Sat rada u Hrvatskoj 18,4 eura: Koliko od tog novca zapravo ostaje radniku?

Jedan sat rada u Hrvatskoj poslodavca u prosjeku košta 18,4 eura, gotovo upola manje nego u Europskoj uniji. No, cijena rada i novac koji na kraju ostaje radniku dvije su različite stvari. Porezi, doprinosi i gubitak socijalnih naknada mogu značajno smanjiti financijsku korist od zaposlenja, pokazuju najnoviji podaci Eurostata.

Prosječni trošak rada po satu u prošloj je godini iznosio 34,9 eura u EU i 38,2 eura u eurozoni. Međutim, iza europskog prosjeka kriju se velike razlike među državama članicama. Trošak rada po satu kretao se od samo 12 eura u Bugarskoj do 56,8 eura u Luksemburgu.

Troškovi rada pritom ne uključuju samo plaće i nadnice. U njih ulaze i troškovi koji nisu plaće, poput socijalnih doprinosa koje plaća poslodavac. Njihov udio u ukupnim troškovima rada na razini cijelog gospodarstva iznosio je 24,8 posto u EU i 25,6 posto u eurozoni.

Razlike među državama još su izraženije kada se promatra koliko novca radniku stvarno ostaje nakon poreza i doprinosa.

Lani se godišnja neto plaća samca bez djece koji zarađuje 100 posto prosječne plaće radnika u poslovnom sektoru kretala od 13.877 eura u Rumunjskoj do 55.877 eura u Luksemburgu.

Kod bračnog para s jednom zaposlenom osobom i dvoje djece najniža prosječna neto plaća također je zabilježena u Rumunjskoj, gdje je iznosila 15.726 eura, dok je najviša bila u Luksemburgu – 80.254 eura. Još veće razlike vidljive su kod parova kod kojih oba partnera rade i svaki zarađuje prosječnu plaću. U Luksemburgu je godišnja neto zarada za par s dvoje djece dosegnula 121.401 euro, dok je za par bez djece iznosila 113.631 euro.

U Rumunjskoj su istodobno zabilježene najniže neto zarade – 29.192 eura za par s dvoje djece i 27.755 eura za par bez djece.

Uz podatke o troškovima rada i plaćama, statističari su analizirali i koliko porezi, doprinosi te socijalne naknade utječu na financijsku isplativost rada. Za to su korištena tri pokazatelja, a podaci se odnose na samca bez djece koji zarađuje 67 posto prosječne plaće.

Prvi je porezni klin, koji pokazuje koliki dio ukupnog troška rada odlazi na poreze i doprinose. U EU-u je taj udio iznosio 39,5 posto. Najviši porezni klin imali su Njemačka (44,7 posto), Slovenija (44,4 posto) i Slovačka (43,6 posto). Najniži je bio u Irskoj (22,5 posto), na Cipru (24,1 posto) i Malti (26,5 posto).

Drugi pokazatelj je zamka nezaposlenosti. Ona pokazuje koliki se dio povećanja prihoda nakon zapošljavanja izgubi zbog poreza, doprinosa i gubitka socijalnih naknada. Prosjek EU-a iznosio je 74,2 posto. Najviša stopa zabilježena je u Luksemburgu, 90,7 posto, dok je najniža bila u Irskoj, 53,8 posto. Hrvatska je s 58,1 posto bila među državama s nižom stopom.

Treći pokazatelj, zamka niskih plaća, odnosi se na osobe koje rade, ali imaju relativno niska primanja. On pokazuje koliki se dio povećanja bruto zarade izgubi zbog većih poreza i doprinosa te smanjenja ili ukidanja određenih socijalnih naknada kada plaća poraste s 33 na 67 posto prosječne plaće. Na razini EU-a taj je udio iznosio 55,3 posto.

Najviša stopa zabilježena je u Italiji, čak 97,1 posto, zatim u Njemačkoj sa 73 posto i Austriji sa 69,9 posto. Najniže stope zabilježene su na Cipru (11,4 posto), u Bugarskoj (22,4 posto) i Španjolskoj (24,7 posto).

Podaci Eurostata o trošku rada dobivaju dodatni kontekst kada se usporede s domaćim podacima o plaćama. Prema Državnom zavodu za statistiku (DZS), prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj u 2025. godini iznosila je 1.449 eura, dok je prosječna bruto plaća bila 2.016 eura kod zaposlenih u pravnim osobama Republike Hrvatske.

Plaće su tijekom godine nastavile rasti. Na godišnjoj razini prosječna neto plaća u 2025. bila je 9,9 posto viša nominalno nego godinu ranije, dok je realni rast iznosio šest posto. Prosječna bruto plaća porasla je nominalno 10,7 posto, a realno 6,8 posto.

Ipak, prosjek ne pokazuje koliko zarađuje tipičan hrvatski radnik. Za ilustraciju razlike, DZS je za prosinac 2025. objavio medijalnu neto plaću od 1.280 eura, što znači da je polovica zaposlenih imala plaću nižu, a polovica višu od tog iznosa. U istom mjesecu je prosječna neto plaća iznosila 1.494 eura.

Podaci Eurostata i DZS-a tako pokazuju da se financijska korist od rada ne može procjenjivati samo prema bruto plaći, pa čak ni prema nominalnom iznosu neto plaće.

Za poslodavca je važan ukupan trošak zaposlenika, dok je radniku najvažnije koliko mu nakon svih poreza i doprinosa ostaje na raspolaganju. Kod radnika s nižim primanjima dodatni problem može predstavljati i gubitak socijalnih naknada kada im plaća poraste.

Zato veća bruto plaća ne znači nužno proporcionalno veći raspoloživi dohodak. Porezi, doprinosi i socijalne naknade mogu napraviti veliku razliku između iznosa koji poslodavac plaća za radnika i iznosa koji radnik na kraju stvarno dobije.