Zašto hrvatsko znanje teško postaje hrvatski biznis

Hrvatska povećava ulaganja u istraživanje i razvoj, ali pretvaranje znanstvenih rezultata u proizvode, licence i održive tvrtke i dalje nailazi na prepreke. Između laboratorija i tržišta treba financirati razvoj, pronaći poslovne partnere i dokazati da tehnologija rješava problem za koji je netko spreman platiti. Upravo se na tom dijelu puta odlučuje koliki će gospodarski učinak imati ulaganje u znanje.

Prema konačnim podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je u 2024. na istraživanje i razvoj utrošila 1,2 milijarde eura, odnosno 11,7 posto više nego godinu prije. Udio tih izdataka u bruto domaćem proizvodu iznosio je 1,41 posto.

Istodobno je na Globalnom inovacijskom indeksu za 2026., koji objavljuje Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo, Hrvatska zauzela 46. mjesto među 139 gospodarstava. Godinu prije bila je na 40. mjestu. Prema pokazateljima inovacijskih ulaganja nalazi se na 44., a prema inovacijskim rezultatima na 47. mjestu.

Međugodišnje usporedbe tog indeksa ovise i o dostupnosti podataka te promjenama njegova modela. Ipak, položaj Hrvatske otvara pitanje koliko učinkovito novac, obrazovanje i istraživačku infrastrukturu pretvaramo u rezultate koji mogu povećati produktivnost gospodarstva.

U posljednjem razgovoru za naš magazin Vedran Bilas, dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva, upozorio je da problem počinje i prije same komercijalizacije.

„Moja teza je da se u Hrvatskoj ne stvara dovoljno znanja, da hrvatska znanost nije dovoljno intenzivna ili dovoljno produktivna”, rekao je.

Njegova ocjena dovodi u pitanje pretpostavku da Hrvatska već raspolaže dovoljnim brojem istraživačkih rezultata koji samo čekaju investitora. Potrebno je istodobno povećavati kvalitetu istraživanja i graditi poslovne kapacitete za primjenu onoga što nastane na fakultetima i institutima.

Između prototipa i prvog kupca

Znanstveni rezultat i tržišno spreman proizvod nalaze se u različitim fazama razvoja. Tehnologija provjerena u laboratoriju tek treba pokazati da može pouzdano raditi u uvjetima u kojima će je kupac koristiti. Slijede dodatna testiranja, prilagodbe, a ovisno o proizvodu i certifikacija te priprema proizvodnje. Sve to stvara troškove prije nego što tvrtka ostvari prihod. Istraživačkom timu u toj su fazi potrebni ljudi koji poznaju industriju, mogu procijeniti potražnju i voditi pregovore s budućim kupcima.

Postojeća kompanija taj put može skratiti. Već ima opremu, dobavljače, prodajnu mrežu i iskustvo izlaska na tržište. Zbog toga uspješnost transfera znanja ovisi i o strukturi gospodarstva koje bi to znanje trebalo preuzeti.

Bilas je taj problem u razgovoru opisao izravno.

„Ako u tržištu, zajednici ili državi u kojoj funkcionirate nemate poduzeća koja trebaju znanje, onda ste džaba krečili. Ovdje ste proizveli znanje. Što ćete sada s tim znanjem?”

Kada odgovarajućeg industrijskog partnera nema, istraživačima ostaje mogućnost osnivanja vlastite tvrtke. Time, uz tehnološki razvoj, preuzimaju obvezu izgradnje cijelog poslovanja. Osnivački tim mora pronaći kapital, organizirati rad, upoznati kupce i odrediti cijenu proizvoda koji možda još nije dovršen.

Financiranje tog razdoblja jedno je od ključnih pitanja komercijalizacije. Bespovratna sredstva mogu pomoći dokazati izvedivost ideje, ali nastavak razvoja traži nove izvore novca i poslovne partnere spremne prihvatiti neizvjestan ishod.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih u svibnju je izmijenilo program potpora za dokazivanje inovativnog koncepta, podižući najvišu državnu potporu poduzeću na 70.000 eura po projektu. Takva sredstva mogu omogućiti početnu provjeru tehnologije i smanjiti rizik daljnjeg ulaganja. Zahtjevnijem proizvodu nakon toga mogu trebati znatno veći iznosi prije prve prodaje.

Europska komisija u ovogodišnjem izvješću o Hrvatskoj upozorava na rascjepkanost javnog istraživačkog sustava, slabosti u koordinaciji i ograničenja financiranja rasta inovativnih poduzeća. Napredak postoji, ali suradnja istraživača, kompanija i izvora kapitala još zahtijeva sustavnije povezivanje.

Jednako je važno što smatramo uspjehom. Patent može biti vrijedna zaštita tehnologije i pomoći privlačenju ulaganja. Njegov puni gospodarski učinak ovisi o tome hoće li se tehnologija koristiti.

„Patent vrijedi onoliko koliko ga možete upotrijebiti”, istaknuo je Bilas.

Zato uz broj patenata i osnovanih tvrtki treba pratiti njihovu primjenu, prihode od licencija, ugovore s industrijom i sposobnost poduzeća da opstanu nakon početne potpore. Pritom prostor za temeljna istraživanja mora ostati sačuvan jer se njihova buduća primjena često ne može unaprijed predvidjeti.

Domaći primjeri pokazuju kako povezati znanje i tržište

Hrvatska već ima primjere organizirane podrške istraživačima koji žele razviti poslovanje. Jedan je Nuqleus, program istraživačkog poduzetništva Inovacijskog centra Nikola Tesla, koji povezuje znanstvene timove s mentorima, industrijom i investitorima.

Prema podacima koje je FER objavio u siječnju 2025., iz programa je do tada proizašlo 16 spin-off poduzeća koja su zajedno prikupila više od 1,8 milijuna eura za razvoj i rast. Ti podaci opisuju tadašnje stanje programa, a pokazuju što može donijeti podrška koja prati istraživački tim kroz više faza razvoja.

Za istraživača je posebno vrijedna mogućnost suradnje s nekim tko poznaje poslovni razvoj i prodaju u određenoj industriji. Takav partner može rano prepoznati postoji li tržište, koliko je dug put do kupca i koje pretpostavke treba provjeriti prije većeg ulaganja.

Drugi je primjer InEMsens, FER-ovo spin-off poduzeće, za koje je krajem 2024. objavljeno da je odabrano za financiranje kroz NATO-ov akceleracijski program DIANA. Projekt je usmjeren na napredne senzorske tehnologije s civilnom i sigurnosnom primjenom. Ulazak u takav program otvara mogućnosti razvoja i testiranja, dok dugoročni poslovni rezultat i dalje ovisi o daljnjoj primjeni tehnologije.

Bilas je u magazinskom razgovoru naveo da FER ima tridesetak licencijskih ugovora sklopljenih tijekom posljednjeg desetljeća te nešto više od dvadeset aktivnih spin-off poduzeća nastalih iz istraživačkih rezultata. Ti primjeri pokazuju da put od fakulteta prema gospodarstvu postoji i da ga je moguće organizirati.

Važna je i suradnja koja ne završava osnivanjem nove tvrtke. Poduzeće može naručiti istraživanje, preuzeti licencu ili uz pomoć fakulteta unaprijediti postojeći proizvodni proces. Gospodarski učinak tada se vidi u kvaliteti proizvoda, manjem utrošku energije ili većoj produktivnosti.

Zato politika transfera znanja mora obuhvatiti i postojeća poduzeća. Potrebno je jačati njihovu sposobnost prepoznavanja problema koje istraživanje može riješiti i olakšati im pronalazak odgovarajućeg znanstvenog partnera.

Bilas širu promjenu koju Hrvatska treba naziva inovacijskom tranzicijom.

„Inovacijska tranzicija je društveni proces. Ona nije tehnološki proces, nije inženjerski ni STEM proces”, rekao je.

To podrazumijeva jasne odgovornosti institucija, predvidljivije financiranje i profesionalnu podršku komercijalizaciji. Uključuje i spremnost da se razvojni projekt promijeni ili zaustavi kada provjere pokažu da nema dovoljno dobru tehnološku ili tržišnu osnovu.

Za Hrvatsku će se uspjeh takvog sustava vidjeti u poduzećima koja razvijaju vlastitu tehnologiju, istraživačima koji mogu nastaviti rad uz industrijskog partnera i kupcima koji su spremni platiti njihova rješenja. Rast ulaganja u znanje tada dobiva nastavak u poslovanju koje može financirati sljedeći razvoj.