Christine Lagarde gotovo četiri desetljeća gradi karijeru na sjecištu prava, politike i međunarodnih financija. Bila je prva žena na čelu francuskog Ministarstva financija, prva žena koja je vodila Međunarodni monetarni fond (MMF), a od 2019. godine upravlja Europskom središnjom bankom (ESB), jednom od najutjecajnijih financijskih institucija na svijetu.
Tijekom njezina mandata eurozona je prošla kroz pandemiju, energetsku krizu, povratak visoke inflacije i najbrže povećanje kamatnih stopa u novijoj povijesti.
Njezin profesionalni put nije bio uobičajen za čelnicu središnje banke. Lagarde nije karijeru započela kao ekonomistica ni kao središnja bankarica, nego kao odvjetnica u međunarodnoj pravnoj tvrtki.
Upravo joj je ta kombinacija pravnog, političkog i financijskog iskustva otvorila vrata institucija u kojima se donose odluke koje utječu na gospodarstva diljem svijeta.
Od pariške studentice prava do vrha međunarodne odvjetničke industrije
Christine Madeleine Odette Lagarde rođena je 1. siječnja 1956. u Parizu, u obitelji nastavnika. Odrastala je u Francuskoj, a dio školovanja provela je i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je pohađala školu Holton-Arms u Marylandu. U mladosti se bavila sinkroniziranim plivanjem i bila članica francuske reprezentacije.
Studirala je pravo na Sveučilištu Paris X, a dodatno se obrazovala na Institutu političkih studija u Aix-en-Provenceu. Nakon završetka studija započela je odvjetničku karijeru, specijalizirajući se za radno pravo, tržišno natjecanje, spajanja i preuzimanja te međunarodne poslovne sporove.
Godine 1981. pridružila se američkoj odvjetničkoj tvrtki Baker McKenzie, gdje je postupno napredovala do najviših upravljačkih pozicija. Već 1995. postala je članica globalnog izvršnog odbora, a 1999. preuzela je njegovo predsjedanje. Time je postala prva žena na čelu jedne od najvećih međunarodnih odvjetničkih tvrtki.
Njezin uspon u poslovnom svijetu bio je važan korak prema politici. Nakon gotovo dva desetljeća u privatnom sektoru, 2005. godine ulazi u francusku vladu.
Prva žena na čelu francuskih financija
U vladu tadašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca ušla je kao ministrica vanjske trgovine, a kratko je obnašala i dužnost ministrice poljoprivrede i ribarstva. Prijelomni trenutak dogodio se 2007., kada ju je novi predsjednik Nicolas Sarkozy imenovao ministricom gospodarstva, financija i industrije.
Bila je prva žena koja je preuzela tu funkciju u jednoj od država skupine G7. Na toj se poziciji našla uoči globalne financijske krize koja je 2008. uzdrmala bankarski sustav, tržišta kapitala i gospodarstva diljem svijeta.
Tijekom francuskog predsjedanja Europskom unijom 2008. sudjelovala je u koordinaciji europskog odgovora na financijsku krizu, a 2011. predsjedala je skupinom G20, u vrijeme kada su se države pokušavale dogovoriti o reformi međunarodnog monetarnog sustava i jačanju financijske regulacije.
Njezin politički profil tada je već bio međunarodno prepoznatljiv. No najveći karijerni iskorak tek je slijedio.
Na čelu MMF-a u vrijeme europske dužničke krize
U srpnju 2011. Lagarde je postala izvršna direktorica MMF-a, naslijedivši Dominiquea Strauss-Kahna. Bila je prva žena na čelu te institucije, koja ima ključnu ulogu u nadzoru globalnog financijskog sustava, pružanju financijske pomoći državama i oblikovanju međunarodne ekonomske politike.
Preuzela je dužnost u jednom od najtežih razdoblja za europsko gospodarstvo. Grčka dužnička kriza prijetila je stabilnosti eurozone, a financijski problemi širili su se i na druge države, uključujući Portugal, Irsku, Španjolsku i Cipar.
MMF je u tom razdoblju sudjelovao u međunarodnim programima financijske pomoći i pregovorima o restrukturiranju dugova. Lagarde je zagovarala međunarodnu suradnju, fiskalnu održivost i strukturne reforme, ali i upozoravala da se gospodarski oporavak ne može graditi isključivo na štednji ako ona dodatno produbljuje recesiju.
Na čelu MMF-a ostala je do 2019., nakon što je 2016. dobila drugi mandat. Njezin odlazak iz Washingtona označio je početak nove faze karijere – ovaj put u instituciji koja izravno određuje cijenu novca za više od 20 država eurozone.
Pandemija, inflacija i najbrže podizanje kamata u povijesti ESB-a
U studenome 2019. preuzela je dužnost predsjednice Europske središnje banke, naslijedivši Marija Draghija. Iako je na početku mandata bilo jasno da će voditi instituciju u razdoblju niskih kamatnih stopa i slabog gospodarskog rasta, ubrzo se suočila s krizom kakvu europsko gospodarstvo nije vidjelo desetljećima.
Pandemija koronavirusa 2020. izazvala je nagli pad gospodarske aktivnosti, zatvaranje poslovanja i poremećaje u globalnim opskrbnim lancima. ESB je pod njezinim vodstvom pokrenuo izvanredni program kupnje vrijednosnih papira, poznat kao PEPP, s ukupnim omotnicom od 1.850 milijardi eura. Cilj je bio spriječiti nagli rast troškova zaduživanja država i poduzeća te očuvati financijsku stabilnost eurozone.
Nakon pandemije uslijedila je nova kriza. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. izazvala je energetski šok, rast cijena hrane i sirovina te naglo ubrzanje inflacije. ESB se našao pred teškim izborom: nastaviti podržavati gospodarstvo jeftinim novcem ili podići kamate kako bi obuzdao rast cijena.
Lagarde je na kraju predvodila jedno od najagresivnijih zaoštravanja monetarne politike u povijesti eurozone. ECB je od srpnja 2022. počeo podizati kamatne stope, nakon čega je uslijedio niz povećanja kako bi se inflacija vratila prema ciljanoj razini od dva posto.
Takva politika imala je izravne posljedice za građane i poduzeća. Poskupjeli su krediti, osobito stambeni, a poduzeća su se suočila s višim troškovima financiranja. S druge strane, zaoštravanje monetarne politike trebalo je spriječiti da visoka inflacija postane dugotrajan problem.
Lagardein mandat tako je obilježio prijelaz od politike izrazito jeftinog novca prema razdoblju u kojem je borba protiv inflacije ponovno postala glavni prioritet središnje banke.
Kontroverze i kritike koje su pratile njezinu karijeru
Njezin put nije bio bez kontroverzi. Još kao francuska ministrica financija našla se u središtu afere povezane s poslovnim čovjekom Bernardom Tapiejem i arbitražnim postupkom iz 2008. godine. Država je u tom postupku prihvatila privatnu arbitražu u sporu Tapieja s bankom Crédit Lyonnais, a njemu je dodijeljena odšteta od oko 400 milijuna eura.
Francuski sud je 2016. Lagarde proglasio krivom zbog nemara u obavljanju ministarske dužnosti, jer nije osporila odluku o upućivanju spora na arbitražu. Sud joj, međutim, nije izrekao kaznu, uz obrazloženje da je djelovala u kontekstu svojih dužnosti i da je imala međunarodni ugled. Presuda je izazvala političke i pravne rasprave, ali nije spriječila njezin nastavak međunarodne karijere.
Kritike su je pratile i na čelu ESB-a. Dio ekonomista smatrao je da je središnja banka predugo zadržavala izrazito poticajnu monetarnu politiku u trenutku kada su inflacijski pritisci već jačali. Drugi su upozoravali da su kasnija povećanja kamata bila preoštra i da su dodatno opteretila dužnike i europsko gospodarstvo.
Upravljanje monetarnom politikom eurozone posebno je složeno jer odluke ESB-a moraju odgovarati različitim gospodarstvima – od snažnijih i konkurentnijih poput njemačkog do visoko zaduženih država s drukčijim fiskalnim mogućnostima.
Foto: Bernd Hartung / ECB
Odlazi devet mjeseci prije isteka mandata: Što stoji iza odluke i tko bi je mogao naslijediti?
Lagarde je 29. listopada 2026. objavila da će napustiti dužnost predsjednice ESB-a 7. veljače 2027., otprilike devet mjeseci prije isteka osmogodišnjeg mandata, koji je trebao završiti u listopadu iste godine. Svoju je odluku priopćila članovima Upravnog vijeća i predsjedniku Europskog vijeća Antóniju Costi, a sama ESB nije navela službeni razlog ranijeg odlaska.
U naknadnim izjavama Lagarde je objasnila da želi imati veću slobodu govoriti i sudjelovati u raspravama o temama koje nadilaze monetarnu politiku.
Predsjednica ESB-a dužna je poštovati političku neutralnost institucije, zbog čega je njezin javni angažman ograničen na područja povezana s mandatom središnje banke. Lagarde je poručila da više ne želi ostati po strani u širim raspravama o globalnim pitanjima te da svoje međunarodno iskustvo želi staviti na raspolaganje javnosti.
Ipak, vrijeme odlaska ima i važnu političku dimenziju. Raniji završetak mandata omogućuje europskim čelnicima da izaberu njezina nasljednika prije predsjedničkih izbora u Francuskoj 2027. godine. Time bi odluka o čelu jedne od najvažnijih europskih institucija bila donesena dok je Emmanuel Macron još predsjednik Francuske i sudjeluje u pregovorima o imenovanju. To je osobito važno jer bi ishod francuskih izbora mogao promijeniti političku ravnotežu u Europskoj uniji.
Pročitajte još:
Postupak imenovanja nasljednika već je pokrenut. Prema europskim pravilima, predsjednika ESB-a imenuje Europsko vijeće kvalificiranom većinom, nakon preporuke Vijeća EU-a i savjetovanja s Europskim parlamentom i Upravnim vijećem EVB-a. Među imenima koja se spominju u raspravama o mogućim nasljednicima nalaze se bivši guverner nizozemske središnje banke Klaas Knot i Pablo Hernández de Cos, bivši guverner španjolske središnje banke i aktualni čelnik Banke za međunarodna poravnanja.
Tko god preuzme dužnost, naslijedit će instituciju koja se suočava s novim izazovima: inflacijskim rizicima povezanima s energijom, slabijim gospodarskim rastom, visokim javnim dugom u dijelu eurozone i pritiscima da Europa ojača svoju konkurentnost prema SAD-u i Kini. Lagarde će, nakon gotovo osam godina na čelu ESB-a, iza sebe ostaviti razdoblje iznimnih kriza i monetarnih zaokreta, a njezin nasljednik morat će odlučivati kako očuvati stabilnost cijena bez dodatnog gušenja gospodarskog rasta.
