Bakar se ponovno približio rekordnim razinama, a ono što je nekad bila klasična industrijska roba danas sve više izgleda kao strateški metal nove ekonomije. Cijena je danas oko 14.130 dolara po toni, što znači da tržište već sada trguje vrlo blizu povijesnih vrhunaca, dok velike investicijske banke sve otvorenije govore o mogućnosti da bakar u idućih 6 do 12 mjeseci dosegne 15.000 dolara po toni.
Razlog nije samo kratkoročna špekulacija. Bakar se našao na sjecištu nekoliko velikih globalnih trendova: elektrifikacije, ulaganja u elektroenergetske mreže, razvoja podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju, obrambene industrije, američkih carinskih prijetnji i kronično sporog rasta rudarske proizvodnje.
Zato su Citi i Morgan Stanley, prema komentarima koje je prenio rudarski poduzetnik Robert Friedland, podigli kratkoročne prognoze cijene bakra na 15.000 dolara po toni. Goldman Sachs je također znatno povisio svoju prognozu, podignuvši ciljanu cijenu za kraj 2026. na 13.735 dolara po toni, a prosječnu cijenu za 2027. na 13.800 dolara.
Tržište bakra tako više ne funkcionira samo po starom obrascu: Kina, građevina, industrijski ciklus. Ti su faktori i dalje važni, ali priča je postala šira. Bakar je danas metal elektroenergetskih mreža, transformatora, solarnih i vjetroelektrana, električnih vozila, podatkovnih centara, AI infrastrukture i obrambenih projekata.
Drugim riječima, bakar je postao materijalna baza digitalne ekonomije. Koliko god umjetna inteligencija zvučala virtualno, ona fizički počiva na struji, kabelima, mrežama, serverima, hlađenju i golemoj infrastrukturi. Sve to traži bakar.
Upravo je to ključna razlika u odnosu na ranije cikluse. Bakar je tradicionalno bio osjetljiv na gospodarski rast, građevinu i industrijsku proizvodnju. Kada ekonomija uspori, potražnja za bakrom obično oslabi. No sada dio potražnje dolazi iz sektora koji su manje ciklički i više strateški: energetska sigurnost, mrežna infrastruktura, AI podatkovni centri i obrana.
Goldman Sachs u svojoj najnovijoj analizi ističe da će rast potražnje iz elektroenergetskih mreža i električne infrastrukture do 2030. činiti više od 60 posto ukupnog dodatnog rasta potražnje za bakrom. To je važan pomak jer mreže, data centri i sigurnosni projekti nisu potrošnja koju se lako odgađa samo zato što je cijena metala visoka.
Na strani ponude situacija je još napetija. Goldman Sachs procjenjuje da će tržište bakra izvan SAD-a u 2026. imati deficit od 640.000 tona, znatno više od ranije procjene od samo 60.000 tona. Za 2027. očekuje se manjak od 170.000 tona, također znatno iznad prijašnjih očekivanja.
Jedan od razloga je američko gomilanje zaliha. Trgovci i industrijski kupci strahuju od mogućeg uvođenja američkih carina na bakar, pa su uvoz počeli povlačiti unaprijed. Goldman sada procjenjuje da bi američko gomilanje zaliha u 2026. moglo dosegnuti 900.000 tona, umjesto ranije očekivanih 550.000 tona.
To znači da se bakar fizički premješta u američka skladišta i time smanjuje dostupnost metala na tržištima izvan SAD-a. Kada bakar jednom završi u američkim zalihama, on više nije lako dostupan europskim, azijskim ili drugim kupcima koji ovise o globalnom tržištu. Zato cijena na Londonskoj burzi metala sve više odražava oskudicu raspoložive ponude izvan SAD-a.
Carine su zato važan psihološki i tržišni faktor čak i ako formalno još nisu uvedene. Dovoljno je da tržište vjeruje da bi mogle doći, pa da kupci počnu gomilati zalihe. Ako bi SAD doista najavio dodatne carine s početkom primjene 2027., uvoz bi se mogao dodatno ubrzati u drugoj polovici 2026., što bi cijenu moglo pogurati iznad 14.000 dolara i približiti je razini od 15.000 dolara po toni.
S druge strane, ako bi Washington jasno poručio da carina neće biti, dio tog pritiska mogao bi se ispuhati. U tom bi scenariju uvoz pao, a cijena bakra mogla bi se vratiti bliže razinama od oko 12.800 dolara po toni. No problem je što opcija carina vjerojatno neće potpuno nestati iz tržišne psihologije. Bakar se sve više tretira kao kritičan metal, a kritični metali sve češće postaju dio industrijske i sigurnosne politike.
Drugi veliki problem je rudarska ponuda. Dva ključna svjetska rudnika, Grasberg u Indoneziji i Kamoa-Kakula u Demokratskoj Republici Kongo, oporavljaju se sporije od očekivanja nakon operativnih problema. Prema procjenama koje navodi Goldman Sachs, njihov povratak na normalnu proizvodnju mogao bi se odgoditi do 2028. godine.
Fizičko tržište stvarno je zategnuto
To nije sitna korekcija. Zbog tih problema prognoza globalne rudarske proizvodnje za 2026. smanjena je za oko 350.000 tona, što je približno 1,5 posto ukupne globalne rudarske ponude. Kod tržišta koje je već napeto, takav iznos može značajno promijeniti ravnotežu.
Reciklirani bakar također ne zatvara rupu. U Kini je domaća proizvodnja bakrenog otpada u prvim mjesecima godine pala 12 posto na godišnjoj razini. To znači da ni sekundarna ponuda ne uspijeva dovoljno ublažiti pritisak koji dolazi iz rudnika.
Zato sadašnji rast cijene nije samo priča o investitorima koji jure sljedeću veliku robnu temu. Fizičko tržište stvarno je zategnuto. No to ne znači da rizika nema. Naprotiv, što cijena više raste, to je tržište osjetljivije na svaki znak slabljenja potražnje, izlaska špekulativnog kapitala ili promjene američke trgovinske politike.
Citi je ranije upozorio da bi u slučaju jačeg risk-off raspoloženja, osobito zbog američko-iranskih napetosti, bakar mogao pasti, iako bi fizička kupnja pri padu trebala držati cijenu iznad 12.000 dolara po toni. U svom optimističnom scenariju, Citi vidi mogućnost rasta prema 15.000 dolara po toni ako se geopolitički rizici smire, a potražnja povezana s energetskom tranzicijom ponovno dobije zamah.
To je zapravo najbolji opis današnjeg tržišta bakra: fundamentalno snažno, ali izrazito osjetljivo na politiku, rat, carine i špekulativni kapital.
Za ulagače je važno razumjeti da bakar više nije samo indikator globalne industrijske aktivnosti. Nekad se za njega govorilo “Dr. Copper” jer je navodno imao doktorat iz ekonomije i dobro predviđao smjer svjetskog gospodarstva. Danas bi mu se moglo dodati novo zvanje: metal strateške infrastrukture.
Ako zemlje žele graditi podatkovne centre, jačati elektroenergetske mreže, širiti obnovljive izvore, proizvoditi električna vozila, modernizirati obranu i smanjiti energetsku ovisnost, trebaju bakar. I to puno bakra.
Problem je što rudnici ne nastaju brzinom kojom nastaju politički planovi, AI projekti ili infrastrukturne strategije. Novi veliki rudarski projekti traže godine, često i desetljeća, zbog dozvola, financiranja, lokalnog otpora, ekoloških zahtjeva i tehničkih izazova. Cijena bakra može skočiti u nekoliko tjedana. Nova ponuda ne može.
U tome je srž sadašnje tržišne napetosti. Potražnja se mijenja brzo, a ponuda sporo. Zbog toga banke podižu prognoze, investitori ulaze u metal, a cijena se približava rekordima.
No upravo zato treba biti oprezan s jednostavnom tezom da bakar sigurno ide samo gore. Ako globalno gospodarstvo naglo uspori, ako AI investicijska euforija oslabi, ako SAD smanji carinski pritisak ili ako špekulativni kapital odluči zaključati dobit, cijena može brzo korigirati. Na ovim razinama tržište više ne oprašta loše vijesti.
Ipak, šira priča ostaje snažna. Bakar je jedan od rijetkih metala koji se nalazi u gotovo svim velikim temama desetljeća: elektrifikaciji, dekarbonizaciji, digitalizaciji, AI infrastrukturi, mrežama, sigurnosti i industrijskoj politici. Zato nije čudno da se ponovno govori o 15.000 dolara po toni.
Ako se sadašnji deficit produbi, a američke zalihe nastave izvlačiti metal iz globalnog tržišta, ta razina više ne izgleda kao ekstremna prognoza, nego kao mogući sljedeći test.
Pročitajte još:
Bakar je, drugim riječima, postao roba u kojoj se sudaraju stara i nova ekonomija. Još uvijek ovisi o rudnicima, Kini i industrijskom ciklusu. Ali sve više ovisi i o podatkovnim centrima, mrežama, carinama i geopolitičkoj utrci za kontrolu ključnih resursa.
Zato njegov rast nije samo tržišna vijest. To je signal da se inflacija budućnosti možda neće mjeriti samo kroz cijenu energije ili hrane, nego i kroz cijenu metala bez kojih nema digitalne i zelene infrastrukture.
