Kad se u Hrvatskoj pojavi najava investicije od 50 milijardi eura, prvi politički refleks gotovo je automatski: dobro je da veliki investitori biraju Hrvatsku. U zemlji koja se godinama pokušava odmaknuti od slike gospodarstva oslonjenog ponajprije na turizam, svaka priča o visokotehnološkom centru, umjetnoj inteligenciji i međunarodnom kapitalu zvuči kao razvojni jackpot.
No kod projekta Pantheon, najavljenog AI razvojnog i inovacijskog centra u Topuskom, ključno pitanje nije samo: Koliko bi novca moglo doći u Hrvatsku? Pitanje je i: Koliko bi struje iz Hrvatske moglo otići u taj projekt?
Tomislav Vazdar vodeći je konzultant za kibernetičku sigurnost i umjetnu inteligenciju (upravljanje, rizici i usklađenost) te CISSP certificirani stručnjak s više od dvadeset i pet godina iskustva. Osnivač je i CEO tvrtke Riskoria Advising & Professional Services, te Chief AI Officer u PurpleSec-u. Na OPIT-u (Open Institute of Technology) vodi katedru za Enterprise Cybersecurity, a u medijima redovito tumači kibernetičke prijetnje i implikacije umjetne inteligencije.
Što bi projekt poput Pantheona morao uključivati da bi se mogao smatrati stvarnim AI razvojnim centrom, a ne samo velikim data centrom?
Računalna infrastruktura je nužan, ali daleko od toga da je dovoljan uvjet za AI razvojni centar. Gigavatni data centar bez istraživačke komponente, bez programa prijenosa znanja i bez obvezujućih partnerstava s domaćim institucijama u praksi je samo iznajmljivanje prostora i energije stranim klijentima. Hrvatska bi u tom scenariju bila domaćin računalne moći, ali ne i sudionik u stvaranju vrijednosti koju ta moć proizvodi.
Stvarni AI razvojni centar morao bi uključivati najmanje četiri elementa: pristup računalnim resursima za hrvatske istraživače i startupe po povlaštenim uvjetima, formalizirane programe suradnje s hrvatskim sveučilištima i istraživačkim institutima, obvezujući program razvoja lokalnih kadrova koji uključuje stipendije, stažiranja i programe cjeloživotnog učenja, te otvoreni inovacijski prostor ili inkubator koji omogućuje domaćim tvrtkama pristup naprednim AI tehnologijama. Bez tih elemenata naziv “inovacijski kampus” ostaje marketinški termin.
Referentni primjer pruža Europska komisija, koja je pokrenula mrežu AI tvornica (AI Factories) unutar EuroHPC zajedničkog poduzeća, gdje do kraja 2026. očekuje najmanje petnaest operativnih postrojenja. Ključna razlika je u tome što te AI tvornice eksplicitno rezerviraju kapacitete za europske startupe, istraživače i javni sektor. Pantheon bi trebao pokazati sličan model; inače će Hrvatska ugostiti infrastrukturu, a ne razvoj.
Može li takav projekt pomoći hrvatskim AI startupima, istraživačima i IT tvrtkama, i pod kojim uvjetima?
Može, ali samo ako se ugovorom propišu konkretni mehanizmi transfera znanja i pristupa resursima. Bez toga će projekt funkcionirati kao zatvoreni oblak za međunarodne klijente, a hrvatski ekosustav će ostati na istoj razini na kojoj je i danas. Hrvatska trenutno nema finaliziranu nacionalnu AI strategiju, prema izvješću OECD-a o napretku u provedbi EU koordiniranog plana za umjetnu inteligenciju. To znači da nemamo niti institucionalni okvir koji bi definirao naše prioritete u odnosu na takav projekt.
Konkretni uvjeti pod kojima bi projekt mogao pomoći uključuju: alociranje dijela računalnog kapaciteta za lokalne potrebe po povlaštenim cijenama, formalno partnerstvo s barem jednim hrvatskim sveučilištem ili institutom, pokretanje programa pristupa za startupe po modelu europskih digitalnih inovacijskih hubova, te zapošljavanje i razvoj lokalnih stručnjaka, a ne samo uvoz radne snage. Brookings Institution u istraživanju iz 2025. godine upozorava da podatkovni centri stvaraju manje radnih mjesta nego što industrija tvrdi, a naivne procjene precjenjuju učinak za faktor tri.
Hrvatski AI ekosustav već ima kompetencije na kojima se može graditi. Uspjesi poput Photomatha (preuzeo Google), Orqe i Pythagore (podržana od Y Combinatora) pokazuju da postoje daroviti ljudi. AI centar Lipik već nudi obrazovne programe s više od tisuću sati nastave. Pantheon bi mogao biti akcelerator tog ekosustava, ali samo ako se svjesno poveže s njim, a ne ako ga zaobiđe.
Koliko su data centri važni za razvoj AI industrije, a koliko su važni ljudi, istraživanje, dostupnost kapitala i lokalni poslovni ekosustav?
Podatkovni centri su hardverska osnova bez koje nema treniranja naprednih AI modela, ali podatkovni centar sâm po sebi ne stvara AI industriju, baš kao što elektrana ne stvara proizvodnu industriju. Prema McKinseyjevoj analizi, globalna potražnja za kapacitetima podatkovnih centara mogla bi se gotovo utrostručiti do 2030., s oko 70 posto te potražnje pokretane AI radnim opterećenjima. To jasno pokazuje da je računalna infrastruktura nužan resurs, ali vrijednost se stvara u onome što se na njoj gradi.
Ljudi i znanje su presudni. Kad pogledamo gdje su nastali najveći AI proboji, vidimo da su to mjesta s jakim sveučilištima, pristupom rizičnom kapitalu i kulturom poduzetništva. San Francisco, London, Tel Aviv i Toronto nisu AI središta zato što imaju najveće podatkovne centre, već zato što imaju najjače istraživačke zajednice i pristup kapitalu za komercijalizaciju inovacija. Hrvatska ukupno privlači oko 47 milijuna eura godišnje ulaganja u startupe, prema podacima za 2025. To je daleko ispod razine potrebne za izgradnju konkurentnog AI ekosustava, čak i uz najveći podatkovni centar u Europskoj uniji.
Ono što je posebno važno u kontekstu Pantheona jest pitanje odljeva mozgova. Srednja i istočna Europa već se suočava s gubitkom darovitih stručnjaka koji odlaze na zapad. Ako projekt ne stvori privlačne uvjete za zapošljavanje visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj, mogao bi paradoksalno potaknuti dodatni odljev, jer će razvijati kompetencije koje je lakše monetizirati u inozemstvu. Stoga je ključno pitanje ne koliko megavata centar ima, već koliko istraživača, inženjera i poduzetnika će on privući i zadržati u Hrvatskoj.
Postoji li rizik da Hrvatska osigura prostor i energiju, a da najveća dodana vrijednost projekta ostane izvan zemlje?
Taj rizik nije samo teorijski, već je zapravo najvjerojatniji scenarij — ako se ne postave jasni ugovorni uvjeti. Model u kojem Hrvatska osigurava zemljište, energiju i regulatornu podršku, a međunarodni klijenti koriste računalne kapacitete za vlastite potrebe, u gospodarskom smislu odgovara digitalnom rudarenju: zemlja daje resurse, a dodana vrijednost odlazi drugdje. U globalnoj utrci za AI infrastrukturu, većina podatkovnih centara funkcionira upravo na tom načelu.
Istraživanje Brookings Institutiona pokazalo je da podatkovni centri često ne donose očekivani lokalni ekonomski učinak. Analiza podatkovnih centara u Teksasu nije pronašla neto rast zaposlenosti povezan s njihovom prisutnošću. Značajniji pozitivni učinci na zapošljavanje u informatičkom sektoru pojavljuju se tek u okruzima koji imaju četiri ili više takvih objekata, što ukazuje na to da je za stvaranje tehnološkog ekosustava potrebna koncentracija i vrijeme, a ne samo jedan veliki objekt.
Europska unija je prepoznala upravo taj rizik. Predloženi EU Cloud and AI Development Act iz 2026. godine ciljano jača europsku autonomiju nad cloud infrastrukturom, jer trenutno Amazon, Microsoft i Google nadziru više od sedamdeset posto europskog cloud tržišta. Pantheon bi mogao postati instrument europske digitalne suverenosti, ali jednako tako može postati još jedan objekt koji povećava tu ovisnost, ovisno o tome tko su krajnji korisnici računalnih kapaciteta i pod kojim uvjetima ih koriste.
Koji bi minimalni uvjeti trebali biti javno predstavljeni da bi se moglo procijeniti je li projekt razvojno opravdan?
Transparentnost je temelj povjerenja javnosti u projekt takve veličine. Javnosti bi trebalo biti jasno predstavljeno najmanje pet ključnih točaka. Prvo, tko su potvrđeni klijenti, odnosno krajnji korisnici računalnih kapaciteta. Projekt od 50 milijardi eura financijski je neodrživ bez ugovorenih sidrišnih korisnika, tipično velikih tehnoloških kompanija. Bez potpisanih obvezujućih ugovora o zakupu (pre-let agreements), projekt nosi visoku razinu rizika.
Drugo, potrebno je javno objaviti podrobnu analizu energetske izvedivosti. Centar od jednog gigavata zahtijeva četiri nezavisna 400kV prijenosna voda i 5,2 GW obnovljivih izvora energije, prema najavama. Riječ je o masivnoj investiciji u energetsku infrastrukturu koja značajno nadmašuje trenutne kapacitete hrvatskog elektroenergetskog sustava.
Treće, potreban je konkretan plan razvoja lokalnih kadrova s mjerljivim ciljevima: Koliko stipendija, koliko radnih mjesta za hrvatske stručnjake, koji programi suradnje sa sveučilištima?
Pročitajte još:
Četvrto, treba biti jasno definiran udio kapaciteta dostupan za hrvatski istraživački i poslovni ekosustav. I peto, moraju postojati mehanizmi odgovornosti, uključujući javno dostupne izvještaje o napretku, neovisnu reviziju obećanih koristi i jasne posljedice u slučaju neispunjenja obveza. Model koji valja razmotriti je Community Benefit Agreement (CBA) kakav Brookings Institution preporučuje za podatkovne centre, a koji obvezuje investitora na konkretne lokalne koristi, uključujući zapošljavanje, obuku, infrastrukturna ulaganja i pristup kapacitetima.
Bez takvih minimalnih uvjeta javnost i stručna zajednica nemaju osnovu za procjenu je li riječ o transformativnom projektu, ili o investiciji koja primarno koristi stranim ulagačima, a Hrvatskoj ostavlja samo troškove infrastrukture i okolišne posljedice.
