Poznato je da zemlje Europske unije (EU) mori slaba priuštivost stanovanja i da rast plaća u većini slučajeva daleko zaostaje za rastom cijena nekretnina, no zanimljiv je podatak da je kupnja stambenog prostora u odnosu na prihode kućanstava na lokalnoj razini priuštivija u Parizu i Londonu no u Lisabonu ili Splitu.
Portugal je uložio godine u samopromociju kao jedne od poželjnih destinacija koja nudi puno sunca, sigurnost i zavidnu kvalitetu života. No, iza te lijepe razglednice se krije jedno od najzahtjevnijih europskih tržišta za kupnju stambenog prostora.
Da bi se priuštio vlastiti dom u Lisabonu tipično tamošnje kućanstvo mora platiti iznos koji je 18,7 puta veći od njegova godišnjega prihoda, pokazuju podaci platforme Numbeo koja objavljuje podatke o troškovima života diljem svijeta.
Na tom popisu odmah uz Lisabon je Split gdje je omjer jednak. Dakle, prosječno splitsko kućanstvo treba 18,7 punih godišnjih prihoda da bi došlo do vlastitog stambenog prostora.
Odnos cijene i osobnih prihoda je jedan od najrasprostranjenijih parametara za izračun priuštivosti vlastitog doma.
Uvriježeno je pravilo da kada omjer prijeđe brojku 10, odnosno kada je potrebno 10 godišnjih prihoda za kupnju stanja, tržište postaje za kupce problematično. Taj je izračun rezultat standardnih uvjeta stambenog kreditiranja koje se ograničava na 30 posto prihoda kućanstava uz otplatno razdoblje od 30 godina.
Tako Lisabon i Split dosežu razinu koja je gotovo dvostruko veća od one koja se već smatra problematičnom.
Iza ta dva grada slijede Prag, Milano i Tirana gdje je omjer 18,1, a zatim Beč sa 17,4 te Beograd gdje prosječno kućanstvo treba kumulirati prihode 17,2 godine da bi moglo kupiti stan.
Tek iza svih tih gradova dolaze Pariz gdje je brojka na 17 i London s omjerom na 16. Iza Londona je češko Brno gdje je potrebno 15,8 godišnjih prihoda.
U Portugalu su u zadnjih 10 godina cijene stambenih nekretnina porasle 240 posto, a prosječna tamošnja plaća je povećana u istom razdoblju za 59 posto s 839 na 1.333 eura. Dakle, cijene nekretnina su rasle četiri puta brže. U samom Lisabonu omjer je možda i veći od nacionalnog prosjeka.
Foto: Freepik.com
Hrvatska je pak zemlja EU-a koja je u zadnje vrijeme imala najbrži rast cijene stambenih kvadrata.
Prostor u centru Lisabona košta oko 6.700 eura po četvornom metru, pa bi stan od 50 kvadrata koštao više od 335 tisuća eura. Ako je prosječna godišnja plaća 17 tisuća eura to onda jasno govori da je potrebno gotovo 19 godina da se kupi takav stan i da pritom ni jedan jedini euro ne ode ni na što drugo.
Uobičajeno je objašnjenje za takvo stanje, kako u Portugalu tako i u Hrvatskoj te na drugim mjestima, da nema dovoljno stambenih nekretnina u ponudi.
Portugal, jednako kao i Hrvatska, gradi puno manje stanova no što bi stanovništvu, a posebice mladima, trebalo. U Portugalu se gradi 25 do 30 tisuća stanova godišnje, a trebalo bi barem 45 do 50 tisuća da se zadovolji potražnja.
No, za razliku od Hrvatske gdje baš građanski prosvjedi zbog nepriuštivosti stanovanja nisu tako glasni, u Portugalu je pokret Casa para viver od 2023. potaknuo desetke tisuća građana da izađu na ulice pod sloganom “Ovo jednostavno više ne funkcionira”.
Aktivisti i prosvjednici pozivaju na strože kontrole najma i bolju uporabu praznih prostora ističući kako je ustavno pravo imati krov nad glavom.
Član savjetodavnog tijela Europske komisije za temu priuštivog stanovanja Jaime Luque kazao je za Euronews kako grad počinje gubiti ekonomsku konkurentnost kada učitelji, medicinske sestre, policajci ili mladi profesionalci ne mogu više sebi priuštiti život u svom gradu.
Za ovu godinu predviđa se rast cijena stambenih nekretnina u Portugalu od gotovo 12 posto.
Unatoč svemu ekonomisti uglavnom ne predviđaju snažniju korekciju cijena u doglednoj budućnosti niti stanje vide kao balon koji će morati puknuti jer, premda manjak stambenog prostora diže cijene, banke strogo kontroliraju limite kod stambenog kreditiranja kako bi spriječile rast rizičnog posuđivanja.
Drugim riječima, nije nipošto riječ o klasičnom špekulativnom mjehuru.
Pročitajte još:
Paralele se mogu povući i s Hrvatskom gdje također problem nije u nekontroliranom stambenom kreditiranju.
Može se raspravljati o tome bi li vlade, pa tako i hrvatska, mogle učiniti više, no svakako je tužno da mladi stanovnik Lisabona ili Splita praktično ne može do krova nad glavom u gradu u kojemu je rođen i odrastao i kojega sigurno voli, ali će ga možda morati napustiti.
