Rekordni američki dug unosi nemir među ulagače i Europljane

SAD su nagomilale 40 bilijuna dolara duga i za mnoge zemlje to bi bio samo njihov problem.

No, u slučaju SAD-a to postaje svačiji, pa tako i europski problem.

Ovih dana su troškovi zaduživanja vlada diljem svijeta došli na najvišu razinu zadnjih godina. Sve je to odraz bojazni da su rat, demografski pad i nepromišljene posljedice tehnoloških promjena napregnule američke financije blizu točke pucanja.

Europske se vlade moraju natjecati s Washingtonom za globalne zalihe štednje, pa stoga ni Europska unija (EU) ne može ostati neokrznuta.

Osim što je američko ministarstvo financija u sve većem dugu i američki tehnološki divovi su posuđivali stotine milijardi dolara ove godine u potrazi za bogatstvom koje, kako očekuju, treba donijeti umjetna inteligencija.

Mjerilo za cijenu duga u Europi je njemačka 10-ogodišnja obveznica na koju je prinos ovoga tjedna došao na najvišu razinu od 2011. To je bio efekt sličnog razvoja događaja s američkom 30-ogodišnjim dužničkim papirom koji je dosegao najveći prinos u 19 godina.

Rezultat je da će mnoge vlade u EU nakon ljeta osjetiti pritisak prema povećanju poreza ili smanjenju potrošnje, posebice kada se bude planirao proračun za 2027.

Ono što zemljama poput Francuske, Španjolske i Italije dodatno komplicira stvar je što iduće godine imaju izbore.

“Vrijeme je da se očiste Augijeve štale u što su se pretvorile francuske javne financije nakon 10 godina makronizma“, vrišti na društvenim mrežama radikalna desničarka Marine Le Pen.

Naravno, nije pritom rekla kako to misli učiniti.

Propust Francuske zadnjih godina da ispravi putanju rastućeg proračunskog jaza potkopao je povjerenje ulagača. Zbog toga je ta zemlja posebno osjetljiva na promjene, odnosno rast cijene refinanciranja.

U zadnjih 20 godina mnoge su europske zemlje nagomilale dugove uslijed niza kriza, od financijske preko pandemije do energetske. Pritom rastu izdaci za zdravstvo i mirovine.

Prosječan javni dug u eurozoni je porastao sa 66 posto bruto društvenog proizvoda 2007. na 88 posto prošle godine. No, dok je Europska središnja banka držala kamatnu stopu oko nule, a to je trajalo 13 godina, upravljanje kamatnim troškovima nije bilo poseban izazov.

U ovom desetljeću bi troškovi Pariza za kamate mogli biti više no učetverostručeni, s 30 milijardi eura u 2020. na 124 milijarde eura u 2030. Taj bi novac u drugim okolnostima mogao biti uložen u bolnice, zelenu tranziciju, jačanje obrane ili čak niže poreze.

Iduće godine na izbore, što se uvijek pokaže da ima utjecaja na javne financije, idu i Finska, Grčka, Estonija, Slovačka i Poljska.

U slučaju Italije i Španjolske zasad stvari ipak nisu akutne kao u Francuskoj jer talijanske nove obveznice nemaju puno veću cijenu no prije deset godina, a Španjolska je kroz imigraciju povećala broj onih koji nose teret duga u budućnosti. Španjolski bi javni dug ove godine trebao pasti ispod 100 posto BDP-a.

Konsenzus ipak postoji da je Europa zasad ipak daleko od neke nove dužničke krize. Ukupni proračunski deficit eurozone je dvostruko niži no onaj SAD-a, a od 2010. su uvedeni alati koji trebaju začepiti institucionalne i regulatorne rupe koje su olakšale put prema krizi javnog duga iz 2010.

No, određeni osjećaj nemira ipak postoji, poglavito u svjetlu francuske situacije.

“Postoji potencijalna opasna zona u kojoj se kriza može ili ne mora dogoditi, ovisno o hiru ulagača. S obzirom na naš dug i deficit, vjerojatno smo ušli u tu zonu”, kazao je za Politico bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Olivier Blanchard.