Jedni tijekom pauze za ručak kupuju kino ulaznicu kako bi odspavali, drugi izlaze pred policijske kordone i prisiljavaju vlast na povlačenje. Generacija Z sama sebi proturječi samo na prvi pogled: ne bježi nužno od napora, nego od osjećaja da je svaki napor uzaludan.
Generacija Z ponovno je postala predmet internetskog podsmijeha. Mladi uredski radnici navodno tijekom pauze za ručak napuštaju radna mjesta kako bi se sakrili u kinodvoranama, na kolodvorima ili u kabinama za presvlačenje, ondje odspavali ili se isplakali, a zatim se vratili za računalo i nastavili raditi kao da se ništa nije dogodilo.
Jedan je Njujorčanin kupio ulaznicu za film koji nije namjeravao pogledati. Smjestio se u naslonjač, navukao kapu preko očiju i odspavao 90 minuta. Drugi na društvenim mrežama dijele popise najboljih mjesta za živčani slom tijekom radnog vremena. Među njima su mostovi, stanice podzemne željeznice i kabine Zare.
Lako je tome se nasmijati. Još je lakše zaključiti da je riječ o generaciji koja nije sposobna podnijeti „stvarni život“, osmosatno radno vrijeme i zahtjeve odraslosti.
A onda pogledamo Indiju.
Ondje je ista generacija, toliko puta proglašena preosjetljivom, politički nezainteresiranom i nesposobnom odvojiti se od zaslona, društvene mreže pretvorila u infrastrukturu masovnog prosvjeda. Mladi su izašli na ulice zbog curenja pitanja na prijamnom ispitu koji je polagalo oko dva milijuna kandidata, ali se njihov bijes brzo proširio na korupciju, nezaposlenost, nesigurnost i strah da će umjetna inteligencija dodatno suziti već ograničene mogućnosti zapošljavanja.
Prosvjedi su postali najveći izazov mladih vladi Narendre Modija otkako je 2014. došao na vlast. Nakon višetjednih demonstracija, sukoba s policijom i pritiska javnosti, ministar obrazovanja Dharmendra Pradhan podnio je ostavku, a vlada je pristala na reformu ispitnog sustava, povlačenje postupaka protiv prosvjednika i naknade obiteljima pogođenima skandalom.
Generacija koja, prema viralnim snimkama, ne može izdržati sastanak koji je mogao biti e-mail ipak može izdržati policijske kordone, blokadu interneta, uhićenja i dane provedene na ulici.
Pod jednim uvjetom: mora vjerovati da borba ima smisla.
Mahima Mahendru, PR stručnjakinja iz New Delhija i sama pripadnica generacije Z, za Financije.hr objasnila je da su joj prosvjedi generacije Z “najsvježija stvar koju je vidjela u dugo vremena”, jer su pitanje odgovornosti ponovno vratili u središte javne rasprave.
Prema njezinim riječima, društvene mreže u ovom su slučaju pokazale svoju najvažniju funkciju. Nisu bile samo prostor za bijes radi bijesa, nego “platforma za organiziranje, edukaciju i mobilizaciju”.
Ono što ju je najviše pogodilo bio je jezik samog prosvjeda. Bio je, kaže, duboko gandijevski u svojoj posvećenosti miru, ali istodobno pun energije kroz glazbu, slogane i humor.
“Prvi put nakon mnogo godina imala sam osjećaj da gledam Indiju o kojoj sam čitala dok sam odrastala — zemlju toliko raznoliku, koja se okuplja unatoč godinama vjerskih podjela koje su produbili oni na vlasti”, kaže Mahendru.
Na prosvjedima su se, dodaje, hrana, voda i lijekovi dijelili slobodno, među potpunim strancima. Ljudi su se jednostavno pojavili jedni za druge, ali i za budućnost milijuna djece.
“Postojao je osjećaj zajedništva koji je djelovao rijetko i nevjerojatno ohrabrujuće”, ističe.
Posebno joj je važno to što se pokret ne oslanja na mržnju, nego na humor i vrlo jasne zahtjeve. Uz to, inspirirao je i generaciju Alpha da progovori. Kao primjer navodi državnu školu u malom selu u Uttar Pradeshu, gdje su djeca odbila ući u školu, zaključala vrata i blokirala cestu tražeći osnovne uvjete: ventilatore, pitku vodu i učitelje.
“To je za mene izvanredno”, kaže Mahendru.
Internet je, prema njezinu mišljenju, generaciji Z dao zajednički jezik ideja, principa i inspiracije. Više nije riječ samo o povezivanju ljudi, nego o povezivanju pokreta.
“I iskreno vjerujem da ne svjedočimo jednoj revoluciji, nego mnogima, koje se istodobno odvijaju u različitim zemljama”, zaključuje Mahendru.
Ista generacija, dvije vrste nemoći
Kontrast između mladih koji plaču u kabinama za presvlačenje i mladih koji ruše ministre djeluje gotovo karikaturalno.
Jedni kao da se raspadaju pod teretom običnog radnog dana. Drugi se suprotstavljaju jednoj od najmoćnijih vlada na svijetu.
No možda nije riječ o dvjema različitim verzijama generacije Z. Možda su to dvije reakcije na isti problem – osjećaj da institucije od mladih traže sve više, a zauzvrat im nude sve manje.
U zapadnom uredu taj je problem raspršen. Nema jednog ministra čiju ostavku treba tražiti niti jednog dokumenta koji treba povući.
Tu su povratak u ured, skupi najam, nesigurni ugovori, male šanse za kupnju nekretnine, menadžeri koji govore o zajedništvu dok otpuštaju ljude preko videopoziva i tehnologija koja obećava veću produktivnost, ali zaposlenicima uglavnom donosi još više posla.
Mladi dobivaju poruku da moraju biti stalno dostupni, fleksibilni, ambiciozni i zahvalni. Istodobno im se govori da su teški za suradnju, da ne znaju kako se odjenuti za ured, da imaju nerealna očekivanja i da bi njihove početničke poslove uskoro mogla preuzeti umjetna inteligencija.
To nije dramatičan događaj protiv kojega se može organizirati prosvjed. To je sporo trošenje živaca.
U Indiji se, nasuprot tome, frustracija zgusnula oko konkretnog dokaza da sustav ne funkcionira. Ispit o kojem ovise obrazovanje, zaposlenje i društveni uspon nije bio pošten. Godine pripreme i obiteljske štednje mogle su postati bezvrijedne jer je netko imao pristup pitanjima unaprijed.
Takvu nepravdu lakše je imenovati. Lakše je pronaći odgovorne. Lakše je i povjerovati da zajednički pritisak može nešto promijeniti.
Od žohara do političke snage
Posebno je znakovit naziv indijskog pokreta – Cockroach Janta Party, odnosno Stranka naroda žohara.
Pogrdna usporedba nezaposlenih mladih sa žoharima pretvorena je u zajednički identitet. Ono što je trebalo poniziti cijelu generaciju postalo je njezin politički simbol.
To je izrazito generacijski način pobune. Nema velikih ideoloških traktata ni klasične stranačke infrastrukture. Ima memova, kratkih videozapisa, satire, internetskog humora i jezika koji starijim političarima često izgleda neozbiljno – sve dok se iza njega ne pojave tisuće ljudi na ulicama.
Indijska generacija Z nije prestala biti internetska generacija kada je počela prosvjedovati. Upravo suprotno, upotrijebila je vještine koje joj se često zamjeraju. Pretvorila je Instagram i druge platforme u sredstvo organiziranja, dokumentiranja policijskog postupanja i stvaranja zajedničkog političkog identiteta.
Modijeva stranka godinama je dominirala indijskim digitalnim prostorom. Sada je nova generacija počela koristiti isti teren protiv vlasti.
Gen Z ne odbija napor, nego loš dogovor
Najjednostavnije objašnjenje bilo bi da je generacija Z puna proturječja. Želi fleksibilnost, ali i sigurnost. Želi brže napredovanje, ali ne želi žrtvovati privatni život. Traži smisao u poslu, a istodobno otvoreno govori da posao nije njezin identitet. Želi promijeniti sustav, ali ponekad nema snage završiti radni dan bez skrivanja u kabini za presvlačenje.
Sve je to istina, no prethodne generacije nisu bile ništa manje proturječne. Samo su mnogo rjeđe javno govorile o vlastitom strahu, iscrpljenosti i osjećaju besmisla.
Generacija Z nije izmislila loše šefove, uredsku politiku, nepotizam, prekarni rad ni izgaranje. Ona je samo odbila sudjelovati u kolektivnoj predstavi prema kojoj je sve to normalna cijena odraslosti.
Deloitteovo globalno istraživanje za 2026. pokazuje da pripadnici generacije Z i milenijalci napredak sve manje poistovjećuju s brzom karijerom i titulama, a sve više s financijskom stabilnošću, razvojem vještina i osobnom dobrobiti.
To se često tumači kao nedostatak ambicije. No možda je riječ o drukčijoj računici. Naime, mladi su gledali prethodne generacije kako rade prekovremeno, propuštaju obiteljski život, prihvaćaju loše postupanje i na kraju ipak ostaju bez sigurnosti koju im je taj trud trebao donijeti. Zaključili su da poslušnost više ne jamči nagradu.
Gen Z tako ne odbijaju nužno rad ali odbijaju loš dogovor. Možda bi i starije generacije mogle nešto naučiti iz toga.
Preosjetljivi ili precizniji?
Naravno, generaciju Z ne treba idealizirati. U njezinu jeziku postoji sklonost da se svaka nelagoda proglasi traumom, svaka kritika nasiljem, a svaki neugodan kolega toksičnim narcisom. Društvene mreže nagrađuju dramatiziranje i pretvaraju privatnu frustraciju u sadržaj. Ponekad je riječ o opravdanom upozorenju na ozbiljan problem, a ponekad jednostavno o činjenici da posao nije uvijek ugodan.
Odraslost doista uključuje obveze, kompromise i dane tijekom kojih bismo svi najradije kupili kino ulaznicu i prespavali poslijepodne.
Ali problem nastaje kada se svaka kritika radnih uvjeta odbaci kao dokaz generacijske slabosti.
Mladi koji traže bolje granice na poslu isti su oni koji mogu riskirati vlastitu sigurnost kada zaključe da je pređena važna granica. Njihova osjetljivost nije uvijek suprotnost hrabrosti. Ponekad je upravo sposobnost da ranije prepoznaju nepravdu razlog zbog kojega je više nisu spremni tolerirati.
Indijski prosvjedi pokazali su da Gen Z nije politički apatična. Samo je izrazito nepovjerljiva prema tradicionalnim autoritetima, strankama i institucijama. Kada pronađe konkretan povod, zajednički jezik i osjećaj da djelovanje može donijeti rezultat, iz digitalne ironije vrlo brzo prelazi u stvarni politički pritisak.
Nije problem što mladi plaču
Slika zaposlenice koja plače u kabini za presvlačenje nije osobito laskava. No ni slika radnika koji desetljećima šuti, trpi poniženja i svoje zdravlje žrtvuje kompaniji koja bi ga zamijenila prije nego što bi se njegovo radno mjesto ohladilo nije znak posebne zrelosti.
Možda nas priče o generaciji Z toliko iritiraju zato što dovode u pitanje ponašanja koja smo dugo predstavljali kao vrline. Naime kao što izdržati nije uvijek hrabrost nego je ponekad samo (loša) navika, tako i otići nije uvijek slabost. Ponekad je samo (dobra) procjena.
Plakati nije isto što i odustati, i pobuna kao takva ne mora uvijek početi velikim govorom. Ponekad počinje memeom, videozapisom ili čak pogrdnim nazivom koji generacija prisvoji i pretvori u zastavu.
Pročitajte još:
Zato mladi koji spavaju u kinima i mladi koji prosvjeduju u Delhiju nisu suprotnosti. Oni predstavljaju dvije moguće reakcije na isti osjećaj: da se od njih traži da igraju prema pravilima sustava koji njima samima ne jamči ni poštenu priliku ni dostojanstven život.
Kada ne vide izlaz, povlače se a kada ga vide, izlaze na ulicu.
Gen Z možda ne zna uvijek želi li pobjeći od sustava ili ga promijeniti. Ali sve jasnije pokazuje da ga više nije spremna prihvaćati samo zato što su ga prethodne generacije proglasile normalnim.
