OECD i EU u potrazi za najboljim načinom oporezivanja digitalnih usluga

Zadnjih godina Europska unija (EU) razmatra koji bi bili najbolji načini za oporezivanje digitalnih usluga, uključivo jedinstveni porez na razini EU-a, dok istodobno postaje sve jasnije globalno da postojeći međunarodni sustav oporezivanja ne zahvaća na pravi način proces digitalizacije ekonomije.

Prema sadašnjem međunarodnom poreznom okviru, multinacionalne tvrtke uglavnom plaćaju porez na prihode na mjestu gdje nastaje proizvodnja, a ne gdje su locirani potrošači. To postaje problem jer u digitalnoj eri tvrtke mogu zarađivati na digitalnim uslugama od korisnika i pritom se ne nalaziti u zemlji gdje se nalaze potrošači.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koje bi i Hrvatska uskoro mogla postati članicom, pokušala je doskočiti problemu organizirajući pregovore 140 zemalja o prilagodbi oporezivanja na međunarodnoj razini, no pregovori nisu baš bili uspješni jer je prijedlog bio dobrim dijelom u suprotnosti s politikama koje neke zemlje imaju za oporezivanje tvrtki koje pružaju digitalne usluge. Štoviše, SAD je zaključio da bi primjena predloženog modela po kojemu bi velike multinacionalne tvrtke plaćale dio poreza tamo gdje se nalaze korisnici američkoj državnoj blagajni umanjio prihode za 1,4 milijarde dolara.

Trenutačno, oko polovice članica OECD-a je najavilo, predložilo ili već primijenilo zaseban porez na digitalne usluge. Očekivano, taj porez najviše udara na američke tvrtke, pa je Bijela kuća zaprijetila uzvratnim mjerama putem carina što je neke nagnalo da na neko vrijeme odgode taj porez, podsjeća u analizi američki think-tank Tax Foundation.

Konkretno, Austrija, Danska, Francuska, Mađarska, Italija, Poljska, Španjolska, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo su primijenili porez na digitalne usluge, a Belgija, Češka, Njemačka, Latvija, Norveška, Slovačka i Slovenija su ga najavile ili razmatraju njegovu primjenu.

Naravno, struktura digitalnog poreza se razlikuje od zemlje do zemlje. Primjerice, Austrija i Mađarska samo oporezuju prihode od online oglašavanja, a danski se porez primjenjuje samo na usluge streaminga. Francuska je baza oporezivanja pak bitno šira.

U svakom slučaju, razina poreza varira od 1,5 posto u Poljskoj do 7,5 posto u Mađarskoj. Turska je također imala 7,5 posto, no od 1. siječnja ove godine stopa je smanjena na pet posto da bi se onda u idućoj smanjila za još 50 posto na 2,5 posto. Mađarska je pak odlučila do kraja lipnja ove godine ne primjenjivati porez.

Njemačka razmatra uvođenje stope od 10 posto na prihode od oglašavanja.

Hrvatska nema zaseban porez na digitalne usluge već ih oporezuje u okviru poreza na dodanu vrijednost. Riječ je o standardnoj stopi od 25 posto na elektronički obavljene usluge.

Kako u praksi porez funkcionira možemo opisati na primjeru Austrije. Ta zemlja oporezuje online oglašavanje stopom od pet posto, a prag za oporezivanje je 750 milijuna eura globalnih prihoda, odnosno 25 milijuna eura lokalnih prihoda.

Porez na digitalne usluge se općenito smatra prijelaznim razdobljem do dogovora na razini OECD-a. No, kako je Trumpovo protivljenje takvom rješenju usporilo stvar, Europska komisija predlaže jedinstveni porez za cijeli EU.