Posljednji borbeni avion može izaći iz tvornice godinama prije nego što proizvođač i naručitelj završe posao oko njegove proizvodne linije. Ostaju alati, oprema, tehnička dokumentacija i odluke o tome što će biti potrebno za održavanje letjelica koje nastavljaju letjeti.
Američka mornarica zato je krajem rujna Boeingu dodijelila posao vrijedan približno 16,7 milijuna dolara za pripremu završetka proizvodnje aviona F/A-18E/F Super Hornet i EA-18G Growler. Ugovor obuhvaća planiranje, inženjerske analize i upravljanje postupkom, uključujući popis državne proizvodne opreme i alata te preporuke za njihovo čuvanje, skladištenje ili uklanjanje.
Završetak tog posla očekuje se u studenome 2030. godine.
Gašenje proizvodne linije tako postaje zaseban projekt, s vlastitim troškovima, rokovima i odgovornošću za imovinu koja ostaje nakon posljednje narudžbe.
Iznos od 16,7 milijuna dolara odnosi se na ugovoreni opseg pripreme. Iz njega se ne može izračunati ukupan trošak završetka proizvodnje, kao ni Boeingova zarada na tom poslu. Za takvu bi ocjenu trebalo poznavati detaljan opseg rada, potrebne resurse i eventualne dodatne obveze. Ali opis ugovora pokazuje zašto prestanak proizvodnje složenog vojnog sustava zahtijeva mnogo više od zatvaranja pogona.
Avioni nastavljaju letjeti nakon zatvaranja linije
Proizvodnja novih primjeraka i održavanje postojeće flote imaju različite vremenske horizonte. Tvornica završava seriju kada isporuči ugovorene avione, dok njihove korisnike tek čekaju godine uporabe, popravaka i modernizacije.
Američka mornarica još je prilikom ugovaranja završne serije Super Horneta naglasila da će joj taj avion osiguravati značajne borbene sposobnosti i tijekom 2040-ih. U ožujku 2024. s Boeingom je ugovorila nabavu 17 Super Horneta i paket tehničkih podataka, ukupne vrijednosti 1,3 milijarde dolara. Prema tada objavljenom rasporedu, završne isporuke predviđene su najkasnije do proljeća 2027.
Razmak između isporuke posljednjih primjeraka i završetka njihove uporabe stvara dugoročnu obvezu. Treba osigurati mogućnost popravka oštećenih dijelova, zamjene istrošenih komponenti i prilagodbe opreme budućim zahtjevima.
Zato proizvodni alat može zadržati vrijednost i nakon što prestane serijska proizvodnja. Njegova buduća korist ovisi o tome za što se može upotrijebiti, koliko bi stajala zamjena i postoji li drugi način nabave potrebnog dijela.
Čuvanje svega, međutim, također ima cijenu. Oprema zauzima prostor, zahtijeva evidenciju i odgovarajuće uvjete skladištenja. Dio s vremenom može izgubiti praktičnu vrijednost zbog promjena tehnologije ili načina održavanja. Naručitelj stoga mora odvagnuti trošak čuvanja i rizik da će mu uklonjena oprema ponovno zatrebati. Pogreška u procjeni može značiti nepotrebno višegodišnje skladištenje ili skupu ponovnu izradu alata.
U toj računici važna je i činjenica da dio proizvodne imovine pripada državi. Potrebno je utvrditi što postoji, u kakvom je stanju i što s time treba učiniti. Boeingov ugovor predviđa upravo izradu takvog inventara i plana postupanja.
To ima jasnu ekonomsku logiku: buduća nabavna cijena nekog alata nije jedini mogući trošak njegova gubitka. Treba uzeti u obzir i vrijeme potrebno za njegovu obnovu te posljedice čekanja na dio koji je potreban floti.
Vrijednost sačuvanog alata može proizlaziti iz vremena koje štedi pri budućem popravku.
Planirani završetak proizvodnje omogućuje da se takve odluke donesu dok još postoje ljudi, dokumentacija i organizacija koji poznaju cijeli proces. Naknadno rekonstruiranje podataka i postupaka može biti znatno složenije.
Tehnička dokumentacija određuje tko može popravljati avion
Uz fizičku opremu, posebno mjesto imaju tehnički podaci i prava na njihovu uporabu. Upravo zato paket dokumentacije uključen u narudžbu iz 2024. ima važnost koja nadilazi isporuku novih aviona. Mornarica je tada izričito naglasila da je taj paket ključan za operativnu spremnost i održavanje nakon završetka proizvodnje.
Problem je dovoljno ozbiljan da se njime bavio američki državni revizorski ured GAO. U izvješću iz rujna 2025., koje je obuhvatilo pet vojnih programa, među njima F/A-18, utvrdio je da nedostatak tehničkih podataka i odgovarajućih prava može povećavati troškove i produljivati popravke.
Jedan primjer odnosio se na radiofrekvencijske kabele za F/A-18. Prema izjavama održavatelja koje prenosi GAO, više od desetljeća nisu uspjeli pribaviti potrebna prava od izvornog proizvođača. U takvim su okolnostima pribjegavali skidanju dijelova s prizemljenih aviona.
Taj primjer pokazuje koliko raspoloživost velikog i skupog sustava može ovisiti o pojedinoj komponenti i ugovornim pravima koja uređuju njezinu proizvodnju.
Kupac može posjedovati avion, a da pritom nema sve informacije i ovlasti potrebne da popravak naruči od drugog izvođača. Time se sužava izbor dobavljača, a rokovi održavanja postaju ovisniji o raspoloživosti izvornog proizvođača.
Ni preuzimanje dokumentacije samo po sebi ne rješava svako pitanje. Važno je koje podatke paket sadrži, jesu li potpuni i provjereni te pod kojim se uvjetima smiju koristiti ili ustupati drugima.
Prava na tehničke podatke utječu na buduću pregovaračku poziciju kupca jednako konkretno kao cijena rezervnih dijelova.
Za proizvođača završetak serije također zahtijeva usklađivanje ljudi, prostora i dobavljača s preostalim obvezama. Potrebno je zadržati sposobnosti koje će služiti postojećoj floti, dok se ostali resursi mogu raspoređivati na druge poslove.
Rast ukupne potražnje za vojnom opremom pritom ne produžuje automatski život svakog pojedinog proizvoda. Narudžbe se odnose na određene sustave i generacije opreme. Istodobno se mogu razvijati novi programi, završavati stare serije i nastavljati održavanje ranije isporučenih letjelica.
Za države koje kupuju vojnu opremu Boeingov primjer zato otvara pitanje ukupnog troška vlasništva. Početna cijena i rok isporuke moraju se promatrati zajedno s održavanjem, pristupom dokumentaciji, raspoloživošću rezervnih dijelova i postupkom koji slijedi nakon prestanka proizvodnje.
Pročitajte još:
Ugovor za pripremu zatvaranja može biti opravdan trošak ako omogućuje očuvanje potrebnih sposobnosti i uredno upravljanje državnom imovinom. Njegovu uspješnost treba mjeriti kvalitetom isporučenog plana, provjerljivim inventarom i odlukama koje omogućuju održavanje flote.
Posljednji Super Hornet može napustiti proizvodnu liniju, ali potreba za njegovim dijelovima i tehničkim znanjem nastavit će stvarati račune još godinama. Odluke donesene pri zatvaranju pogona određivat će koliko će te račune biti teško platiti i koliko će se dugo čekati da avion ponovno poleti.
