Koliko je Hrvatska dosad ovisila o europskim sredstvima najbolje pokazuje razmjer Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Kroz NPOO je Hrvatskoj na raspolaganju ukupno 10 milijardi eura, od čega 5,8 milijardi bespovratnih sredstava i 4,2 milijarde eura zajmova.
Vlada je 29. rujna Europskoj komisiji uputila završni, objedinjeni zahtjev za isplatu posljednje dvije rate, vrijedan 2,7 milijardi eura. Do tada je Hrvatskoj već bilo isplaćeno 7,3 milijarde eura.
Riječ je o završetku jednog od najvećih investicijskih ciklusa u novijoj hrvatskoj gospodarskoj povijesti, ali i o važnoj prekretnici. Rok za provedbu svih mjera iz NPOO-a istekao je 31. kolovoza 2026., dok se završna isplata očekuje nakon što Europska komisija provjeri preostalih 153 pokazatelja. Drugim riječima, novac iz posljednjeg zahtjeva još nije automatski na računu države, nego je potrebno dovršiti postupak evaluacije.
Ipak, završetak Mehanizma za oporavak i otpornost ne znači da Hrvatska ostaje bez europskih sredstava. I dalje su joj dostupni drugi instrumenti europskog financiranja, uključujući sredstva iz kohezijske politike, a Europska komisija u svojim projekcijama računa i na nastavak privatnih ulaganja. No razlika je u tome što će se investicijski zamah ubuduće morati sve manje oslanjati na izvanredni instrument koji je bio osmišljen kao odgovor na posljedice pandemije.
Europska komisija u svojoj proljetnoj prognozi očekuje da će ulaganja u Hrvatskoj nastaviti rasti i nakon završetka RRF-a, ali sporijim tempom. Pritom bi se trebala povećavati apsorpcija drugih europskih fondova, uz nastavak privatnih investicija. To je važna razlika: europski novac neće nestati, ali više neće biti dostupan u istom obliku i kroz isti investicijski mehanizam.
Može li privatni sektor preuzeti ulogu države?
Upravo će privatne investicije biti jedan od ključnih testova održivosti hrvatskog rasta. Javna ulaganja financirana europskim sredstvima mogu pokrenuti građevinske radove, infrastrukturne projekte i modernizaciju javnih sustava, ali dugoročni rast produktivnosti i konkurentnosti teško može počivati samo na takvom modelu.
Za to su potrebna ulaganja poduzeća u tehnologiju, opremu, istraživanje i razvoj, digitalizaciju te širenje proizvodnih i izvoznih kapaciteta.
Pitanje je, međutim, koliko je domaći privatni sektor spreman i sposoban preuzeti veći dio investicijskog tereta. Za razliku od javnih projekata koji se mogu financirati iz unaprijed određenih europskih omotnica, privatna ulaganja ovise o očekivanoj potražnji, trošku kapitala, dostupnosti radne snage, regulatornoj predvidljivosti i procjeni rizika. Ako poduzeća ne vide dovoljno prostora za rast i povrat na ulaganje, javni novac teško može sam stvoriti trajno snažniji investicijski ciklus.
U tom kontekstu posebno je važno pitanje produktivnosti. Hrvatska je posljednjih godina bilježila snažan rast plaća i potrošnje, no rast dohotka sam po sebi ne jamči i dugoročno povećanje konkurentnosti gospodarstva. Ako plaće i troškovi rastu brže od produktivnosti, poduzeća se suočavaju s većim pritiskom na marže, a izvoznici s težim uvjetima natjecanja na međunarodnom tržištu.
Potrošnja podupire rast, ali uvoz ograničava njegov učinak
Drugi važan oslonac hrvatskog gospodarstva ostaje privatna potrošnja. Rast plaća i zaposlenosti posljednjih je godina podupirao kupovnu moć kućanstava, a time i trgovinu, usluge i druge dijelove domaćeg gospodarstva. Međutim, potrošnja ima i drugu stranu: dio dodatne potražnje odlazi na uvoznu robu i usluge, pa se ne pretvara u jednako snažan doprinos domaćoj proizvodnji.
To se vidi i u doprinosu neto izvoza. Prema Raiffeisen Researchu, snažniji uvoz i slabija inozemna potražnja predstavljaju opterećenje za gospodarski rast. Sličan trend opisuje i Europska komisija, koja očekuje da će uvoz nastaviti rasti brže od izvoza, među ostalim zbog slabije potražnje na glavnim izvoznim tržištima i pritiska na cjenovnu konkurentnost.
To otvara pitanje kvalitete rasta. Gospodarstvo može bilježiti pozitivne stope BDP-a zahvaljujući većoj potrošnji, ali ako se istodobno povećava uvoz, a izvoz ne uspijeva pratiti taj tempo, dio stvorene potražnje odlazi izvan domaćeg gospodarstva. Dugoročno održiviji rast zahtijeva jačanje proizvodnje i usluga koje mogu konkurirati na međunarodnom tržištu, a ne samo povećanje domaće potrošnje.
Usporavanje je već vidljivo u gospodarskim pokazateljima
Da se hrvatsko gospodarstvo hladi, pokazali su i podaci o BDP-u. U drugom tromjesečju 2026. realni BDP porastao je 1,7 posto na godišnjoj razini, što je najniža stopa rasta od 2015. godine, ako se izuzme pandemijska 2020. godina.
Usporavanje je zabilježeno nakon rasta od 2,2 posto u prvom tromjesečju, a slabiji zamah odrazio se i na osobnu potrošnju i investicije, koje su prethodno bile među glavnim pokretačima aktivnosti.
Raiffeisen Research unatoč tome očekuje da će Hrvatska izbjeći nagliji pad aktivnosti te da će BDP u 2026. i 2027. rasti po 2,1 posto. Takva projekcija upućuje na nastavak ekspanzije, ali i na razdoblje u kojem će biti teže održavati visoke stope rasta bez dodatnog poboljšanja produktivnosti i konkurentnosti.
Za Hrvatsku je zato završetak NPOO-a više od administrativnog zatvaranja jednog europskog programa. To je test može li gospodarstvo prijeći iz faze u kojoj su ga snažno podupirali javni projekti i izvanredna europska sredstva u model koji se više oslanja na privatni kapital, produktivnost i izvoz. Europski fondovi i dalje će imati važnu ulogu, ali neće moći trajno nadomjestiti nedostatak privatnih ulaganja ili slabosti domaće konkurentnosti.
Pročitajte još:
Ključno pitanje stoga nije hoće li Hrvatska nakon NPOO-a ostati bez europskog novca, nego hoće li ga uspjeti iskoristiti kao odskočnu dasku za gospodarstvo koje može rasti i bez izvanrednih financijskih poticaja.
Ako privatne investicije ne ojačaju, a rast ostane pretežno oslonjen na potrošnju i javno financirane projekte, usporavanje bi moglo postati trajnije obilježje hrvatskog gospodarstva. Ako se, pak, europski novac pretoči u veću produktivnost, konkurentnija poduzeća i snažniji izvoz, završetak NPOO-a mogao bi označiti početak zrelije faze gospodarskog rasta.
