Hrvatska iz godine u godinu povećava izdvajanja za istraživanje i razvoj, no veća ulaganja zasad se ne pretvaraju u jednako snažan rast inovacija u poslovnom sektoru. U 2025. godini za istraživanje i razvoj potrošeno je 1,3 milijarde eura, odnosno 6,7 posto više nego godinu prije. Ipak, udio tih ulaganja u BDP-u smanjio se s 1,41 na 1,37 posto, dok je prosjek Europske unije oko 2,2 posto.
Još je znakovitiji podatak o inovacijama u poduzećima. U razdoblju od 2022. do 2024. samo 27,7 posto hrvatskih poduzeća uvelo je inovaciju proizvoda ili procesa, u usporedbi s 36,4 posto u prethodnom trogodišnjem razdoblju. Drugim riječima, unatoč rastu ukupnih ulaganja, udio kompanija koje nove ideje pretvaraju u konkretne proizvode ili učinkovitije poslovne procese osjetno se smanjio.
Hrvatski problem zato nije samo koliko novca ulaže u istraživanje, nego i koliko uspješno povezuje znanost, kapital i poslovanje. Bez toga istraživanje može ostati trošak javnih institucija i pojedinih velikih kompanija, umjesto da postane izvor novih proizvoda, izvoza i veće produktivnosti.
Većina poduzeća ne ulaže u vlastiti razvoj
Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je 2024. godine 34,6 posto poduzeća imalo izdatke za inovacijske aktivnosti. No samo 14,4 posto provodilo je vlastito istraživanje i razvoj, dok je 5,6 posto kupovalo vanjske usluge istraživanja i razvoja. To upućuje na važnu razliku između ulaganja u inovacije i stvaranja vlastitih istraživačkih kapaciteta.
Pritom veličina kompanije igra veliku ulogu. Inovacije je u promatranom razdoblju uvelo 24,7 posto malih poduzeća, 36,4 posto srednjih i 56,6 posto velikih. Velike kompanije lakše mogu financirati razvojne timove, preuzeti rizik neuspješnog projekta i čekati da se ulaganje počne vraćati. Malim poduzećima takav je prostor znatno uži.
To je posebno važno za Hrvatsku, u kojoj velik dio gospodarstva čine mala i srednja poduzeća. Ona često nemaju dovoljno ljudi ni novca za zaseban istraživački odjel, a razvoj novog proizvoda može značiti odustajanje od ulaganja u proizvodnju, zapošljavanje ili širenje poslovanja.
Problem je i struktura gospodarstva. Europska komisija upozorava da je hrvatsko gospodarstvo i dalje snažno oslonjeno na proizvodnju i usluge srednje niske tehnološke razine. Takva struktura ne stvara jednaku potražnju za istraživačima i naprednim tehnologijama kao gospodarstva koja se natječu u razvoju kompleksnih proizvoda, softvera, elektronike ili farmaceutike.
Kapital postoji, ali nije uvijek dostupan za rizične projekte
Jedan od razloga zbog kojih kompanije sporije inoviraju jest način financiranja. Hrvatska poduzeća tradicionalno se oslanjaju na vlastitu dobit i bankovne kredite, dok su fondovi rizičnog kapitala, privatni kapital i druga tržišna financiranja manje razvijeni nego u dijelu europskih gospodarstava.
Takav model odgovara ulaganju u poznatu djelatnost, opremu ili proširenje kapaciteta, ali nije uvijek prikladan za razvoj novog proizvoda. Inovacija nosi neizvjesnost: projekt može trajati godinama, zahtijevati dodatna ulaganja i na kraju ne uspjeti. Bankovni kredit pritom treba vraćati neovisno o tome je li proizvod pronašao kupce.
Za kompaniju koja nema dovoljno vlastitog kapitala, sigurnije je kupiti provjerenu tehnologiju nego financirati razvoj vlastite. No ako većina poduzeća bira takav put, gospodarstvo može povećavati produktivnost, ali teško stvara proizvode i znanje koji bi ga dugoročno izdvojili od konkurencije.
Europska komisija u svojim analizama upozorava na ograničen pristup različitim izvorima financiranja i slabu razvijenost tržišnog financiranja. Svjetska banka također ističe da hrvatske tvrtke kao prepreke inovacijama navode nedostatak poticaja i teškoće u pronalaženju financiranja. To ne znači da kapitala uopće nema, nego da ga je teže usmjeriti prema projektima s većim rizikom i potencijalno većim povratom.
Nedostaju stručnjaci, ali i veza između fakulteta i industrije
Novac nije jedina prepreka. Za razvoj novih proizvoda potrebni su inženjeri, istraživači, stručnjaci za podatke i tehnologiju, ali i menadžeri koji znaju povezati tehničko znanje s tržišnom potražnjom.
Europska komisija navodi da je broj istraživača zaposlenih u hrvatskim poduzećima približno četvrtina prosjeka EU-a. Poslovna ulaganja u istraživanje i razvoj iznosila su 2024. oko 0,74 posto BDP-a, nasuprot prosjeku EU-a od 1,49 posto. To pokazuje da privatni sektor ne stvara dovoljno vlastitih istraživačkih kapaciteta.
Dodatna je prepreka rascjepkanost javnog istraživačkog sustava. Europska komisija upozorava da velik broj javnih istraživačkih instituta i fakulteta otežava suradnju, raspršuje raspoložive resurse i usporava prijenos znanja prema gospodarstvu.
Drugim riječima, istraživanje koje se provodi na fakultetu ne mora nužno završiti u proizvodu koji će kompanija prodavati. Potrebni su partneri iz industrije, jasni modeli komercijalizacije, zaštita intelektualnog vlasništva i financiranje koje omogućuje da se rezultat istraživanja razvije do tržišne primjene.
Jeftinija radna snaga nije dugoročna strategija
U raspravi o inovacijama često se zanemaruje i poslovni model na kojem se dio hrvatskog gospodarstva razvijao. Ako se konkurentnost temelji ponajprije na nižim troškovima rada, kompanije imaju slabiji neposredni poticaj za ulaganje u automatizaciju, istraživanje i razvoj proizvoda s većom dodanom vrijednošću.
Takav model može funkcionirati dok su troškovi rada dovoljno niski i dok postoji potražnja za uslugama ili proizvodima koje kompanija već nudi. No s rastom plaća, manjkom radnika i konkurencijom iz zemalja s još nižim troškovima, prednost se postupno smanjuje.
Inovacije pritom ne znače samo izum novog proizvoda ili patent. One mogu biti i automatizacija proizvodnje, učinkovitija logistika, novi način pružanja usluge ili primjena umjetne inteligencije u svakodnevnom poslovanju. Takva poboljšanja mogu povećati produktivnost čak i u tradicionalnim sektorima.
Ipak, statistika pokazuje da je udio inovativnih poduzeća u Hrvatskoj pao u svim veličinskim kategorijama. Pad je posebno izražen u industriji, gdje je udio inovatora smanjen s 39,1 na 25,4 posto. To je važno jer upravo tehnološko unapređenje industrije može pomoći gospodarstvu da se pomakne prema proizvodima veće vrijednosti.
Više novca ne znači automatski i više inovacija
Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina povećala ulaganja u istraživanje i razvoj, a napredovala je i u europskim usporedbama inovacijskih kapaciteta. No najnoviji podaci pokazuju da rast ulaganja sam po sebi nije dovoljan.
Pročitajte još:
Za stvarni pomak potrebno je više privatnih ulaganja, dostupniji kapital za rizičnije projekte, snažnija suradnja poduzeća i akademske zajednice te veći broj istraživača zaposlenih u poslovnom sektoru. Jednako je važno da se javne potpore ne mjere samo iznosom dodijeljenog novca, nego i time koliko su novih proizvoda, tehnologija i tržišno održivih rješenja pomogle stvoriti.
Hrvatska ne mora nužno trošiti jednako kao najrazvijenije članice EU-a da bi počela sustizati njihov inovacijski potencijal. Ali mora učinkovitije pretvarati postojeća ulaganja u poslovne rezultate. U suprotnom će se nastaviti povećavati iznosi namijenjeni istraživanju, dok će prevelik dio gospodarstva i dalje konkurirati cijenom rada, a ne znanjem i tehnologijom.
