Koje su šanse da te od svih taksi službi u ovom gradu i od svih vozača sa svih kontinenata pokupi baš robotaksi? Ima ih sve skupa deset u Zagrebu.
Pisali smo o suradnji Vernea i Ubera nedavno, o tome kako je Zagreb prvi u Europi uveo tu suradnju. Međutim, ne pomisliš ni u jednom trenutku da će se to dogoditi baš tebi, pogotovo u tako kratkom vremenu od objave. U glavi je to neka dogledna budućnost na koju ćeš se jednog dana prilagoditi. Ili nećeš.
Bila sam jučer u žurbi i jurila kući i takvi eksperimenti mi nisu bili ni u primisli. Kad sam pozvala taksi putem Ubera, na aplikaciji je iskočila fotografija vozača i podaci o automobilu, kao i svaki put.
No došao je ON. I to 50 metara dalje od točke na kojoj sam ga čekala i prizvala online. Mašem ja, ali vozilo stoji. Tek kad sam vidjela natpis Verne na stražnjoj strani, shvatila sam što se događa. Kao svaki humanoidni čovjek krenula sam polu-trčećim korakom prema njemu, osjećajući se glupo što naganjam robota.
Očito nisam bila dovoljno brza ni zapažena, skrenuo je desno u ulicu. Uobičajen postupak je da putem aplikacije možeš nazvati vozača i dogovoriti se oko toga gdje je zapelo i kako dalje. Robo (tako sam ga kasnije u glavi nazvala) je očito još novi, nema mobitel.
Međutim postoji u aplikaciji neki kontakt službe za korisnike, prepostavljam Vernove, koji sam nazvala. Javio se ženski glas, u tom trenutku nisam mogla procijeniti jel čovjek ili Robova partnerica. Taman kad sam joj krenula diktirati sve podatke koje znam o sebi, ugledam u daljini Roboa kako skreće i kružno se vraća po mene. Ponovo 50 metara dalje. Ili ne vidi dobro ili me namjerno ‘cima’.
Nema usputnih stanica
Imam već iskustva s Teslinim neuobičajenim ručkama pa po istom principu guram nevidljivu kvaku u vrata, ali ništa. U tom trenutku otvara se prozor i sa vozačkog mjesta mladi dečko dovikuje: “Morate otključat auto!” Gledam tupo u tu kvaku, on sjedi za volanom i mislim si „netko me garant snima i pustit će to u eter“.
“U aplikaciji morate otključat auto!” – objašnjava lažni vozač.
Sjednem šutke na stražnje sjedalo i čekam da krenemo. Ne mičemo se. Moram se najprije svezati. Ništa. „Morate na ekranu stisnut START“ – kaže vozač. Zapravo ja vozim.
Unutra dva ekrana, mrtva tišina. Volan se sam okreće, dečko jedva da ga dodiruje.
“Jel vas strah?” pita me. Do tad nije bilo, al onda su malo žmarci krenuli.
I tako krenemo mi u razgovor. Auto za to vrijeme vozi precizno ali sporo, koči jako i kad treba i kad ne treba te ne pretiče nikoga. Njemačka škola, mislim si.
Kad sam krenula s pitanjima vozaču, više se nisam mogla zaustaviti. Ne samo radi znatiželje nego i sablasne tišine u tako velikom unutarnjem prostoru.
Prenosim saznanja, u slučaju da se i vama, ničim izazvanima, dogodi ista sudbina vožnje robotaksijem:
– robotaksi ne staje na točnoj adresi. Ima neke svoje ucrtane točke koje su blizu vaše adrese, ali vi ne znate koje su to i zato postoji odmak od 50 metara. Znači ako ste invalid ili krcati stvarima znajte, Robo se neće vratiti po vas u rikverc
– nema usputnih stanica, nema stajanja na benzinskoj za odlazak po cigarete
– vozilo ima radare, lasere i kamere ali mentalitet naših vozača u prometu ne može procesuirati niti jedna tehnologija
– ne pušta (za sad) glazbu niti čavrlja s vama, sami ste u tišini, osim ako vas se ne vozi više
– Robo ima radno vrijeme od 7 ujutro do 21 navečer, a njegovi nadzorni vozači su raspodijeljeni u dvije smjene. Noću se dok spava puni
– Auto priča. Kad stane na zebri, pogotovo biciklistima, kaže “slobodno prođite”. To sam već jednom iskusila u ulozi biciklista i mislila da mi nije dobro
– Autonomno vozilo Vernea putem Ubera ne može dozvati svatko. Postoje neki kriteriji odabira, ali nisam saznala koji su to
Ovo su sve informacije od vozača kojem sam razvezla jezik iako mi je u početku naglasio da njega uopće nema u vozilu. Da ga smatram isto tako robotom. Odgovorit će ljubazno na pitanja, ali zapravo se pravi da je nevidljiv.
Vraćanje na manualne postavke
Ali ja ne stajem:
“Što ako mi ‘iscuri’ baterija na mobitelu i ne mogu otključat auto, što ako nemam interneta, što ako mi pozlije u vožnji, što ako, što ako….“i tako do moje kućne adrese. Na koju na koncu ipak nismo uspjeli doći autonomno.
Naime, Robo mora doći do vaše destinacije točno od strane svijeta koja mu je ucrtana. Dva puta je produžio mimo mog nebodera. Prvi put jer je bio na krivoj strani svijeta, drugi put se nije usudio preći preko dvije trake jer je iza njega bilo vozilo.
Mom strpljenju je došao kraj. Pametan vozač vidio je da je kap prelila čašu, već debelo kasnim i samo je rekao: Ok, sada ću ja preuzeti.” I odvezao mi tih par metara do kuće prije nego se Robo sjeti još nekih alternativa.
Moje vatreno krštenje u robotaksiju svelo se na to da sam autonomnu vožnju uspjela vratiti na manualne postavke.
Pročitajte još:
Prema najnovijem priopćenju, u tijeku su testne vožnje robotaksija bez vozača. I opet smo prvi u Europi. Ja ne znam kako bi sve ovo ispalo da nije bilo dečka za volanom koji je to iskustvo pretvorio u znatiželju, a ne traumu. Vjerojatno ne bih ni ušla u vozilo jer ga ne bih znala otključati.
Vozač mi je rekao da u aplikaciji Ubera treba obratiti pažnju na obavijest o tome da stiže autonomno vozilo. Ona postoji, samo sam ju ja previdjela. Morate se svjesno s time složiti. Moja prva robo-vožnja bila je nesvjesna avantura na koju nimalo nisam bila spremna i proći će neko vrijeme prije nego što ju svjesno odlučim ponoviti, pogotovo bez vozača. Do tada, kakvi koliko god ponekad ljutiti, pričljivi, grešni i sebični taksisti bili, preferirat ću toplu ljudsku krv za volanom.
