Hrvatski dobavljači na naplatu računa čekaju najdulje u Europskoj uniji, no podaci otkrivaju i neočekivan odnos: država plaća brže od europskog prosjeka, dok je naplata među poduzećima najsporija u EU-u.
Hrvatske tvrtke na naplatu od poslovnih partnera čekaju najdulje u Europskoj uniji. Posljednji dostupni podaci, za 2024. godinu, pokazuju da je prosječno razdoblje naplate iznosilo 63,7 dana, gotovo 15 dana više nego 2022. Istodobno je hrvatski javni sektor račune podmirivao za prosječno 64,7 dana, pet dana brže od europskog prosjeka.
Problem dugih rokova naplate tako je posebno izražen u poslovanju između samih poduzeća, gdje dobavljači snose trošak čekanja na novac za već isporučenu robu i usluge.
Od ukupno 64 dana čekanja na naplatu, prosječno 46 dana otpada na ugovoreni rok plaćanja, najdulji u Europskoj uniji, a dodatnih 17,8 dana na kašnjenje nakon dospijeća. Hrvatski dobavljači tako gotovo mjesec i pol čekaju novac čak i kada kupci uredno podmiruju račune.
Europski opservatorij za plaćanja pokazuje koliko se situacija pogoršala. Udio hrvatskih poduzeća koja prijavljuju probleme zbog zakašnjelih plaćanja porastao je s 33 posto u 2023. na 59 posto u 2024. godini. Skok od 26 postotnih bodova najveći je u EU-u, gdje takve probleme prijavljuje 52 posto poduzeća.
Koliko kapitala ostaje zarobljeno u računima?
Zamislimo dobavljača koji svaki dan isporučuje robu vrijednu 1.000 eura. Ako kupci plaćaju nakon 30 dana, u svakom trenutku ima oko 30.000 eura nenaplaćenih računa. Svakodnevno izdaje nove račune, ali istodobno naplaćuje one od prije mjesec dana. Ako se rok plaćanja produlji na 64 dana, iznos nenaplaćenih računa raste na približno 64.000 eura. Dobavljač tako mora osigurati dodatnih 34.000 eura kako bi nastavio poslovati istim tempom.
Uz godišnju kamatu od šest posto, financiranje tog dodatnog iznosa tijekom cijele godine košta približno 2.040 eura. Za poduzeće koje dnevno isporučuje robu vrijednu 10.000 eura riječ je o 340.000 eura dodatno vezanog kapitala i mogućem godišnjem trošku financiranja od 20.400 eura. Izračuni su ilustrativni, ali pokazuju koliko rokovi naplate mogu utjecati na likvidnost.
Posebno su izloženi dobavljači hrane, trgovine i proizvodnje, kojima nova nabava često dolazi prije naplate prethodne isporuke. Nedostatak novca pokrivaju vlastitim rezervama, bankovnim kreditima ili faktoringom, pri čemu svaki način financiranja ima svoju cijenu.
Zašto dobavljači pristaju na takve uvjete?
Polovica hrvatskih poduzeća priznaje da kupcima odobrava rokove plaćanja dulje od onih koji im odgovaraju, kako ne bi ugrozila poslovni odnos. Ta brojka pokazuje koliko pregovaračka snaga utječe na raspodjelu financijskog tereta.
Veliki kupac može dogovoriti odgodu plaćanja i zadržati novac za vlastito poslovanje. Manji dobavljač, koji ovisi o njegovim narudžbama, često nema prostora za drugačije uvjete. Tako nastaje oblik financiranja u kojem slabiji poslovni partner kreditira snažnijega.
Više od polovice računa u Hrvatskoj ne plaća se u ugovorenom roku, bez obzira na veličinu poduzeća. Podaci za 2024. pokazuju da je na vrijeme podmireno tek 43 posto računa srednjih poduzeća, 44 posto mikropoduzeća te po 45 posto računa malih i velikih poduzeća. Kašnjenja su, dakle, podjednako raširena u svim dijelovima gospodarstva.
Europska istraživanja pokazuju i kako se kašnjenja prenose gospodarstvom. Čak 31 posto poduzeća u EU-u odgađa vlastita plaćanja jer njihovi kupci kasne, dok 40 posto navodi negativan utjecaj na ulaganja i rast.
Hrvatski javni sektor pritom je zanimljiva iznimka. Njegovo prosječno razdoblje plaćanja kraće je za 5,1 dan od europskog prosjeka, dok domaća poduzeća međusobno plaćaju 3,4 dana sporije od prosjeka EU-a.
Pročitajte još:
Europska komisija Hrvatskoj preporučuje sustavnije praćenje poslovnih plaćanja, posredovanje u sporovima i standardizaciju ugovornih odredbi.
No podaci upućuju i na širi gospodarski problem. Dok se raspravlja o dostupnosti kapitala i kreditiranju malih poduzetnika, dio njih već financira poslovanje svojih kupaca. Kapital koji ostaje u nenaplaćenim računima ne može se istodobno koristiti za nove strojeve, zapošljavanje ili širenje proizvodnje. Trošak tog čekanja snose dobavljači, a korist od duljih rokova imaju njihovi kupci.
