Kredit više nije samo način da se kupi stan ili automobil. Za sve veći broj hrvatskih kućanstava postaje i financijski alat kojim se pokrivaju veći životni izdaci, uređuje dom, plaćaju neplanirani troškovi, ali potencijalno i održava potrošnja koju redoviti prihodi ne mogu u potpunosti pratiti. Rast zaduženosti pritom otvara pitanje koliko se kućanstva zadužuju radi ulaganja u budućnost, a koliko kako bi lakše premostila sadašnjost.
Podaci Hrvatske narodne banke pokazuju da su krediti kućanstvima na kraju rujna 2026. dosegnuli 29,6 milijardi eura. U godinu dana njihov je iznos povećan za 2,9 milijardi eura, odnosno 10,9 posto. Gotovinski nenamjenski krediti porasli su za oko 10,2 posto, dok je rast stambenih kredita iznosio 12,5 posto.
Riječ je o značajnom rastu koji se nastavlja unatoč tome što je HNB još prošle godine počeo ograničavati uvjete kreditiranja, a od listopada 2026. primjenjuju se i stroža pravila. Drugim riječima, zaduživanje kućanstava i dalje raste, iako je regulator već poduzeo korake kako bi usporio preuzimanje novih dugova.
Gotovinski krediti otkrivaju drugu stranu zaduživanja
Od ukupno 29,6 milijardi eura kredita kućanstvima, 15 milijardi odnosi se na stambene kredite, a 11,6 milijardi na gotovinske nenamjenske kredite. Ta dva oblika zaduživanja zajedno čine najveći dio ukupnog duga građana.
Stambeni krediti imaju relativno jasnu namjenu: kupnju, gradnju ili obnovu nekretnine. Njihov rast može biti povezan s potrebom rješavanja stambenog pitanja, ali i s visokim cijenama nekretnina zbog kojih kupci moraju posuđivati sve veće iznose.
Kod gotovinskih kredita slika je manje jednostavna. Za razliku od stambenih, oni u pravilu nisu vezani uz određenu kupnju ili investiciju, pa se mogu koristiti za različite potrebe – od renoviranja stana i kupnje automobila do financiranja obrazovanja, putovanja, zdravstvenih troškova ili konsolidacije postojećih dugova.
Upravo je zato rast gotovinskih kredita posebno zanimljiv: on pokazuje koliko se kućanstva oslanjaju na bankovno financiranje, ali sam po sebi ne otkriva financiraju li tim novcem dugoročnu imovinu ili tekuću potrošnju.
Pritom nije opravdano svaki gotovinski kredit tumačiti kao znak financijskih problema. Zaduživanje može biti racionalna odluka ako se njime financira nužna obnova doma, zamjena dotrajalog automobila ili objedinjavanje skupljih obveza. No situacija je drukčija ako se kredit uzima kako bi se redovito pokrivali troškovi života, jer tada dug ne rješava problem manjka prihoda, nego ga odgađa.
Kada plaća više nije dovoljna za životni standard
Rast kreditiranja treba promatrati i u kontekstu potrošnje kućanstava, cijena i troškova stanovanja. Čak i kada plaće nominalno rastu, dio tog povećanja mogu pojesti skuplja hrana, režije, stanovanje, prijevoz i usluge. Kućanstvima tada ostaje manje prostora za štednju, neplanirane izdatke ili veće kupnje.
U takvim okolnostima kredit može postati način očuvanja životnog standarda. Umjesto da odgode kupnju, odustanu od renoviranja ili smanje potrošnju, građani dio troška prebacuju u budućnost. To kratkoročno olakšava kućni budžet, ali istodobno stvara novu fiksnu obvezu koja će opterećivati buduće mjesečne prihode.
Problem nastaje kada se takav obrazac ponavlja. Jedan kredit za automobil, drugi za uređenje stana, treći za neplanirane troškove – svaki pojedinačno može izgledati podnošljivo, ali zbroj rata može znatno smanjiti financijsku fleksibilnost kućanstva.
Pritom je važno razlikovati ukupnu zaduženost od sposobnosti pojedinog kućanstva da dug otplaćuje. Isti iznos kredita ne predstavlja jednak rizik za osobu s visokim i stabilnim prihodima i za kućanstvo koje većinu mjesečnog budžeta troši na osnovne potrebe.
HNB postrožio uvjete: koliko se građani smiju zadužiti?
Zbog ubrzanog rasta kreditiranja HNB je uveo ograničenja kojima želi spriječiti prekomjerno zaduživanje građana. Od 1. srpnja 2025. banke su morale voditi računa o tome da mjesečna otplata ukupnog duga ne prelazi 45 posto dohotka kod stambenih kredita, odnosno 40 posto kod nestambenih kredita.

Foto: Financije.hr/L.Barić
Od 1. listopada 2026. primjenjuju se dodatno postroženi kriteriji. Za stambene kredite i dalje vrijedi ograničenje od 45 posto mjesečnog dohotka, a za nestambene 40 posto. Međutim, prostor za iznimke smanjen je: banke mogu odobriti ograničen iznos kredita iznad tih pragova, ali najviše 10 posto ukupnog iznosa isplaćenih stambenih kredita, odnosno pet posto kod nestambenih kredita u prethodnom tromjesečju.
Uz to, kredit osiguran nekretninom u pravilu ne smije prelaziti 90 posto njezine procijenjene vrijednosti. Najdulji rok otplate iznosi 30 godina za stambene kredite, odnosno deset godina za nestambene kredite koji nisu osigurani nekretninom.
Svrha mjera nije potpuno zaustaviti kreditiranje, nego ograničiti situacije u kojima bi otplata duga mogla postati prevelik teret za kućanstva. HNB pritom nastoji smanjiti i rizik za banke, jer naglo pogoršanje financijske situacije građana može dovesti do rasta neprihodonosnih kredita i problema u financijskom sustavu.
Građani istodobno imaju i milijarde eura na računima
Zanimljiv je i podatak da rast zaduženosti ne znači da hrvatska kućanstva u cjelini nemaju financijsku imovinu. Na kraju rujna 2026. njihovi depoziti u bankama iznosili su 43,9 milijardi eura, što je 2,2 milijarde eura više nego godinu dana ranije.
To znači da su depoziti kućanstava kao ukupna kategorija veći od njihova duga bankama. No taj podatak ne treba tumačiti kao dokaz da su pojedina kućanstva financijski sigurna. Štednja i dug nisu ravnomjerno raspoređeni: dio građana ima značajne depozite, dok se drugi zadužuju kako bi financirali stanovanje ili svakodnevne potrebe. Agregatni podaci ne pokazuju koliko se preklapaju skupine štediša i dužnika.
Upravo ta razlika važna je za razumijevanje financijske otpornosti građana. Kućanstvo koje ima pričuvu za nekoliko mjeseci troškova može lakše podnijeti neočekivani izdatak ili privremeni pad prihoda. Ono koje gotovo sav dohodak troši na životne potrebe, a uz to otplaćuje nekoliko kredita, ima znatno manje prostora za pogrešku.
Kredit nije problem sam po sebi, nego ono što njime financiramo
Rast kredita kućanstvima nije automatski loša vijest. Stambeno zaduživanje može omogućiti kupnju nekretnine koju bi inače bilo teško financirati, a gotovinski kredit može pokriti izdatak koji ima dugoročnu korist. Problem je u tome što statistika o ukupnom iznosu kredita ne govori dovoljno o njihovoj stvarnoj namjeni.
Pročitajte još:
Ključno pitanje zato nije samo koliko se Hrvati zadužuju, nego i zašto. Ako krediti financiraju kupnju imovine, obrazovanje, obnovu doma ili druge dugoročno korisne izdatke, mogu biti dio zdravog financijskog planiranja. Ako se, međutim, njima sve češće pokrivaju redoviti troškovi života, tada zaduživanje može prikrivati dublji problem – da prihodi kućanstava ne prate troškove standarda koji pokušavaju održati.
Kredit može povećati kupovnu moć danas, ali ne može trajno zamijeniti rast prihoda. Svaka nova rata smanjuje dio buduće plaće koji će kućanstvu ostati na raspolaganju. Zato će pravi test održivosti rasta kreditiranja biti u tome mogu li građani svoje dugove nastaviti uredno otplaćivati i kada se pojave neplanirani troškovi, uspori rast plaća ili se promijene uvjeti na tržištu rada.













