Europski proizvođači sve se teže natječu s kineskom industrijom, koja višak proizvodnih kapaciteta sve snažnije usmjerava prema inozemnim tržištima. Roba iz Kine pritom ne stiže samo u tradicionalno jeftinije potrošačke kategorije, nego i u sektore koji su desetljećima bili temelj europske industrijske snage – od automobila i strojeva do kemikalija, elektronike i industrijske opreme.
Razmjeri trgovinskog neravnotežja već su vidljivi u statistici. Europska unija je 2025. iz Kine uvezla robu vrijednu 559,4 milijarde eura, dok je u tu zemlju izvezla 199,6 milijardi eura. Rezultat je deficit od gotovo 360 milijardi eura, odnosno oko milijardu eura dnevno. U odnosu na godinu ranije, uvoz je porastao 6,4 posto, dok je izvoz pao 6,5 posto.
No, problem za europsku industriju nije samo u tome što se više robe uvozi nego izvozi. Sve veći pritisak stvara činjenica da kineski proizvođači, suočeni sa slabijom domaćom potražnjom i velikim proizvodnim kapacitetima, traže kupce na inozemnim tržištima. Europska unija pritom je jedno od najprivlačnijih odredišta zbog veličine tržišta i kupovne moći potrošača.
Prema jesenskoj prognozi BusinessEuropea, trgovinski deficit EU-a s Kinom nastavio se povećavati i tijekom 2026., dok se kineska višak proizvodnja sve više preusmjerava prema Europi. Time se konkurencija za europske kompanije ne pojačava samo na njihovu domaćem tržištu, nego i na tržištima na kojima su dosad prodavale vlastite proizvode.
Kineski problem postaje europski industrijski izazov
Kineski višak proizvodnje nije nastao preko noći. Godinama su ulaganja u proizvodne kapacitete, državne potpore, povoljnije financiranje i industrijske strategije poticali širenje proizvodnje u sektorima poput električnih vozila, baterija, solarne opreme, strojeva i kemikalija. Istodobno, domaća potražnja nije uvijek rasla dovoljno brzo da apsorbira proizvedene količine.
Kada proizvođači ne mogu prodati sve što proizvedu na domaćem tržištu, traže kupce u inozemstvu. To ne mora automatski značiti da je svaki kineski proizvod prodan po nepravednoj cijeni ili da je svaki rast uvoza posljedica državnih subvencija. Međutim, kada se velika proizvodna ponuda spoji sa slabijom potražnjom i agresivnim cjenovnim natjecanjem, pritisak na konkurente može biti značajan.
Analiza koju je u ožujku 2026. objavio Europski parlament identificira višak kapaciteta u velikom broju kineskih industrijskih sektora. Posebno upozorava na šest sektora u kojima je rast izvoza postao važan način apsorpcije proizvodnih viškova. Zaključak je da bi konkurentski pritisak na europske kompanije mogao potrajati ili se dodatno pojačati, iako se rizici razlikuju od industrije do industrije.
Za europske proizvođače to znači da više ne konkuriraju samo kvalitetom, tehnologijom i produktivnošću. Sve važniju ulogu imaju cijena, dostupnost financiranja, opseg proizvodnje i sposobnost kompanija da izdrže razdoblje slabijih marži.
Automobilska industrija prva je na udaru
Jedan od najvidljivijih primjera je automobilska industrija. Europski proizvođači već se suočavaju s visokim troškovima rada, energije i ulaganja u elektrifikaciju, dok kineske kompanije na tržište dolaze s velikim proizvodnim kapacitetima i sve širim portfeljem električnih i hibridnih vozila.
Kineski proizvođači ne natječu se više samo u najjeftinijem segmentu. Šire ponudu prema srednjem i višem cjenovnom razredu, a pritom koriste prednosti u proizvodnji baterija i kontroli dijela opskrbnog lanca. Europske kompanije zato moraju odlučivati hoće li sniziti cijene, smanjiti troškove, ubrzati razvoj novih modela ili se usredotočiti na segmente u kojima još imaju tehnološku ili brendovsku prednost.

Pritisak se ne zaustavlja na proizvođačima automobila. Europski dobavljači dijelova, baterijskih sustava, elektronike i drugih komponenti također se suočavaju s konkurencijom kineskih proizvođača. Ako europski proizvođači automobila izgube tržišni udio ili smanje proizvodnju, posljedice se prenose kroz cijeli lanac dobavljača.
To je posebno važno za Njemačku, čija je industrija automobila i dalje jedan od ključnih stupova gospodarstva, ali i za zemlje srednje i istočne Europe koje su snažno uključene u europske proizvodne lance.
Strojevi, elektronika i kemikalije pod sve većim pritiskom
Automobili su samo dio priče. Prema podacima Eurostata, električni strojevi i oprema bili su najveća kategorija uvoza iz Kine u 2025., s vrijednošću od 164,9 milijardi eura. Mehanički strojevi, uređaji i njihovi dijelovi slijedili su s 106,5 milijardi eura. Zajedno su činili gotovo polovicu ukupnog uvoza EU-a iz Kine.
To su kategorije koje su posebno važne za europsku industriju jer uključuju proizvode i komponente koje koriste druge kompanije u proizvodnji. Jeftiniji uvoz može biti prednost za europske tvrtke koje te proizvode koriste kao inpute, jer im smanjuje troškove. Međutim, za europske proizvođače istih strojeva, električne opreme i komponenti predstavlja izravnu konkurenciju.
Slična je situacija u kemijskoj industriji. Europska komisija upozoravala je na nagli rast uvoza pojedinih kemijskih proizvoda iz Kine, u nekim slučajevima uz vrlo velike razlike u cijenama. Ako europski proizvođači ne mogu konkurirati takvim cijenama, mogu biti prisiljeni smanjivati marže, odgađati ulaganja ili smanjivati proizvodnju.
Tekstilna industrija također je izložena pritisku. Kineski proizvođači imaju velike kapacitete, razvijene dobavne lance i mogućnost proizvodnje u velikim serijama. Europske kompanije koje se natječu u standardiziranim proizvodima teško mogu nadoknaditi razliku u troškovima, pa im preostaje specijalizacija, prelazak na proizvode veće dodane vrijednosti ili traženje tržišnih niša.
Tko će morati spuštati cijene, a tko može profitirati?
Najizloženije su kompanije koje proizvode standardiziranu robu, imaju visoke fiksne troškove i posluju s relativno malim profitnim maržama. Ako kineski konkurenti ponude usporediv proizvod po nižoj cijeni, europski proizvođači teško mogu izbjeći reakciju. Mogu sniziti cijene i prihvatiti manju dobit, pokušati smanjiti troškove ili izgubiti dio kupaca.
Pritom nije riječ samo o velikim industrijskim grupama. Posebno ranjivi mogu biti manji i srednji dobavljači koji nemaju financijske resurse za velika ulaganja u automatizaciju, istraživanje i razvoj ili širenje proizvodnje. Njihova pregovaračka pozicija prema kupcima također je često slabija.
S druge strane, kineski uvoz ne predstavlja prijetnju svim europskim kompanijama. Tvrtke koje koriste kineske komponente, strojeve ili sirovine mogu profitirati od nižih ulaznih troškova. Jeftinija oprema može smanjiti troškove proizvodnje, a pristupačnije komponente ubrzati ulaganja u nove proizvode.
Korist mogu imati i potrošači, koji dobivaju veći izbor i niže cijene. No, dugoročni učinak ovisi o tome hoće li europski proizvođači zadržati dovoljno kapaciteta i znanja kako bi ostali konkurentni. Ako se domaća proizvodnja ugasi, a ovisnost o uvozu postane prevelika, niže cijene danas mogu značiti manji izbor dobavljača i veću ranjivost opskrbnih lanaca sutra.
Europa traži odgovor, ali zaštita tržišta ima svoju cijenu
Europska unija već koristi instrumente trgovinske zaštite, uključujući antidampinške i kompenzacijske carine, kako bi odgovorila na uvoz za koji se utvrdi da narušava tržišno natjecanje. U slučaju kineskih električnih vozila uvedene su dodatne carine nakon istrage o državnim subvencijama.
Europska komisija pokrenula je 32 nove istrage trgovinske zaštite tijekom 2025., gotovo koliko i rekordne 2024. godine. Povećan broj postupaka pokazuje da Bruxelles sve ozbiljnije prati uvoz i njegov učinak na domaće proizvođače.
Ipak, carine nisu jednostavno rješenje. One mogu zaštititi domaće proizvođače, ali istodobno povećati troškove kompanijama koje ovise o uvoznim komponentama i opremi. Mogu izazvati i protumjere Kine, što bi dodatno otežalo poslovanje europskim izvoznicima na kineskom tržištu.
Europska industrija zato se nalazi između dva cilja: očuvanja proizvodnih kapaciteta i konkurentnosti na jednoj strani te pristupa povoljnijim proizvodima i komponentama na drugoj. Potpuno zatvaranje tržišta nije realno ni nužno poželjno, ali ni oslanjanje na uvoz bez procjene strateških rizika ne predstavlja dugoročno održivu industrijsku politiku.
Pitanje nije samo koliko Europa uvozi, nego što još može proizvoditi
Trgovinski deficit od 360 milijardi eura važan je pokazatelj neravnoteže, ali sam po sebi ne govori koliko je europska industrija ugrožena. Važnije je pratiti u kojim sektorima uvoz raste najbrže, koliko se domaća proizvodnja smanjuje, kako se kreću cijene i profitne marže te gube li europske kompanije tržišni udio.
Pročitajte još:
Najveći rizik nije nužno to što Europa kupuje više kineskih proizvoda, nego mogućnost da u pojedinim industrijama postupno izgubi sposobnost da ih sama proizvodi.
Za europske kompanije razdoblje koje dolazi zato neće biti samo pitanje prilagodbe cijenama. Morat će odlučiti u kojim segmentima mogu konkurirati, gdje im je potrebna tehnološka prednost, a gdje je racionalnije osloniti se na uvoz. Za dio industrije to će značiti pritisak na marže i tržišni udio, za druge priliku za jeftinije inpute, a za Europu u cjelini pitanje koliko industrijske proizvodnje želi i može zadržati na vlastitom kontinentu.













