Proizvodnja energije vjetra i sunca prvi put je u travnju 2026. godine na mjesečnoj razini premašila proizvodnju plinskih elektrana, budući da je energetska kriza ograničila dostupnost plina i poskupjela gorivo.
Vjetroelektrane i solarne elektrane generirale su 22 posto svjetske električne energije prošlog mjeseca. Proizvodnja plina, u međuvremenu, činila je 20 posto ukupne globalne energije u travnju. Kriza u Hormuškom tjesnacu utjecala je na petinu globalnih proizvodnih kapaciteta ukapljenog prirodnog plina, što je dovelo do naglog porasta cijena i prelaska s plina na ugljen diljem Azije, budući da kruto gorivo ostaje najpristupačnija opcija za proizvodnju električne energije. No, kriza je također dodala zamah razvoju energije vjetra i sunca, posebno solarne energije, kao brze alternative ugljikovodicima kojih je sve manje.
Paralelni rast energije vjetra i sunca, s jedne strane, i ugljena, s druge strane, zanimljiv je trend koji sugerira da je pristupačnost i dalje glavni prioritet za većinu. Za Financije.hr o ovoj temi razgovarali smo s Marijom Hanzec iz Obnovljivih izvora energije Hrvatske (OIE) koja je pojasnila je li ova situacija privremena ili se trebamo pripremiti na trajno promijenjenu situaciju na energetskom tržištu.
Kako tumačite činjenicu da su proizvodnja energije iz vjetra i sunca prvi put na mjesečnoj razini premašile proizvodnju iz plinskih elektrana? Je li riječ o privremenom trendu ili trajnoj promjeni energetskog tržišta?
Ovaj podatak prije svega potvrđuje da obnovljivi izvori energije više nisu samo dopuna elektroenergetskom sustavu, nego postaju jedan od njegovih glavnih nositelja. Naravno, još je prerano govoriti o potpunoj zamjeni plina na globalnoj razini, ali trend je vrlo jasan i teško ga je ignorirati. Posebno je važno što se ovaj pomak događa u trenutku novih geopolitičkih nestabilnosti i rasta nesigurnosti na tržištu fosilnih goriva. Time se dodatno potvrđuje da sunce i vjetar nisu važni samo zbog klimatskih ciljeva, nego i zbog energetske sigurnosti i stabilnosti cijena jer se radi o domaćim izvorima energije.
Sličan trend već vidimo i u Hrvatskoj. Na godišnjoj razini sunčane i vjetroelektrane danas proizvode više električne energije nego termoelektrane na fosilna goriva. U 2025. godini sunce i vjetar zajedno su pokrili oko 21 posto ukupne potrošnje električne energije, dok su termoelektrane na fosilna goriva sudjelovale s oko 17 posto.
Istodobno, hrvatski primjer pokazuje i koliko je važno oslanjati se na više izvora domaće energije. U 2025. godini imali smo slabiju hidrologiju i smanjenu proizvodnju hidroelektrana, dok TE Plomin dio godine nije radila, a plinske su radile smanjenim kapacitetom upravo zbog ekonomske neisplativosti. Iako su proizvodnja iz vjetra i sunca rasle, to još uvijek nije bilo dovoljno da nadoknadi manjak iz drugih izvora, pa je uvoz električne energije povećan za 36,6 posto u odnosu na 2024. godinu.
To pokazuje i da razvoj obnovljivih izvora mora pratiti i razvoj baterijskih sustava, mreže i drugih oblika fleksibilnosti. Bez toga će rast proizvodnje iz sunca i vjetra biti ograničen, a sustav će i dalje ostati oslonjen na uvoz u trenucima povećane potrošnje poput primjerice turističke sezone.
Foto: Freepik.com
Koliko su energetske krize i geopolitičke nestabilnosti, uključujući ratove i poremećaje na tržištu plina i nafte, ubrzali ulaganja u obnovljive izvore energije u Europi i Hrvatskoj?
Energetske krize posljednjih godina vrlo su jasno pokazale koliko je ovisnost o uvoznim fosilnim gorivima skupa i rizična. Upravo zato one su postale jedan od glavnih pokretača ulaganja u obnovljive izvore energije diljem Europe.
Prema podacima SolarPower Europe, čiji je OIEH član, postojeći solarni kapaciteti u Europskoj uniji od početka posljednje eskalacije sukoba na Bliskom istoku omogućili su Europi izbjegavanje dodatnog uvoza plina u vrijednosti od čak 10 milijardi eura. Taj iznos bio bi dovoljan za izgradnju dodatnih 8 GW solarnih elektrana ili 44 GWh baterijskih sustava za pohranu energije.
Sličan trend vidimo i u Hrvatskoj. Posljednja energetska kriza značajno je povećala interes građana i poduzetnika za ulaganja u solarne elektrane, baterijske sustave i druge oblike vlastite proizvodnje energije. Sve više ljudi želi imati kontrolu nad troškovima energije i smanjiti ovisnost o kretanjima na međunarodnim tržištima.
Na razini države donesene su i određene odluke koje bi trebale ubrzati razvoj obnovljivih izvora energije i postupke priključenja na mrežu. Međutim, Hrvatska još uvijek zaostaje za dijelom europskih zemalja. Dok je Hrvatska u posljednjih pet godina instalirala oko 1 GW solarnih elektrana, Mađarska je u istom razdoblju instalirala oko 5,5 GW, a Grčka čak oko 7 GW.
Solarna energija posljednjih godina bilježi najbrži rast. Može li Hrvatska iskoristiti svoj potencijal i postati značajniji proizvođač solarne energije u regiji?
Apsolutno. Hrvatska ima sve preduvjete da postane jedan od značajnijih proizvođača solarne energije u regiji. S oko 2.300 sunčanih sati godišnje nalazimo se među povoljnijim područjima Europe za razvoj fotonaponskih elektrana. U prilog tome ide i analiza njemačkog Fraunhofer Instituta prema kojoj bi solarna energija već do 2027. godine mogla postati najjeftiniji izvor električne energije u gotovo svim regijama svijeta, dok je u mnogim državama, uključujući Hrvatsku, to već danas slučaj.
Posljednjih pet godina donijele su vidljiv napredak. Ukupna instalirana snaga postrojenja za proizvodnju električne energije u Hrvatskoj povećana je za oko 2.000 MW, pa danas raspolažemo s oko 6.300 MW proizvodnih kapaciteta, pri čemu solarna energija čini približno 60 posto tog rasta.
Najveći dio razvoja odnosi se na krovne sunčane elektrane građana i poduzetnika, prvenstveno zahvaljujući subvencijama Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te drugim financijskim mehanizmima. Kod manjih projekata regulatorni okvir danas je uglavnom posložen, a administrativni postupci posljednjih su godina ubrzani. Važan korak dogodio se krajem 2023. godine kada je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine pojednostavnilo postupke za solarne elektrane do 10 MW.
Međutim, ako želimo postati ozbiljan regionalni proizvođač solarne energije, razvoj ne može ostati samo na krovnim sustavima. Potrebni su nam i veliki projekti priključeni na prijenosnu mrežu. Hrvatska danas ima samo devet većih solarnih elektrana na prijenosnoj mreži, koje čine svega oko 15 posto ukupno instalirane solarne snage.
Upravo su veliki projekti bili najveća žrtva administrativnih zastoja. Gotovo četiri godine čekala se odluka o cijeni priključenja na prijenosnu mrežu, zbog čega je u zastoju bilo gotovo 4 GW projekata, ponajviše solarnih elektrana, ali i baterijskih sustava i vjetroelektrana.
Potencijal postoji, interes postoji, a financiranje više nije prepreka kao nekad. Ono što Hrvatskoj danas najviše nedostaje jest brža provedba procedura, razvoj elektroenergetske mreže i stvaranje uvjeta za realizaciju velikih projekata. Ako uspijemo ukloniti ta uska grla, Hrvatska može vrlo brzo značajno povećati proizvodnju solarne energije i zauzeti puno važnije mjesto na regionalnoj energetskoj karti.
Koje su trenutno najveće prepreke bržem razvoju projekata vjetroelektrana i solarnih elektrana u Hrvatskoj – administracija, mrežna infrastruktura, financiranje ili nešto drugo?
Danas financiranje više nije prepreka razvoju obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj. Kapital postoji, a sve više financijskih institucija aktivno traži projekte u koje mogu ulagati. Najveći izazovi nalaze se u području priključenja na mrežu, administrativnih procedura i regulatornog okvira.
Jedan od ključnih problema je stanje i razvoj elektroenergetske mreže. Hrvatska mora značajno ubrzati modernizaciju prijenosne i distribucijske infrastrukture kako bi mogla prihvatiti veći udio energije iz obnovljivih izvora. Dodatni izazov predstavljaju postojeća pravila priključenja prema kojima operator prijenosnog sustava, u određenim okolnostima, može ograničiti ili potpuno obustaviti preuzimanje električne energije iz postrojenja, bez naknade proizvođaču. Takav model stvara dodatnu neizvjesnost za investitore, financijske institucije i razvoj novih projekata.
Drugi važan problem je sporost administrativnih postupaka. Hrvatska još uvijek nije u potpunosti implementirala europsku Direktivu RED III, koja obnovljive izvore energije definira kao prevladavajući javni interes i predviđa da se svi postupci izdavanja dozvola provedu u roku od najviše dvije godine. U praksi danas razvoj većeg projekta vjetroelektrane ili sunčane elektrane u Hrvatskoj često traje sedam do deset godina, što je teško usporedivo s državama koje ozbiljno provode energetsku tranziciju.
Dodatni problem je što su obnovljivi izvori energije u pojedinim propisima i dalje stavljeni u nepovoljniji položaj od projekata na fosilna goriva. Prema važećoj Uredbi o procjeni utjecaja zahvata na okoliš, za elektrane na fosilna goriva do 10 MW nije potrebno provoditi ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš, dok ta obveza za solarne, vjetro i hidroelektrane postoji već od najmanjih snaga. Smatramo da bi takve obveze barem trebale biti izjednačene, a obnovljivi izvori zbog svog znatno manjeg utjecaja na okoliš trebali bi imati i prednost u procedurama.
Posebno je važno otvoriti prostor za razvoj agrosolarnih i akvasolarnih projekata. Danas postoje značajna ograničenja za njihovu realizaciju na poljoprivrednom zemljištu i u pojedinim zaštićenim područjima, iako upravo takvi projekti omogućuju istodobnu proizvodnju hrane i energije te pomažu prilagodbi klimatskim promjenama. To je posebno važno za Hrvatsku koja je, prema europskim analizama, među državama s najvećim gospodarskim štetama od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na veličinu gospodarstva. Dok mnoge države Europske unije aktivno potiču razvoj agrosolara, Hrvatska još uvijek nema dovoljno poticajan regulatorni okvir za takve projekte.
Važno je naglasiti i širi gospodarski učinak razvoja obnovljivih izvora energije. Primjerice, kod vjetroelektrana gotovo 50 posto vrijednosti projekta ostaje u Hrvatskoj kroz domaću industriju proizvodnje komponenti, usluge i dobavljače, dok tijekom rada i održavanja udio domaćih tvrtki doseže i do 90 posto. Osim energetskih i klimatskih koristi, riječ je i o važnom razvojnom i industrijskom potencijalu za hrvatsko gospodarstvo.
Koliko rast obnovljivih izvora energije može dugoročno utjecati na cijene električne energije za građane i industriju?
Rast obnovljivih izvora energije najučinkovitiji i najjeftiniji način za smanjenje i stabilizaciju cijena električne energije. Za razliku od fosilnih goriva, čija cijena ovisi o globalnim tržištima i geopolitičkim događajima, sunce i vjetar nemaju trošak goriva. Što je njihov udio u proizvodnji veći, to je elektroenergetski sustav manje izložen cjenovnim šokovima i poremećajima na međunarodnim tržištima.
U OIEH-u zato snažno potičemo razvoj građanske energije, energetskih zajednica i dugoročnih ugovora o nabavi energije iz obnovljivih izvora. Kroz projekt Renewables For All radimo na povezivanju građana, malih i srednjih poduzeća, energetskih zajednica i jedinica lokalne samouprave kako bi lakše koristili energiju iz obnovljivih izvora i smanjili svoje troškove energije.
Pročitajte još:
Istodobno, kao nositelj europske RE-Source platforme u Hrvatskoj, povezujemo energetski intenzivnu industriju i proizvođače energije iz obnovljivih izvora kroz dugoročne ugovore o kupnji električne energije (PPA), koji industriji omogućuju stabilnije i konkurentnije cijene električne energije na duži rok.
Međutim, važno je naglasiti da nemaju svi građani i poduzetnici mogućnost postaviti sunčanu elektranu na vlastiti krov ili ulagati u vlastite proizvodne kapacitete. Zato su Hrvatskoj potrebni i veliki projekti obnovljivih izvora energije priključeni na mrežu, kako bi koristi energetske tranzicije osjetili svi potrošači. Upravo je studija o baterijskim sustavima i fleksibilnosti mreže, koju je OIEH zajedno s FER-om i EIHP-om predstavio u ožujku ove godine, pokazala da bi realizacija projekata koji već imaju energetsko odobrenje mogla smanjiti prosječnu cijenu električne energije u Hrvatskoj za gotovo 30 posto do 2030. godine. Istodobno bi baterijski sustavi dodatno stabilizirali tržište i smanjili ukupne troškove elektroenergetskog sustava za oko 15 posto.
