Balkan ima desetke gigavata zelenih projekata, ali ih nema gdje priključiti

Na energetskim kartama Hrvatske i susjednih zemalja nastaje nova zelena velesila. Investitori planiraju desetke gigavata solarnih i vjetroelektrana, baterijskih sustava i reverzibilnih hidroelektrana, a ukupna snaga najavljenih projekata višestruko premašuje sadašnju potrošnju i postojeće proizvodne kapacitete pojedinih država.

Problem je što većina tih megavata postoji samo u registrima zahtjeva, energetskim odobrenjima i prezentacijama investitora.

Zemljišta i kapitala uglavnom ima, tehnologija je sve jeftinija, ali elektroenergetske mreže nisu građene za količinu projekata koja se sada pokušava priključiti. Priključak na mrežu tako postaje važniji i često vrjedniji od samog projekta elektrane.

Najizraženiji primjer je Srbija, u kojoj se u postupku priključenja na prijenosnu mrežu nalazi oko 11 gigavata novih vjetroelektrana i solarnih elektrana. To je više nego tri puta iznad srbijanskog cilja od približno 3,5 gigavata novih solarnih i vjetroelektrana do 2030. godine.

Elektromreža Srbije istodobno je sklopila ugovore za oko dva gigavata baterijskih sustava, koji bi trebali pomoći u stabiliziranju mreže kada nema sunca i vjetra. Ipak, dio investitora morat će čekati znatno dulje nego što je planirao. Prema promijenjenim pravilima, studije priključenja za velik broj projekata iz reda čekanja neće se obrađivati prije razdoblja od rujna do kraja prosinca 2029. godine.

To praktično znači nekoliko izgubljenih razvojnih godina. Bez studije priključenja projekt teško može zaključiti financiranje, potpisati ugovor o kupnji opreme ili ozbiljno pregovarati o dugoročnom ugovoru o prodaji električne energije.

Hrvatska pokušava odblokirati 3,5 gigavata projekata

Hrvatska je gotovo tri godine imala drukčiju verziju istog problema. Oko 60 projekata solarnih, vjetroelektrana, geotermalnih elektrana i baterijskih sustava, ukupne snage približno 3,5 gigavata, bilo je blokirano zbog nepoznate cijene priključenja na prijenosnu mrežu.

Njihova se ukupna vrijednost procjenjivala na više od tri milijarde eura. Investitori su već bili uplatili približno 25 milijuna eura za energetska odobrenja, ali bez konačne naknade za priključenje nisu mogli izračunati isplativost projekata.

Problem je barem formalno riješen u travnju ove godine, kada je Hrvatska energetska regulatorna agencija odredila nove jedinične naknade. Za stvaranje tehničkih uvjeta u mreži visokog napona utvrđena je cijena od 19 eura po kilovatu, dok za priključenje na srednjem naponu koje zahtijeva zahvate u visokonaponskoj mreži iznosi 9,50 eura po kilovatu.

Određivanje naknade uklonilo je jednu od najvećih regulatornih nepoznanica, ali nije automatski stvorilo slobodan kapacitet u mreži. Projekte još čekaju pojedinačne studije, uvjeti priključenja, moguća ograničenja proizvodnje i izgradnja novih dalekovoda i trafostanica.

HOPS u desetogodišnjem planu razvoja do 2034. predviđa više od milijardu eura ulaganja povezanih s priključenjem korisnika prijenosne mreže. Međutim, brzina realizacije ovisit će o financiranju, javnoj nabavi, prostornim planovima i dobivanju dozvola.

U praksi će zato važna postati i mogućnost fleksibilnog priključenja. Elektrana bi se mogla priključiti prije potpunog proširenja mreže, ali uz uvjet da operator u određenim razdobljima ograniči njezinu proizvodnju. Takav model može ubrzati projekte, ali stvara novi rizik za banke i investitore jer elektrana neće uvijek moći prodati svu proizvedenu energiju.

BiH ima više od 18 gigavata najavljenih vjetroelektrana i solarnih elektrana

Još veći raskorak između interesa investitora i mogućnosti sustava vidi se u Bosni i Hercegovini. U različitim fazama razvoja evidentirano je oko 13,5 gigavata projekata solarnih elektrana te približno 4,6 gigavata vjetroelektrana.

Više od 18 gigavata najavljenih projekata nekoliko je puta veće od cjelokupnog postojećeg elektroenergetskog sustava BiH. Jasno je da svi ti projekti neće biti izgrađeni, ali njihova količina pokazuje koliko su zahtjevi investitora premašili razvoj mreže i stvarne potrebe tržišta.

BiH dodatno opterećuju podijeljene nadležnosti, složeno izdavanje dozvola i nepostojanje organiziranog tržišta električne energije za dan unaprijed. Zemlja zato nema samo fizički nego i tržišni problem. Nova elektrana mora znati gdje će prodavati energiju, po kojoj referentnoj cijeni i tko će preuzeti odgovornost za odstupanja između planirane i stvarne proizvodnje.

U rujnu je u Sarajevu pokrenuta analiza razvoja državne prijenosne mreže i prekograničnih vodova upravo radi integracije planiranih obnovljivih izvora. Među regionalnim projektima razmatraju se novi i obnovljeni pravci između BiH, Crne Gore i Albanije, uključujući koridor od Trebinja preko Perućice i Podgorice do albanskog Vau i Dejësa.

Postojeći vod kapaciteta 720 ampera više nije dovoljan za broj novih projekata koji se planiraju u istočnoj Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Njegova rekonstrukcija trebala bi gotovo udvostručiti prijenosnu sposobnost i omogućiti veći protok energije između država.

Crna Gora ima sedam gigavata interesa, a manje od milijun stanovnika

Crnogorskom operatoru prijenosnog sustava investitori su iskazali interes za priključenje oko sedam gigavata novih elektrana. Za približno pet gigavata već su obrađeni zahtjevi kroz studije, dok su ugovori o priključenju sklopljeni za projekte ukupne snage oko tri gigavata, većinom solarne elektrane.

Za zemlju koja trenutačno ima manje od jednog gigavata obnovljivih proizvodnih kapaciteta, riječ je o golemom investicijskom valu.

Crna Gora ima važnu prednost u odnosu na ostatak regije – podmorski kabel prema Italiji. Njime se proizvedena energija može izvoziti na jedno od najskupljih europskih tržišta. Međutim, ni kabel ne rješava ograničenja domaće mreže između lokacija novih elektrana i mjesta na kojem energija ulazi u izvozni pravac.

Potpisan ugovor o priključenju postaje svojevrsna imovina jer projektu daje prednost pred stotinama drugih koji još čekaju mrežni kapacitet. To može stvoriti sekundarno tržište projekata u kojem će vrijednost imati prvenstveno oni koji su već osigurali pristup mreži, bez obzira na to jesu li počeli gradnju.

Albanija ima više od deset gigavata zahtjeva, ali samo nekoliko ugovora

Albanija je tradicionalno gotovo potpuno ovisna o hidroelektranama, što joj daje visok udio obnovljive energije, ali je izlaže sušama i velikim promjenama proizvodnje. Zato je interes za solarnu i energiju vjetra posljednjih godina snažno porastao.

Albanski operator prijenosnog sustava evidentirao je zahtjeve za priključenje oko 10,5 gigavata solarnih i vjetroelektrana. Prema posljednjim dostupnim podacima, investitori su podnijeli više od 130 zahtjeva, ali su potpisana samo tri ugovora o priključenju.

Najavljeno je više od 5,6 gigavata solarnih i gotovo 4,9 gigavata vjetroelektrana. Dodatnih 1,3 gigavata vjetroprojekata planira se na sjeveroistoku zemlje, gdje postojeća veza prema Kosovu već predstavlja usko grlo.

Zato se razmatra nova 400-kilovoltna veza između Albanije i Kosova koja bi trebala povećati prekograničnu razmjenu i omogućiti priključenje novih vjetroelektrana. Projekt uključuje nove i proširene trafostanice te dodatni vod između područja Fierze i Prizrena, a završetak se zasad planira za 2029. godinu.

Albanija istodobno razmatra veliki projekt reverzibilne hidroelektrane Moglicë, snage do 1.620 megavata i s mogućnošću pohrane oko 30 gigavatsati energije. Takvo bi postrojenje moglo služiti kao regionalna baterija: kupovati struju kada je ima previše, a proizvoditi je u satima visoke potrošnje.

Sjeverna Makedonija odobrila je projekte veće od cijelog svog sustava

Sjeverna Makedonija u ovogodišnjem planu izgradnje energetskih postrojenja ima projekte ukupne snage oko 4,4 gigavata. Samo 59 solarnih projekata ima više od tri gigavata planirane snage.

Za usporedbu, zemlja je tijekom 2025. instalirala oko 210 megavata novih solarnih elektrana, čime je ukupna fotonaponska snaga premašila jedan gigavat. Planovi investitora stoga su nekoliko puta veći od onoga što je do sada izgrađeno.

Država je počela uvoditi stroži red u razvoj projekata. Ministarstvo je među 284 prijavljene inicijative prihvatilo 67 velikih proizvodnih projekata, a prije uvrštavanja u plan uzimalo je u obzir preliminarne analize mreže i tržišta.

Takav pristup pokušava spriječiti stvaranje nepreglednog reda projekata koji rezerviraju kapacitet, a možda nikada neće biti izgrađeni. No i Sjevernoj Makedoniji trebat će nove trafostanice, vodovi, skladištenje energije i jače veze prema Kosovu, Albaniji, Grčkoj i Bugarskoj.

Kosovo kreće s najniže baze

Kosovo ima daleko najmanji udio obnovljivih izvora među promatranim zemljama. Krajem 2025. raspolagalo je s približno 268 megavata obnovljivih elektrana, dok su ugljen i dalje činili okosnicu proizvodnje.

To znači da Kosovo ima velik prostor za rast solarnih i vjetroelektrana, ali i sustav koji mora istodobno zamjenjivati stare termoelektrane i graditi mrežu za nove izvore.

Planirana nova 400-kilovoltna veza sa Sjevernom Makedonijom, uz dodatnu interkonekciju s Albanijom, trebala bi ojačati regionalni prsten i omogućiti veći prijenos energije. Međutim, završetak pojedinih projekata očekuje se tek početkom ili sredinom sljedećeg desetljeća.

Do tada će Kosovo ostati snažno ovisno o postojećim termoelektranama, uvozu i raspoloživosti prekograničnih kapaciteta.

Slovenija pokazuje kako izgleda postupniji razvoj

Slovenija se razlikuje od većeg dijela regije jer je rast solarne energije bio postupniji i snažnije vezan uz distribuiranu proizvodnju na krovovima. Krajem 2025. imala je 1.571 megavat solarnih elektrana, više nego tri puta iznad razine iz 2021. godine.

Samo od sredine 2022. instalirano je više od jednog gigavata novih solarnih kapaciteta. Za dodatnih najmanje 400 megavata projekata već je osigurano javno sufinanciranje, a većina bi trebala biti završena tijekom 2026. i 2027. godine.

Slovenija također ulaže u distribucijsku mrežu, trafostanice, pametno upravljanje potrošnjom i baterije. To ne znači da nema problema s priključenjem, ali je razlika u tome što je veliki dio rasta ostvaren kroz tisuće manjih elektrana, umjesto kroz nekoliko golemih projekata koji odjednom traže stotine megavata prijenosnog kapaciteta.

Megavati na papiru ne proizvode električnu energiju

Kada se zbroje samo poznati planovi iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore, Albanije i Sjeverne Makedonije, dolazi se do više od 50 gigavata obnovljivih projekata u različitim fazama razvoja. Taj zbroj nije precizna prognoza buduće izgradnje jer se metodologije razlikuju, pojedini projekti mogu biti evidentirani u više faza, a velik dio nikada neće doći do gradilišta.

Brojka ipak pokazuje razmjere nesrazmjera. Regija raspolaže obiljem sunca, vjetra, vode, zemljišta i interesa investitora, ali joj nedostaje infrastruktura koja bi novu proizvodnju pretvorila u energiju dostupnu tržištu.

Energetska tranzicija više nije prvenstveno utrka u tome tko će najaviti više solarnih i vjetroelektrana. Postala je utrka u izgradnji dalekovoda, trafostanica, baterija, reverzibilnih hidroelektrana i prekograničnih veza.

Bez toga će veliki dio zelenih projekata ostati samo skup dokumenata. Istodobno će države nastaviti uvoziti skupu električnu energiju, iako na vlastitom teritoriju imaju investitore spremne graditi nove kapacitete.

Najvrjedniji energetski resurs Balkana zato više nije samo sunce, vjetar ili voda. To je slobodan i pravno siguran priključak na mrežu.