Proizvođačke cijene hrvatske industrije u kolovozu bile su 6,2 posto više nego godinu ranije i 1,3 posto više nego u srpnju. Glavni poticaj rastu dolazi iz energetskog dijela industrije: kada se energija isključi, godišnje povećanje iznosi samo 0,9 posto, dok su na mjesečnoj razini cijene pale 0,1 posto.
Prema Državnom zavodu za statistiku, na domaćem tržištu ukupne proizvođačke cijene porasle su sedam posto godišnje, a bez energije tek 0,2 posto. Na inozemnom tržištu rast je iznosio 4,9 posto, odnosno 1,5 posto bez energije.
Skupina „Energija”, koja uključuje i naftne proizvode, poskupjela je 19,8 posto na ukupnom tržištu. U djelatnosti opskrbe električnom energijom, plinom, parom i klimatizacijom rast je iznosio 5,6 posto.
Razlike među djelatnostima dodatno izoštravaju sliku. Cijene koksa i rafiniranih naftnih proizvoda porasle su 59,6 posto, kemikalija šest posto, a proizvoda od gume i plastike 5,2 posto. Prehrambeni proizvodi istodobno su pojeftinili 2,3 posto, a papir i proizvodi od papira 3,4 posto.
U proizvodnji ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda, koja obuhvaća staklo i cement, rast je iznosio 1,9 posto.
Za proizvođače koji ostvaruju stagnaciju ili pad prodajnih cijena, skuplja nabava energije povećava pritisak na zaradu. Mogućnost prijenosa troška na kupce ograničavaju konkurencija, ugovorene cijene i potražnja, pa očuvanje marže sve više ovisi o učinkovitosti pogona.
Jedan od odgovora je zamjena dijela kupljene električne energije vlastitom proizvodnjom. Sunčane elektrane na tvorničkim i skladišnim krovovima smanjuju količinu struje koju kompanije nabavljaju iz mreže, dok baterijski spremnici omogućuju njezino korištenje u kasnijim, skupljim satima. Projekti domaćih proizvođača pokazuju kako se ulaganja iz same proizvodnje energije šire i na upravljanje njezinom potrošnjom.
Podravka je nakon završetka prvih dviju faza solarnih ulaganja u 2024. raspolagala s približno 13 megavata kapaciteta i navedenom godišnjom proizvodnjom od 12,9 milijuna kilovatsati. Druga faza, vrijedna oko pet milijuna eura, obuhvatila je lokacije u Koprivnici, Varaždinu, Dugopolju i Mariboru te dodala oko 9,1 milijun kilovatsati godišnje proizvodnje.
Razmjer mogućih ušteda vidi se iz količine proizvedene struje. Uz potpuno korištenje navedenih 12.900 megavatsati za vlastite potrebe, svakih deset eura po megavatsatu vrijednosti zamijenjene energije predstavlja približno 129.000 eura godišnje.
To je ilustrativna računica; ostvareni učinak određuju proizvodnja elektrana, potrošnja pogona i ugovorena cijena opskrbe.
Podravka je širenje kapaciteta nastavila projektom na logističko-distributivnom centru u Koprivnici, za koji je predviđena godišnja proizvodnja nešto veća od milijun kilovatsati. U NEXE-u elektrana Jalovište snage 7,5 megavata ima projektirano pokrivanje deset posto potreba cementare za električnom energijom. Kompanija je u prosincu prošle godine izvijestila da je elektrana u probnom radu.
Desetpostotno pokrivanje potrošnje pokazuje koliko su velike energetske potrebe cementare. NEXE zato kroz širi program projekata cilja smanjenje troškova električne energije za više od 30 posto. Uz Jalovište je u siječnju objavio i nabavu baterijskog sustava snage 15 megavata i kapaciteta 30 megavatsati.
Spremnik omogućuje pomicanje potrošnje vlastite energije prema satima kada je kupnja iz mreže skuplja. Time financijsku vrijednost ulaganja, uz proizvedenu količinu, određuje i vrijeme korištenja struje. Razlika u cijenama mora pokriti gubitke energije, trošenje baterije i trošak uloženog kapitala.
Vetropack Straža treću je sunčanu elektranu u Humu na Sutli pustila u rad krajem svibnja 2025. Očekivana godišnja proizvodnja iznosi oko 1.900 megavatsati, namijenjenih potrošnji u tvornici i upravnoj zgradi.
Kompanija je projektom iskoristila sve preostale krovne površine pogodne za panele, a od 2023. sudjeluje i u virtualnoj elektrani KOER.
Pročitajte još:
Ulaganja u vlastitu električnu energiju
Potpore bitno mijenjaju povrat ulaganja. Kod navedenih projekata Podravke i NEXE-a pokrivaju oko 36 posto ukupne vrijednosti, a kod Vetropacka 60 posto. Vetropackov preostali izdatak tako iznosi približno 545.000 eura, dok svakih deset eura po megavatsatu vrijednosti zamijenjene struje na očekivanoj proizvodnji odgovara približno 19.000 eura godišnje.
Za industriju s ograničenim prostorom za povećanje prodajnih cijena takva ulaganja stvaraju dugoročniju kontrolu nad dijelom troškova. Njihov poslovni učinak mjeri se udjelom potrošnje koji pokriva vlastita proizvodnja i vrijednošću izbjegnute nabave. Upravo te dvije brojke povezuju energetske investicije s maržom koju proizvođač može zadržati.
