Commerzbank se brani otkazima, ali pitanje je što ostaje od banke koju UniCredit želi kupiti

Nedavna Commerzbankova najava ukidanja 3.000 radnih mjesta na prvi pogled možda izgleda kao samo još jedna klasična obrambena strategija. Talijanski UniCredit pokušava preuzeti njemačku banku, Commerzbank želi dokazati da vrijedi više sama nego pod novim vlasnikom, pa podiže profitne ciljeve, najavljuje rezanje troškova i poručuje dioničarima – ne trebamo kupca, možemo sami.

No kod banaka, posebno onih koje imaju široku mrežu poslovnica i duboke odnose s malim i srednjim poduzećima, otkazi nikada nisu samo računovodstvena stavka. Oni otvaraju pitanje što se točno reže: menadžerski sloj, administracija, središnjica, IT, back office ili ljudi koji svakodnevno rade s klijentima. Jer ako se režu troškovi bez jasnog odgovora na to pitanje, smanjenje broja zaposlenih može kratkoročno uljepšati profitne ciljeve, ali dugoročno oslabiti vrijednost upravo one banke koju se pokušava obraniti.

Commerzbank je najavio ukidanje 3.000 radnih mjesta u sklopu strategije kojom želi dosegnuti ambicioznije ciljeve dobiti i odbiti UniCreditovu ponudu, koju smatra preniskom. Talijanska banka službeno je pokrenula pokušaj preuzimanja uz procjenu vrijednosti od oko 37 milijardi eura, dok Commerzbank tvrdi da je UniCreditov plan nejasan, rizičan i temeljen na narativima koji umanjuju vrijednost njemačke banke.

Istodobno, Commerzbank je objavio bolje rezultate od očekivanja. Neto dobit u prvom tromjesečju porasla je 9,4 posto, na 913 milijuna eura, u odnosu na 834 milijuna eura godinu ranije. Analitičari su očekivali 868 milijuna eura. Banka je podigla i financijske ciljeve do 2028., najavila veće prihode i dobit, ali i oko 450 milijuna eura troškova restrukturiranja zbog novih otkaza.

To je uobičajeni jezik bankarske obrane: pokazati da se može povećati profitabilnost, smanjiti troškove i isporučiti veći povrat dioničarima bez prodaje konkurentu. No problem je u tome što obrambeni rezovi mogu promijeniti samu prirodu kompanije.

Ako se ukidaju pretežno upravljačke funkcije, višak administracije i duplicirani procesi, tada Commerzbank može postati učinkovitiji. Ali ako se rezovi preliju na poslovnice, savjetnike za mala i srednja poduzeća, kreditne analitičare i ljude koji održavaju odnos s klijentima, tada se otvara drugo pitanje: brani li banka vrijednost ili je sama smanjuje?

To je posebno važno jer Commerzbank nije samo još jedna europska banka. Ona je ključan financijski kanal za njemački Mittelstand, odnosno za mrežu srednjih kompanija koje čine okosnicu njemačke industrije. Njezina vrijednost nije samo u bilanci, aplikaciji ili omjeru troškova i prihoda. Ona je i u odnosima s poduzećima, lokalnoj prisutnosti, poznavanju klijenata i sposobnosti da kreditira gospodarstvo u kojem je povjerenje često jednako važno kao cijena novca.

U M&A bitkama cijena nije uklesana u kamen, pogotovo ako se meta mijenja usred obrane

Ako se poslovnice gase, lokalna prisutnost slabi. Ako se smanjuje broj ljudi na šalterima i u savjetovanju, klijent dobiva sporiju uslugu i manje osobnog kontakta. Ako se režu iskusni zaposlenici koji znaju portfelj lokalnih kompanija, banka gubi dio institucionalne memorije. A ako se sve to događa u trenutku dok dioničari odlučuju je li banka vrednija sama ili u rukama UniCredita, tada otkazi postaju više od mjere štednje. Postaju dio priče o vrijednosti.

U tome leži paradoks. Commerzbank želi dokazati da je UniCreditova ponuda preniska. Ali ako obrana od preuzimanja počiva na rezovima koji mogu oslabiti klijentsku bazu, operativnu sposobnost i fizičku mrežu banke, onda se može otvoriti argument da se vrijednost ne povećava, nego mijenja na način koji bi kupcu mogao dati povod za nova pitanja.

Tu se može povući zanimljiva paralela s jednim od najpoznatijih M&A sporova novije povijesti: slučajem ‘LVMH protiv Tiffanyja’.

LVMH je 2019. dogovorio kupnju Tiffany & Co. za 16,2 milijarde dolara. Onda je došla pandemija, prihodi Tiffanyja su pali, osobito na važnim azijskim tržištima, a LVMH je pokušao izaći iz ugovora ili ponovno pregovarati cijenu. Tiffany je tužio. Spor se vrtio oko nekoliko rečenica u ugovoru, odnosno oko klauzule poznate kao Material Adverse Change ili Material Adverse Effect. Na kraju je postignuta nagodba: LVMH je ipak kupio Tiffany, ali po nešto nižoj cijeni, oko 15,8 milijardi dolara.

Ta epizoda pokazala je da se u velikim transakcijama vrijednost ne mijenja samo na tržištu, nego i u ugovoru. Ono što jučer izgleda kao dogovorena cijena, sutra može postati predmet spora ako se poslovanje značajno promijeni prije zaključenja transakcije.

Naravno, Commerzbank i UniCredit nisu Tiffany i LVMH. Ovdje nema identičnog konteksta ni nužno iste ugovorne dinamike. UniCredit je tek pokrenuo preuzimanje, a Commerzbank se pokušava obraniti ambicioznijim ciljevima. Ali logika vrijednosti je slična: u M&A transakcijama ono što se dogodi između ponude i mogućeg zaključenja može postati presudno.

Ako banka najavi tisuće otkaza, investitor mora pitati: je li to dokaz discipline ili signal stresa? Ako podigne profitne ciljeve, treba pitati: dolazi li rast dobiti iz zdravog rasta poslovanja ili iz rezova koji će kasnije imati cijenu? Ako smanjuje broj zaposlenih, treba pitati: reže li višak ili tkivo koje stvara vrijednost?

U bankarstvu se posljedice takvih odluka ne vide uvijek odmah. Poslovnica se može zatvoriti danas, a klijent može otići za šest mjeseci. Savjetnik za mala poduzeća može biti proglašen troškom, ali njegov odlazak može značiti gubitak odnosa s desecima firmi. Digitalizacija može smanjiti potrebu za šalterima, ali ne može uvijek zamijeniti povjerenje u kompliciranijim kreditnim i poslovnim odnosima.

Sindikat: Rezovi u centrali i back officeu – zamijenit će ih AI

Upravo zato nije dovoljno znati da Commerzbank reže 3.000 radnih mjesta. Ključno je znati gdje.

Ako se rezovi odnose uglavnom na frankfurtsku središnjicu, upravljačke strukture, duplicirane funkcije i administrativne procese, tada banka može uvjerljivo tvrditi da povećava učinkovitost. Ako zahvaćaju poslovnice, klijentsku podršku i lokalno kreditiranje, tada se otvara rizik da će Commerzbank istodobno braniti samostalnost i smanjivati ono što je čini strateški važnom.

Za UniCredit, takav razvoj također nije jednostavan. S jedne strane, niži troškovi mogu banku učiniti profitabilnijom. S druge strane, ako rezovi oslabe mrežu i odnose s klijentima, kupac može tvrditi da se mijenja kvaliteta imovine koju pokušava preuzeti. U ekstremnim slučajevima, takve promjene u poslovanju mogu postati povod za ponovno vrednovanje, pritisak na cijenu ili barem jaču argumentaciju da početna ponuda više ne odražava stvarno stanje.

To ne znači da bi Commerzbankova najava otkaza automatski bila “material adverse change”. Takav prag je u praksi visok, a sudovi ga ne prihvaćaju olako. Ali kao analitički okvir, MAC logika pomaže razumjeti zašto rezovi u fazi preuzimanja nisu neutralni. Oni mijenjaju očekivanja o budućim prihodima, troškovima, rizicima i kvaliteti poslovnog modela.

U manjim transakcijama to je još očitije. Ako netko kupuje firmu za 600.000 eura, potpiše predugovor u ožujku, a u travnju glavni dobavljač bankrotira, pitanje je hoće li kupac i dalje morati zatvoriti transakciju po istoj cijeni. Bez dobro napisane MAC klauzule, često mora. S njom može izaći ili ponovno pregovarati. Nekoliko rečenica u ugovoru može odlučiti hoće li se posao zatvoriti ili završiti u sporu.

Kod Commerzbanke se, naravno, radi o drugoj razini. Ali suština je ista: vrijednost kompanije nije zamrznuta u trenutku ponude. Ona se mijenja s poslovnim odlukama, tržišnim uvjetima, regulatornim pritiscima, reputacijskim rizicima i kvalitetom operativne mreže.

Zato otkazi u Commerzbanku ne bi smjeli biti promatrani samo kao dokaz odlučnosti menadžmenta. Oni su i test vjerodostojnosti strategije. Banka želi dokazati da može sama stvoriti veću vrijednost od UniCreditove ponude. Da bi u tome uspjela, mora uvjeriti dioničare da rezovi nisu samo kozmetika za kratkoročne ciljeve, nego dio održivog modela koji neće uništiti ono zbog čega je Commerzbank uopće zanimljiv.

Glasnogovornica njemačkog sindikata ver.di Daniela Milutin za Financije.hr kaže da se najveći učinci najavljenih rezova u Commerzbanku očekuju prije svega u centrali i back-office funkcijama.

“Najveće posljedice očekujemo ponajprije u centrali i back officeu. Ondje u pravilu postoje najveće mogućnosti primjene umjetne inteligencije”, rekla je Milutin.

Na pitanje može li smanjenje broja zaposlenih dovesti do zatvaranja poslovnica ili ograničenja lokalnih bankarskih usluga, iz ver.di-ja zasad to ne očekuju.

“Ne, trenutačno ne polazimo od toga. Strategija je jasno usmjerena na rast. Osobito se u prodaji i područjima s izravnim kontaktom s klijentima prije ulaže nego što se smanjuje broj zaposlenih”, odgovorila je Milutin.

Ipak, upozorava da bi rezanje funkcija usmjerenih na klijente imalo ozbiljne posljedice.

“Posljedice bi bile ozbiljne. Smanjenje funkcija usmjerenih na klijente izravno bi oslabilo temeljni poslovni model Commerzbanke i narušilo kvalitetu skrbi o klijentima”, kaže Milutin.

Dodaje da bi veća otpuštanja tijekom obrane od preuzimanja mogla oslabiti povjerenje zaposlenih, klijenata i dioničara, zbog čega rezovi moraju biti posljednja opcija.

“Da, to je svakako moguće. Zato smanjenje broja zaposlenih uvijek mora biti posljednje sredstvo i mora se vrlo pažljivo odvagnuti, osobito s obzirom na to u kojim se područjima ostvaruju uštede. Za zaposlenike je ključno da se moguće mjere provedu socijalno prihvatljivo. Istodobno, klijentima i investitorima mora biti jasno da se ne štedi na pogrešnim mjestima i da se strateški važna područja i dalje jačaju. Upravo je to trenutačno slučaj”, izjavila je.

Najveći strah sindikata, ako UniCredit na kraju preuzme kontrolu nad Commerzbankom, odnosi se na mogućnost masovnog gubitka radnih mjesta.

“Najveća zabrinutost bila bi masovno smanjenje broja zaposlenih, uz gubitak do 15.000 radnih mjesta. Uz to dolazi i rizik opsežnog zatvaranja poslovnica, osobito u južnoj i sjevernoj Njemačkoj, gdje se mreže poslovnica Commerzbanke i UniCredita preklapaju. Postoji i opasnost da se jedna od centrala, u Frankfurtu ili Münchenu, ugasi. Veliku zabrinutost izazivaju i mogući problemi integracije i migracije, primjerice u IT području, koji bi mogli imati znatne posljedice za stabilnost i funkcionalnost banke”, zaključila je Milutin.

Na kraju, ova priča nije samo o jednoj njemačkoj banci i jednoj talijanskoj ambiciji. Ona govori o širem europskom problemu. Europa želi jače banke, prekograničnu konsolidaciju i konkurentniji financijski sektor. Ali kada dođe konkretan pokušaj preuzimanja nacionalno važne banke, otvara se pitanje što se zapravo kupuje: bilanca, tržišni udio, mreža poslovnica, klijentski odnosi ili politički osjetljiva institucija koja financira realno gospodarstvo.

Commerzbank se sada brani brojkama. UniCredit se brani argumentom konsolidacije. Dioničari će gledati cijenu. Regulatori će gledati stabilnost. Zaposlenici će gledati tko odlazi. A klijenti će, možda najtiše, ali najvažnije, gledati hoće li sutra još imati banku koja ih poznaje.