Financiranje sudskih postupaka razvilo se u zaseban posao u kojem specijalizirane tvrtke i fondovi ulažu novac u tuđe parnice. Preuzimaju troškove odvjetnika, vještačenja i drugih izdataka, a zauzvrat ugovaraju povrat koji ovisi o uspjehu i naplati.
Posebno su im zanimljivi veliki sporovi i kolektivne tužbe, u kojima objedinjavanje brojnih pojedinačnih zahtjeva može opravdati ulaganje u skup i dugotrajan postupak.
Najnoviji britanski zahtjevi za kolektivne postupke protiv Vise i Mastercarda, potencijalno vrijedni oko pet milijardi funti, pokazuju kako taj posao funkcionira. Poduzećima koja smatraju da su plaćala previsoke kartične naknade omogućuju zajedničko traženje naknade štete, dok financijer Bench Walk osigurava kapital za pravnu bitku.
Kartičarske kuće osporavaju osnovu zahtjeva, a o ishodu će ovisiti i povrat uloženog novca.
Kako je izvijestio Law Gazette, odvjetnička društva Harcus Parker i Hausfeld podnijela su zahtjeve britanskom Tribunalu za tržišno natjecanje, poznatom kao CAT, a predloženi predstavnik oštećenih je Stephen Allen. Predmet su međubankovne naknade koje se kroz troškove prihvata kartica prenose na poduzeća. Kartičarske kuće osporavaju osnovu zahtjeva i brane ulogu tih naknada u platnom sustavu. Procijenjenih pet milijardi funti tek je moguća vrijednost zahtjeva, a odobrenje kolektivnog postupka ne bi značilo da je odgovornost već utvrđena.
Na službenoj stranici postupka navodi se da financiranje osigurava Bench Walk i da je spor osiguran. Prema objavljenim uvjetima, sudionici ne plaćaju troškove ako postupak ne uspije.
No uvjeti raspodjele nakon uspjeha razlikuju se: za velika poduzeća koja se aktivno priključuju predviđen je odbitak od dosuđenog iznosa za financiranje i administraciju, dok se za skupinu manjih poduzeća navodi da takvog odbitka neće biti.
Već to pokazuje da ne postoji jedinstven postotak koji financijer uzima u svakoj kolektivnoj tužbi.
Kolektivni postupak i financiranje spora pritom su dvije različite stvari. Prvi omogućuje zajedničko ostvarivanje brojnih sličnih zahtjeva. Drugo rješava pitanje tko će unaprijed platiti pravnike, ekonomske analize, vještačenja i ostale izdatke. Vanjski kapital može financirati i pojedinačnu veliku parnicu ili skup zasebnih postupaka, bez kolektivne tužbe. Burford Capital, jedan od poznatijih financijera, opisuje model u kojem se uloženi novac i povrat naplaćuju samo ako postupak uspije.
U slučaju Google oštećenicima 60 posto nagodbe
Koliko su razlike između naknade štete, troškova i zarade važne pokazuje nagodba Googlea s britanskim developerima aplikacija u postupku koji je vodio profesor Barry Rodger. CAT je nagodbu odobrio u rujnu, a obrazloženje objavio 9. listopada 2026. Od ukupno 260 milijuna funti, 160 milijuna namijenjeno je developerima, a 100 milijuna financijeru, osigurateljima i pravnicima. Google je osporavao odgovornost.
Prema obrazloženju odluke CAT-a, od tih 100 milijuna funti Bench Walku je predviđeno 27,67 milijuna za povrat uloženog kapitala i 56,21 milijun kao udio u dobiti. Osigurateljima troškova postupka namijenjeno je 4,07 milijuna, a odvjetničkim timovima 12,04 milijuna funti. Iznosi su zaokruženi na dvije decimale, a pojedinačne isplate podliježu daljnjem odobrenju Tribunala.
Financijeru je, dakle, predviđeno oko 83,9 milijuna funti, ali 27,7 milijuna predstavlja povrat kapitala. Udio u dobiti od 56,2 milijuna također nije isto što i konačna neto dobit njegova poslovanja. Sud je prihvatio raspodjelu, uz obrazloženje da takvi postupci trebaju kapital i pravni rad te da naknada smije odražavati preuzeti rizik.
Prije ulaganja treba procijeniti koliko je taj rizik velik. Burford u opisu provjere predmeta navodi pravnu osnovu, dokaze, realno naplativu štetu i troškove postupka. Bitno je i može li tuženik platiti te gdje ima imovinu iz koje se presuda može naplatiti. Kompanija naglašava da računica mora izdržati financiranje do završetka postupka: ne prihvaća ulaganje koje ovisi o brzoj nagodbi. Potencijalna naknada mora biti dovoljno velika da nakon troškova ostane novca klijentu, financijeru i odvjetnicima.
Vrijednost postupka ovisi i o njegovom trajanju
Iz toga proizlazi da ni pravno uvjerljiv predmet ne mora biti privlačno ulaganje. Troškovi mogu biti previsoki u odnosu na očekivanu naplatu, a protivnik može biti nesolventan. Financijer može odbiti i pravno utemeljen zahtjev ako procijeni da očekivana naplata ne opravdava troškove i rizik sudskog postupka.
Vrijeme posebno mijenja isplativost. U pojednostavnjenom računskom primjeru, ulagač koji na početku uloži milijun eura, a na kraju primi ukupno tri milijuna, ostvaruje dva milijuna zarade. Naplati li ih nakon četiri godine, godišnji složeni prinos iznosi približno 31,6 posto. Čeka li osam godina, pada na oko 14,7 posto. Primjer ne uključuje poreze, dodatne izdatke ni mogućnost gubitka. U svakom slučaju trajanje postupka mijenja vrijednost istog konačnog primitka.
Ni povoljna prvostupanjska odluka ne uklanja rizik. Burford je 27. ožujka 2026. objavio da je američki žalbeni sud preokrenuo presudu u korist Petersena i Eton Parka u predmetu vezanom uz argentinski YPF. Taj predmet nije potrošačka kolektivna tužba, ali pokazuje rizik financiranja sporova jer očekivana naplata ovisi i o višim sudovima.
U Hrvatskoj je slučaj Franak pokazao drugi dio problema, a to je koliko posla ostaje nakon kolektivne presude. Tužbu protiv osam banaka formalno je podnio savez Potrošač, na inicijativu Udruge Franak. Vrhovni sud je u odluci iz 2019. potvrdio utvrđenja o nepoštenim i ništetnim odredbama valutne klauzule CHF. Potrošači su se na ta utvrđenja mogli pozivati u pojedinačnim parnicama jer im presuda nije automatski donijela isplatu.
Druga fundacija u slučaju Franak
Na takvim pojedinačnim zahtjevima razvijen je i komercijalni model Druge fundacije. Marko Rakar je u intervjuu za Financije.hr od 30. lipnja 2024. objašnjavao da dio oštećenih nije znao kako tužiti banku ili nije imao sredstava za postupak. Govorio je o nekoliko tisuća parnica i potrebi da se unaprijed financiraju sudski troškovi. Kolektivnu presudu pritom je isticao kao važnu prednost za dokazivanje u sporovima.
Prema sada objavljenoj ponudi, Druga fundacija preuzima tražbinu, vodi predmet i pokriva troškove, a nakon uspješnog završetka klijentu isplaćuje 75 posto neto tražbine. Preostalih 25 posto u ponudi opisuje kao trošak stručnjaka i odvjetnika. Riječ je o komercijalnom modelu vođenja pojedinačnih zahtjeva, odvojenom od djelovanja Udruge Franak.
Za financiranje poslovanja Druga fundacija izdala je i obveznice. Na stranici za investitore navodi ukupno izdanje od 652.420 eura, godišnji prinos od 12 posto i dospijeće 6. veljače 2029. godine. Rakar je još u spomenutom intervjuu računicu povezivao sa zateznim kamatama koje očekuje naplatiti od banaka. To je bilo obrazloženje poslovnog plana, a ne potvrda ostvarenog prinosa.
Prema podacima Fine, suvlasnici Druge fundacije SPV su MRAK usluge, Nikola Kleut i Vuk Vuković, dok je Marko Rakar direktor društva. Poslovanje se našlo pod povećalom nakon što je američko tužiteljstvo u rujnu 2026. objavilo uhićenje Vuka Vukovića, kojeg tereti za prijevaru povezanu s navodnim lažnim prikazivanjem prinosa fonda ORCA BASON.
Rakar je tada izjavio da Vuković ima deset posto vlasništva Druge fundacije, dok njegov fond drži 37,8 posto njezinih obveznica. Naveo je da je pokrenuo opoziv Vukovićeve prokure koji je navodno 25. rujna formalno izbrisan s mjesta prokurista te ustvrdio da se postupci protiv banaka i isplate klijentima nastavljaju bez zastoja. Riječ je o njegovim tadašnjim tvrdnjama o poslovanju društva, dok optužbe protiv Vukovića tek trebaju biti dokazane na sudu.
Sudovi imaju različite prakse
Sporovi povezani s Frankom pokazuju zašto treba oprezno procjenjivati buduću zaradu. Financije.hr je u kolovozu 2026. prenio upozorenje Udruge Franak na različitu praksu pri dosuđivanju troškova u predmetima konvertiranih kredita. Udruga je navodila da neki sudovi priznaju pune troškove, drugi ih dijele prema uspjehu, a dio određuje da svaka strana snosi svoje pa se postavlja pitanje tko će na kraju platiti godine pravnog rada?
Hrvatski Zakon o predstavničkim tužbama prepoznaje mogućnost vanjskog financiranja, uz zaštitu od sukoba interesa. Financijer ne smije štetno utjecati na odluke ovlaštenog tužitelja, uključujući nagodbu. Zabranjeno je financiranje predstavničke tužbe za naknadu štete od konkurenta tuženika ili osobe ovisne o tuženiku.
Pročitajte još:
Sud može tražiti pregled izvora financiranja. Ta pravila odnose se na predstavničke tužbe i ne pretvaraju sve zasebne sporove financirane privatnim kapitalom u isti pravni model.
Građani i poduzeća tako mogu voditi spor koji sami ne bi mogli platiti, ali zauzvrat ustupaju dio naplaćenog novca. Financijer iz tog iznosa mora pokriti troškove i gubitke na neuspješnim predmetima. Zarada zato ovisi o stvarnoj naplati i trajanju postupka, a veliki iznosi iz tužbenih zahtjeva tek su početak računice.
