Zahtjevi korporativnog izvještavanja o održivosti prolaze kroz važne promjene

Ove godine Europska unija (EU) ulazi u novo razdoblje izvještavanja o održivosti u korporativnom sektoru i sada je upravo fokus na zaokruživanju standarda koji bi onda zahvatili kako velike tvrtke tako i one srednje i male veličine.

Nakon višegodišnjeg razdoblja ubrzanog širenja regulatornih zahtjeva od ove godine Omnibus I paketom, koji je stupio na snagu 18. ožujka, Europska komisija pokušava postići drugačiju ravnotežu. S jedne strane to je zadržati temeljne ciljeve Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) i Europskog zelenog plana, ali s druge strane i značajno smanjiti administrativno opterećenje za tvrtke tako da izvještavanje učini razmjernijim.

U praksi to za poduzeća znači da se pravila izvještavanja mijenjaju, ali potreba za kvalitetnim ESG (okoliš, društvo, upravljanje) podacima ne nestaju.

O tome što se zapravo sve trenutačno odvija i kakva su očekivanja razgovarali smo sa stručnjakom za ta pitanja Rikijem Pahlićem koji je stariji savjetnik u konzultantskoj kući Spring+shift.

“U tom procesu koji i dalje traje Europska komisija nastoji odgovoriti na kritike da su Europski standardi za izvještavanje o održivosti (ESRS), koji su trenutno u primjeni, za mnoge kompanije preopsežni, tehnički zahtjevni i skupi za provedbu. Zato Omnibus predviđa da Komisija u roku od šest mjeseci od njegova stupanja na snagu izmijeni postojeće ESRS-ove kako bi se smanjilo administrativno opterećenje, ali bez narušavanja temeljnih ciljeva CSRD-a”, pojašnjava Pahlić.

U tom je kontekstu Europska komisija 6. svibnja otvorila jednomjesečno javno savjetovanje o dva povezana nacrta delegiranih akata. Prvi se odnosi na revidirane i pojednostavljene ESRS-ove za kompanije s više od 1.000 zaposlenika i 450 milijuna eura godišnjih prihoda koje ostaju u obveznom režimu izvještavanja. Drugi uvodi novi dobrovoljni standard izvještavanja o održivosti za poduzeća koja nisu obveznici CSRD-a, ali se i dalje nalaze u lancima vrijednosti većih kompanija i trebaju odgovoriti na zahtjeve banaka, investitora i poslovnih partnera.

Kako ističe Pahlić, kod delegirane uredbe kojom se mijenjaju pravila obveznog izvještavanja o održivosti za velika poduzeća smjer je jasan.

“To znači manje podatkovnih točaka, jasnija pravila za određivanje o čemu treba izvijestiti, usmjerenje na obvezne u odnosu na dobrovoljne zahtjeve te bolja usklađenost s drugim EU propisima i globalnim standardima. Omnibus I predviđa da Komisija na temelju preporuka Europske savjetodavne skupina za financijsko izvještavanje (EFRAG) izmijeni postojeće zahtjeve ESRS-a uklanjanjem ili spajanjem podatkovnih točaka, davanjem prednosti kvantitativnim podacima u odnosu na narativne opise te preciznijom primjenom načela dvostruke značajnosti i jačanjem interoperabilnosti s međunarodnim standardima izvještavanja o održivosti. Drugim riječima, revidirani ESRS pokušava izvještavanje o održivosti u Europskoj uniji približiti globalnim trendovima i time doprinijeti konkurentnosti europskih poduzeća. Poduzeća koja ostaju obveznici i dalje će morati izvještavati o materijalnim učincima, rizicima i prilikama, ali bi proces trebao biti kraći, jasniji i fokusiran na podatke relevantne za korisnike izvještaja”, napominje hrvatski stručnjak.

Drugi nacrt, odnosno dobrovoljni standard izvještavanja, otvara jednako važno pitanje, a to je što s poduzećima koja više nisu u krugu obveznika CSRD-a premda i dalje moraju odgovarati na zahtjeve tržišta.

Njegova je svrha pomoći takvim poduzećima da na jednostavniji i standardiziran način pruže informacije koje od njih traže veći poslovni partneri, banke i investitori, ali i da bolje upravljaju vlastitim okolišnim i društvenim pitanjima, poput emisija, onečišćenja, zdravlja i sigurnosti radnika ili radnih uvjeta.

Dobrovoljni standard namijenjen je poduzećima koja na datum bilance ne prelaze prosječno 1.000 zaposlenika u prethodnoj financijskoj godini. Iako pokriva iste teme održivosti kao ESRS, strukturiran je proporcionalno kapacitetima mikro, malih i srednje velikih poduzeća te ne stvara novu zakonsku obvezu izvještavanja.

Taj standard ima dva modula. Osnovni modul obuhvaća osnovne informacije i temeljne okolišne, društvene i upravljačke pokazatelje, dok sveobuhvatni modul dodaje podatke koje će, prema očekivanju Bruxellesa, češće tražiti banke, investitori i korporativni klijenti. To uključuje, primjerice, dodatne informacije o poslovnom modelu, klimatskim ciljevima, klimatskim rizicima, ljudskim pravima, određenim vrstama prihoda i rodnoj raznolikosti upravljačkih tijela.

“Najvažnija novost dobrovoljnog standarda ipak nije samo njegova struktura, nego i uvođenje gornje granice informacija koje velika poduzeća obveznici CSRD-a smiju zahtijevati od poduzeća u svom lancu vrijednosti s manje od 1.000 zaposlenika. Prema nacrtu, taj takozvani ‘value chain cap’ obuhvaća objave iz oba modula koje su označene kao ‘nužne’, a izvan njega ostaju objave označene kao ‘dobrovoljne’, ‘nužne ako je primjenjivo’ te ‘informacije važne za sektor u kojem tvrtka posluje’. Time dobrovoljni standard dobiva dvostruku ulogu. Za manja i srednje velika poduzeća on postaje alat za strukturirano dobrovoljno izvještavanje, a za velike CSRD obveznike postaje regulatorna granica koja bi trebala spriječiti prekomjerne zahtjeve te neusklađene i duplicirane ESG upitnike prema dobavljačima i poslovnim partnerima. Nacrt ovog standarda ipak otvara pitanje što bi trebala učiniti poduzeća koja imaju strateški pogled na održivost budući da ovaj standard ne prepoznaje načelo dvostruke značajnosti i za razliku od ESRS-a nije usmjeren na upravljanje čimbenicima održivosti u lancu vrijednosti”, ocjenjuje Pahlić.

Oba seta standarda predviđena su za primjenu od poslovnih godina koje počinju 1. siječnja 2027. ili kasnije. Revidirani ESRS moći će se, prema nacrtu, primijeniti i ranije, odnosno dobrovoljno već za poslovnu godinu 2026.

No, tu se sada otvara i poseban prostor neizvjesnosti za one tvrtke koje su ostale izvan CSRD režima, ali su ipak prevelike, prekompleksne ili tržišno previše izložene da bi im minimalni dobrovoljni standard bio dovoljan.

To se posebno odnosi na srednje velike kompanije s više od 250 zaposlenika. One će nakon izmjena CSRD-a u mnogim slučajevima biti izvan obveznog izvještavanja prema ESRS-u, ali neće biti pošteđene tržišnih očekivanja. Banke, investitori, veliki kupci, ESG rating platforme i dionici u međunarodnim lancima vrijednosti i dalje će od njih tražiti strukturirane, usporedive i vjerodostojne informacije o održivosti.

Za takve kompanije su ESRS standardi često presloženi i preskupi za dobrovoljnu primjenu, dok trenutačni ili budući EU dobrovoljni standard može biti dobar početak, ali često nije dovoljan za strateški pristup pitanjima održivosti. To nije zato što je loš, već je dizajniran za drugu svrhu, a to je zadovoljavanje minimalnih zahtjeva za podacima.

Naime, takozvanim mid-cap kompanijama često treba nešto više. To bi značilo okvir koji zadržava jednostavnost, ali i uključuje dvostruku značajnost za određivanje relevantnih čimbenika održivosti i upravljanje tim pitanjima u lancu vrijednosti.

Dvostruka značajnost jedna je od temeljnih ideja CSRD direktive i ESRS-a koji obvezuje poduzeća izvještavati o dvije dimenzije održivosti. Jedna je kako njihovo poslovanje utječe na ljude i okoliš, a druga kako održiva pitanja utječu na financijsku vrijednost tvrtke.

Neovisno udruženje europskih poslovnih stručnjaka #WeAreEurope, čiji je Pahlić koordinator za Hrvatsku, razradilo je prijedlog upravo tog međustandarda koji je ponuđen kao besplatan i javno dostupan okvir između punog ESRS standarda i dobrovoljnog izvještavanja.

“Svrha izrade ovog standarda je stvaranje primjenjivog okvira za kompanije kojima je potreban viši stupanj ozbiljnosti i autonomije u izvještavanju o svojim strateškim pitanjima održivosti od onoga što nude dostupni dobrovoljni standardi, ali bez složenosti i sveobuhvatnosti ESRS-a. Glavne značajke su mu obuhvat svih zahtjeva i logike EU dobrovoljnog standarda, uz zadržavanje ESRS načela poput dvostruke značajnosti, fokusa na lanac vrijednosti, upravljanje čimbenicima održivosti kroz politike, mjere i ciljeve te mogućnost objava specifičnih za poduzeće i sektor. Standard na taj način nastoji objediniti sve ključne zahtjeve investitora, banaka i regulatora, a pojednostavljenim ESRS zahtjevima, mapiranjem interoperabilnosti s EU standardima i smjernicama za primjenu osigurava učinkovitu primjenu u praksi”, iznosi Pahlić.

Drugim riječima, to je pokušaj da se za kompanije izvan obveznog CSRD opsega sačuva ono najbolje iz ESRS logike, ali u formatu koji ne traži razinu resursa kakve imaju najveće europske kompanije.

O nacrtima novih EU standarda za izvještavanje o održivosti i mogućnosti primjene ‘mid-cap’ pristupa razgovarat će se detaljnije na skupu 27. svibnja u Zagrebu kada će #WAE mid-cap standard biti predstavljen u organizaciji Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj.