Kako znanstvena istraživanja pretvoriti u kompanije, a da sveučilišta pritom ne zakoče osnivače? To je bilo jedno od ključnih pitanja panela održanog na zagrebačkoj Liftoff konferenciji, čiji je Financije.hr medijski partner.
Na Liftoff konferenciji u Zagrebu, koja okuplja europsku deep tech i startup zajednicu, jedan od panela bio je posvećen transferu tehnologije i komercijalizaciji istraživanja. O tome su govorili Viktor Olsson iz švedskog KTH Innovationa, Stefan Drüssler iz njemačkog UnternehmerTUM-a i Freek Smoes iz nizozemskog inkubatora YES!Delft, dok je razgovor moderirao Matija Srbić, voditelj Nuqleusa.
Panel je otvorio pitanje koje je posebno važno za hrvatski i regionalni inovacijski ekosustav: kome pripada intelektualno vlasništvo nastalo na sveučilištima, kako ga prenijeti u startup i kakvi uvjeti osnivačima omogućuju da iz laboratorija dođu do tržišta.
Olsson je predstavio švedski model, u kojem istraživači na sveučilištima, uključujući i doktorande, zadržavaju puna prava na patente i intelektualno vlasništvo koje razviju.
“Ako ste istraživač na švedskom sveučilištu, uključujući doktorande, vi posjedujete puna prava na svoj patent i intelektualno vlasništvo”, rekao je Olsson.
Dodao je da takav model potpuno mijenja odnos između sveučilišnog inovacijskog ureda i istraživača. Budući da istraživači ne trebaju odobrenje sveučilišta kako bi izašli na tržište, inovacijski ured mora dokazati da je partner, a ne kontrolor procesa.
“Ne moraju doći k nama da bi komercijalizirali ideju. Ne trebaju naše odobrenje da bi otišli na tržište. Zato moramo biti pravi inovacijski partner i pokazati da smo na strani osnivača. Nismo tu da kontroliramo, nego da omogućimo”, istaknuo je Olsson.
Prema njegovim riječima, korist za sveučilište ne mora nužno doći kroz vlasničke udjele u svakoj kompaniji. Širi učinak vidi se kroz uspjeh poduzeća, nova radna mjesta, poreze i jačanje ekosustava.
“Vlada ulaže novac kako bismo mi pružali podršku, ali se taj novac vraća kada kompanije postanu uspješne. Vraća se kroz porez na dohodak, porez na dobit i kroz njihov širi doprinos društvu”, rekao je Olsson.
Matija Srbić zatim je otvorio pitanje koje se prirodno nameće sveučilištima i institutima: ako istraživači dobivaju slobodu, što zauzvrat dobivaju institucije?
Olsson je odgovorio da se vrijednost za sveučilište ne svodi samo na trenutnu financijsku korist. Prednost modela vidi u tome što se s istraživačima ne počinje pregovorima o vlasništvu, nego podrškom i validacijom ideje.
“Kad upoznamo istraživača, ne moramo početi pregovorima. O vlasništvu pregovaramo tek ako vidimo da projekt ima šansu biti uspješan. Ne trošimo novac i resurse na razgovore sa svima, nego ponudu dajemo onima u koje stvarno želimo investirati”, rekao je Olsson.
KTH, dodao je, ima i vlastite investicijske instrumente. Među njima je KTH Ventures, sveučilišna holding kompanija, kao i veći fond koji nastupa na tržištu poput drugih investitora.
Kada intelektualno vlasništvo nastalo na sveučilištu pripada sveučilištu
Njemački model, objasnio je Stefan Drüssler iz UnternehmerTUM-a, drukčiji je. U Njemačkoj, kao i u mnogim europskim državama, intelektualno vlasništvo nastalo na sveučilištu u pravilu pripada sveučilištu. To znači da osnivači moraju pregovarati o prijenosu prava, licencama i naknadama.
“U Njemačkoj, kao i u većini europskih zemalja, intelektualno vlasništvo pripada sveučilištu. Tada se uvijek otvara pitanje može li se ono prenijeti osnivačima”, rekao je Drüssler.
Naglasio je da su njemačka tehnička sveučilišta sve poduzetnički orijentiranija, ali da proces pregovora s velikom institucijom za mlade osnivače može biti vrlo težak.
“Patent je vaš, odnosno sveučilišni, i onda morate pregovarati koliko to košta, kakve su licence i naknade. To je za osnivače često vrlo problematično jer pregovaraju s velikim sveučilištem, a to nikada prije nisu radili”, rekao je Drüssler.
Kao jedan od pokušaja rješavanja tog problema naveo je uvođenje bržih, unaprijed definiranih modela prijenosa prava. Takvi fast track modeli osnivačima nude jasne uvjete za različite vrste inovacija, primjerice za life sciences, softver ili patente.
“Uveden je fast track u kojem postoje fiksni uvjeti. Postoje tri puta: za life science, za softverske inovacije i za klasične patente. Možete odabrati jedan od tih modela i tada bi proces trebao biti prilično brz. Ako vam se to ne sviđa, možete pregovarati, ali tada sve može trajati dulje”, objasnio je Drüssler.
Ocijenio je da je transfer intelektualnog vlasništva jedan od velikih europskih problema, ali i područje u kojem se posljednjih godina traže zajednička pravila.
“Tema prijenosa intelektualnog vlasništva općenito je velik problem u Europi. Sada je zanimljiva faza jer se čini da sve zemlje, ali i Europa, pokušavaju pronaći načine kako to harmonizirati i definirati poštena pravila koja bi sveučilišta mogla primjenjivati”, rekao je Drüssler.
Freek Smoes iz YES!Delfta opisao je nizozemski sustav kao model koji je godinama bio sporiji u komercijalizaciji jer su se sveučilišta tradicionalno više fokusirala na istraživanje i obrazovanje, dok je poduzetnička valorizacija bila tek “treća zadaća”.
“Nizozemska sveučilišta tradicionalno su bila fokusirana na istraživanje i obrazovanje, dok je valorizacija povezana s poduzetništvom uvijek bila treći zadatak. To se sada mijenja”, rekao je Smoes.
Dodao je da su pregovori u prošlosti često bili dugotrajni i teški, a sveučilišta su znala uzimati velike udjele u spin-off kompanijama. To je, prema njegovim riječima, odbijalo tržišne investitore od ulaganja u sveučilišne spin-offove.
“Veliki udjeli koje su uzimala sveučilišta značili su da su se tržišni investitori ponekad držali podalje od sveučilišnih spin-offova. To se posljednjih godina donekle promijenilo”, rekao je Smoes.
Napredak vidi u novim nizozemskim university deal terms, odnosno okvirima koje su najprije prihvatila tehnička sveučilišta, a zatim i širi sveučilišni sektor. Ipak, smatra da ima još mnogo prostora za poboljšanje.
“Još uvijek ima prostora za napredak. Postojala je i nedavna inicijativa osnivača koja je ponovno govorila o fast track modelima i pokušala uzeti najbolje prakse iz Europe, posebno iz modela ETH-a u Švicarskoj”, rekao je Smoes.
Upozorio je da pregovori sa sveučilištima za znanstvenike i osnivače često izgledaju kao kupnja prve kuće ili prvog automobila: ulaze u proces bez iskustva, dok s druge strane sjede institucije s drukčijim ciljevima.
“Osjećate da ste uvijek u zaostatku jer imate posla s ljudima koji nisu nužno iskusni u pregovorima, a ciljevi ne izgledaju usklađeno”, rekao je Smoes.
Zaključio je da sveučilišta moraju razmišljati dugoročno. U deep techu komercijalizacija može trajati deset, petnaest ili dvadeset godina, pa je iluzorno očekivati da će sveučilište brzo zaraditi na svakom spin-offu.
“Kada govorimo o deep techu, ako je potrebno 10, 15 ili 20 godina do komercijalizacije, nema smisla da sveučilište misli kako će kratkoročno zaraditi na spin-offu. To nikada neće biti slučaj”, rekao je Smoes.
Panel na Liftoffu pokazao je da Europa nema jedinstven odgovor na pitanje kako najbolje pretvoriti znanje u kompanije. Švedska osnivačima daje daleko veću slobodu, Njemačka pokušava ubrzati prijenos prava kroz standardizirane modele, a Nizozemska reformira uvjete kako bi spin-offovi bili prihvatljiviji investitorima.
Za Hrvatsku i regiju, gdje se deep tech ekosustav tek ubrzano gradi, rasprava je posebno važna. Ako institucije žele više znanstvenih projekata pretvoriti u globalno konkurentne kompanije, pravila moraju biti dovoljno jasna da štite javni interes, ali i dovoljno osnivački orijentirana da startup ne zakoče prije nego što uopće dođe do tržišta.
