Stalni porast stranih radnika u Hrvatskoj sa sobom je donio i nove, na našem tržištu rada dosad nepoznate probleme i izazove. Više od 100 tisuća stranaca koji su u našu zemlju stigli ‘trbuhom za kruhom’ potrebno je integrirati u društvo i osigurati im zakonsku zaštitu od izrabljivanja te socijalna i sva druga prava, što će se pokušati riješiti inicijativom Vlade čiji je cilj donošenje imigracijske politike.
“Strani radnici često rade i za puno niže plaće od onih za koje rade domaći radnici. To potvrđuju podaci iz Ureda pučke pravobraniteljice prema kojima je samo u prošloj godini 525 stranih državljana radilo protivno odredbama Zakona o strancima. Iz Ureda pučke pravobraniteljice poručuju osim toga da im se strani radnici često tuže na neisplatu plaće, neisplatu prekovremenog rada kao i na neuredno radno vrijeme. Jezična barijera često predstavlja ogroman problem, pa postoje primjeri gdje strani radnici uopće nisu razumjeli razliku između radne dozvole i ugovora o radu. Zakon o strancima ne predviđa da strani radnik može promijeniti poslodavca, a radna se dozvola kao takva izdaje samo za određenog poslodavca. Dosadašnja praksa bila je da MUP ne intervenira ukoliko strani radnik koji je ostao bez posla za vrijeme dok mu je radna dozvola još važeća pronađe dugog poslodavca. Ipak, jasno je da bi trebalo pronaći sustavnije rješenje koji će bolje regulirati period kad strani radnik traga za drugim poslom jer se prvi završio otkazom ili stečajem poslodavca. Drugo je pitanje duljine trajanja radnih dozvola koje su trenutno u pravilu ograničene na godinu dana što se u praksi pokazalo kao prekratak rok. Problemi postoje i kod korištenja socijalnih prava koja su za strane radnike osigurana na papiru, ali u praksi postoje poteškoće u realizaciji, jer zaposlenici u sustavima zdravstvene zaštite i socijalne skrbi nisu u tom smislu adekvatno educirani”, uvodi nas u priču Hrvoje Butković, viši znanstveni suradnik Odjela za europske integracije Instituta za razvoj i međunarodne odnose.
Smatra da bi bilo poželjno da sindikati počnu izrađivati takozvane bijele liste poslodavaca koji zapošljavaju strane radnike u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorima, te koji redovito isplaćuju plaće. Trebalo bi svakako unaprijediti statističko praćenje rada stranih radnika kako bi se omogućile dubinske analize različitih gospodarskih i društvenih aspekata koji su povezani s ovim fenomenom.
Manuela Vukelić, direktorica agencije za zapošljavanje stranih radnika Job Hunter, kazala nam je kako najviše radnika dovode iz regije, odnosno Srbije i BiH, nakon kojih slijede Ukrajina, Uzbekistan, Indija i Nepal. Najviše upita za stranom radnom snagom, pak, i dalje imaju iz sektora građevine i ugostiteljstva iako se u posljednje vrijeme sve više traže i radnice u uslužnim djelatnostima kao što su kozmetičarke i frizerke.
Podaci koje nam je dostavio Hrvoje Butković potvrđuju njezine riječi pa se tako oko polovice radnih dozvola izdaje u graditeljstvu, dok na sektor turizma i ugostiteljstva otpada oko trideset posto. Znatniji broj radnih dozvola izdaje se i za metalnu industriju.
“Danas gotovo da i ne postoji gospodarski sektor u kojem se ne traže i ne zapošljavaju strani radnici. Pri tome poseban problem predstavlja prepoznavanje stranih kvalifikacija koje je naročito dugotrajno u zdravstvu. U IT sektoru muku muče sa zapošljavanjem građana SAD-a zato jer se oni tretiraju kao građani trećih zemalja, a vrlo često nemaju kvalifikacije koje im omogućavaju iznalaženje radne dozvole za zanimanje koje rade u sklopu nekog start up ili već uhodanog IT poduzeća“, kazao je.
Jedan od prvih koraka u intergraciji stranih radnika svakako bi trebalo biti učenje hrvatskog jezika, bilo na državnoj razini ili od strane poslodavaca.
“Trenutno ne postoji ništa organizirano, većinom su poslodavci i radnici prepušteni sami sebi. Mi smo prva agencija koja poslodavcima i radnicima pruža stručnu pomoć od strane ‘human resources’ stručnjaka, vezano uz onboarding”, rekla je Manuela Vukelić. Onboarding je po mnogima ključni korak u uvođenju novog zaposlenika u posao i organizaciju, a uključuje njegovo upoznavanje s timom i suradicima, radnim ciljevima i olakšavanje prilagodbe na radnu okolinu.
Pozitivnih primjera ima, no i dalje je riječ o izoliranim slučajevima.
“Ne postoje tečajevi hrvatskog jezika i kulture koji bi bili sponzorirani od strane države. Na razini poslodavaca praksa varira, pa tako Rimac organizira tečajeva hrvatskog jezika iz kulturoloških razloga jer je kod njih radni jezik i tako engleski. Postoje i druge tvrtke koje plaćaju stranim radnicima tečajeve ili čak privatne sate hrvatskog jezika. Međutim, sve je na razini pojedinog poslodavca i u pravilu stihijski a ne sustavno riješeno. Pučko otvoreno učilište nudi tečajeve hrvatskog jezika za strance, no oni su preskupi za većinu poslodavaca, a pogotovo za strane radnike kao pojedince“, napominje Butković te navodi još jedan poseban problem, a to je prenormiranost zakona.
Pročitajte još:
“Zakon o strancima vrlo je opsežan i stranim radnicima potrebna je pomoć kako bi razumjeli cijeli postupak iznalaženja radne dozvole. U tom smislu Hrvatskoj nedostaju takozvani uredi dobrodošlice ili one stop shopovi koje financiraju državne ili lokalne vlasti, kao mjesta gdje se strani radnici mogu obratiti za pomoć u administrativnoj regulaciji njihovog statusa. Prečesto je u fokusu kako države tako i poslodavaca samo strani radnik kao pojedinac. Zaboravlja se da brojni strani radnici imaju obitelji koje s njima dolaze u Hrvatsku, a tu onda treba voditi računa naročito o djeci tj. o mogućnostima školovanja djece koja ne govore hrvatski. Smještaj stranih radnika slučaj je za sebe jer je u ovom trenutku zakonski reguliran samo za sezonske radnike”.
Zbog svega navedenog u ovom tekstu, ne čudi što većina stranih radnika Hrvatsku vidi samo kao privremenu destinaciju. Samo se 25 posto radnih dozvola obnavlja, iz čega se vidi kako smo kao zemlja izrazito pogođeni kružnom migracijom koja je prisutna u svim sektorima.
“Veliki dio stranih radnika u Hrvatskoj radi godinu ili dvije nakon čega se vraćaju u svoje domicilne zemlje ili pak odlaze dalje u neku od zapadnoeuropskih zemalja. Takva situacija pokazuje da Hrvatska kada je riječ o radnoj snazi na europskom tržištu rada nije konkurentna. Drugim riječima, nemamo razvijene mehanizme integriranja stranih radnika kojima bi se osiguralo njihovo trajnije nastanjivanje u Hrvatskoj”, zaključuje Hrvoje Butković.
