Uspješnost zelene tranzicije ne treba biti samo u financijskim i energetskim pokazateljima

BorEco Consulting
Bojana Borić, Izvor: BorEco Consulting

Zelena tranzicija, a u njezinu okviru i energetska tranzicija, već su godinama među ključnim prioritetima politika Europske unije, pa tako i Hrvatska nastoji držati korak s tim procesima.

Ipak, praksa pokazuje da su u Hrvatskoj, unatoč određenom napretku u posljednjih desetak godina, izgradnja postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora i razvoj energetskih zajednica napredovali sporije od očekivanja, a osobito sporije od mogućnosti koje postojeći potencijali pružaju.

O stanju u Hrvatskoj, izazovima i mogućnostima u području zaštite okoliša, održivog razvoja i zelene tranzicije razgovarali smo s Bojanom Borić, direktoricom konzultantske tvrtke BorEco Consulting.

Koliko ste već dugo aktivni u savjetovanju i realizaciji projekata u području zaštite okoliša, održivog razvoja i zelene tranzicije? Koje ključne promjene ste zapazili u tom vremenu na tim temama u Hrvatskoj?

U području zaštite okoliša i održivog razvoja imam više od 15 godina profesionalnog iskustva. Tijekom tog razdoblja vodila sam i koordinirala različite stručne i strateške projekte te radila na izradi analiza, studija, elaborata i druge dokumentacije iz područja zaštite okoliša, uključujući zaštitu zraka, klimatske promjene, gospodarenje otpadom i zaštitu prirode. Posljednjih godina značajan dio mog rada usmjeren je na područje klimatskih promjena, osobito procjenu klimatskih rizika i ranjivosti, jačanje otpornosti na klimatske promjene i predlaganje mjera prilagodbe, kao i na obnovljive izvore energije, energetsku tranziciju i strateško planiranje održivog razvoja. Iskustvo sam stjecala radeći na projektima za javni i privatni sektor, a od početka 2024. godine djelujem kroz vlastitu konzultantsku tvrtku.

U tom se razdoblju značajno proširio pristup zaštiti okoliša i održivom razvoju. Na početku moje profesionalne karijere velik dio posla bio je usmjeren na primjenu propisa, procjene utjecaja zahvata na okoliš i pripremu dokumentacije potrebne za provedbu projekata. S vremenom su sve važnije postajale teme klimatskih promjena, smanjenja emisija stakleničkih plinova, prilagodbe klimatskim promjenama, obnovljivih izvora energije, kružnog gospodarstva i očuvanja bioraznolikosti.

Posebno je vidljiv pomak u tome što se okolišna i klimatska pitanja danas sve više povezuju s prostornim i razvojnim planiranjem, investicijama i poslovnim odlukama. Održivost više nije samo pitanje usklađenosti s propisima, nego sve više postaje dio dugoročnog planiranja i upravljanja razvojem. Smatram da je to važan napredak, no i dalje postoji izazov u pretvaranju postavljenih strateških ciljeva u konkretne, kvalitetno pripremljene i provedive projekte.

Koje su temeljne poteškoće ili zapreke koje u ovom trenutku otežavaju ili koče razvoj energetskih zajednica? S kojim ste se izazovima konkretno dosad susretali?

Jedna od temeljnih prepreka jest to što razvoj energetskih zajednica zahtijeva istodobno rješavanje pravnih, tehničkih, financijskih i organizacijskih pitanja. Nije dovoljno okupiti zainteresirane građane ili javne ustanove i osigurati lokaciju za solarnu elektranu. Potrebno je definirati model upravljanja, način financiranja, odnose među članovima, način dijeljenja i obračuna energije te dugoročnu održivost cijelog modela. Dodatnu prepreku predstavljaju složeni administrativni postupci i nedovoljno razrađeni uvjeti za praktičnu provedbu energetskog dijeljenja.

U radu na analizama energetskih potencijala i mogućnosti razvoja energetskih zajednica susretala sam se s izazovima prikupljanja i usklađivanja različitih podataka, sagledavanja stvarnih energetskih potreba pojedinih područja te povezivanja mogućnosti proizvodnje energije s prostornim, infrastrukturnim i drugim lokalnim ograničenjima. Posebno je važno uzeti u obzir mogućnosti priključenja na elektroenergetsku mrežu jer potencijal za proizvodnju energije sam po sebi ne znači da je projekt tehnički i ekonomski provediv.

Dodatni izazov predstavlja nedostatak stručnih i organizacijskih kapaciteta na lokalnoj razini. Energetske zajednice zahtijevaju aktivno sudjelovanje različitih dionika, a za njihovo pokretanje i vođenje potrebni su znanje, vrijeme i financijska sredstva. I na konferenciji “Energetske zajednice u praksi”, održanoj u rujnu na Braču, istaknuta je potreba za pojednostavljenjem postupaka te snažnijom stručnom i financijskom podrškom lokalnim inicijativama. Smatram da će upravo stvaranje takvih uvjeta biti ključno za prelazak s pojedinačnih inicijativa na održive energetske zajednice koje donose konkretne koristi lokalnom stanovništvu.

BorEco Consulting
Solari na zgradi vrtića,
Izvor: BorEco Consulting

Kako ocjenjujete hrvatski zakonski, odnosno regulatorni okvir, za razvoj energetskih zajednica? Mislite li da ga treba doraditi ili je možda na papiru sve dobro postavljeno, ali u praksi stvari zapinju?

U Hrvatskoj su posljednjih godina napravljeni određeni pomaci u uspostavi regulatornog okvira za energetske zajednice, no smatram da ga je potrebno dodatno unaprijediti kako bi se omogućio jednostavniji i predvidljiviji razvoj projekata u praksi. Pritom nije riječ samo o provedbi postojećih propisa, nego i o potrebi njihove daljnje dorade, međusobnog usklađivanja i jasnije primjene.

Važan korak predstavljaju izmjene Zakona o tržištu električne energije iz listopada 2026. godine kojima je uvedena mogućnost dijeljenja energije iz obnovljivih izvora među aktivnim kupcima. Uređena je i uloga organizatora dijeljenja energije, koji sudionicima može pomoći u organizaciji i provedbi takvog modela. Time je napravljen pomak prema jasnijem zakonskom uređenju energetskog dijeljenja. Ipak, potrebno je dodatno razraditi pravila njegove praktične
primjene, osobito način raspodjele i obračuna podijeljene energije te razmjenu podataka između sudionika i operatora sustava. Važno je i pojednostaviti postupke te osigurati usklađeno postupanje nadležnih institucija i operatora sustava.

Na konferenciji “Energetske zajednice u praksi” upravo su pojednostavljenje postupaka, institucionalna koordinacija te dostupnost stručne i financijske podrške bili među važnim temama. Ne bih, dakle, rekla da je problem isključivo u provedbi postojećih propisa, jer dio pitanja još uvijek treba dodatno razraditi. Važno je stvoriti jednostavan i predvidljiv sustav u kojem će lokalne inicijative moći lakše razvijati projekte i dugoročno ih održavati.

.Što sve obuhvaća APOLLO program i koji su dosad njegovi rezultati? Koliko je uopće prekogranična dimenzija zaživjela u razvoju energetskih zajednica?

APOLLO je međunarodni projekt koji se provodi u okviru programa Interreg Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora, a usmjeren je na promicanje energetske učinkovitosti, korištenje obnovljivih izvora energije i smanjenje emisija stakleničkih plinova u prekograničnom području. Projekt obuhvaća analizu energetskih potreba i potencijala obnovljivih izvora energije, razvoj scenarija uspostave energetskih zajednica i primjene obnovljivih izvora energije u javnom sektoru, ulaganja u fotonaponske sustave na javnim objektima, razvoj energetski učinkovitije javne mobilnosti te edukaciju i jačanje kapaciteta lokalnih dionika. Budući da je projekt još u provedbi, njegove ukupne rezultate moći će se ocijeniti nakon završetka svih planiranih aktivnosti.

BorEco Consulting izradio je “Analizu i smjernice za uspostavu energetskih zajednica i primjenu obnovljivih izvora energije u javnom sektoru” s naglaskom na međuregionalnu i prekograničnu suradnju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Analiza obuhvaća postojeće stanje, strateški i zakonodavni okvir te glavne prepreke razvoju energetskih zajednica i korištenju obnovljivih izvora energije u javnom sektoru. Na temelju toga razrađeni su mogući modeli i scenariji razvoja, smjernice za njihovu primjenu te pokazatelji za praćenje rezultata. Dokument predstavlja stručnu podlogu za daljnje planiranje i ulaganja, pri čemu se u predloženim rješenjima uvažavaju specifične prostorne, gospodarske i energetske značajke pojedinih područja, kao i razlike u njihovim zakonodavnim okvirima.

Što se tiče prekogranične dimenzije, ona je za sada najviše zaživjela kroz razmjenu znanja, zajedničko planiranje, izradu analiza i razvoj modela koji se mogu primijeniti u različitim sredinama. Ne bih još govorila o stvarnom prekograničnom dijeljenju električne energije jer se ono suočava s različitim nacionalnim regulatornim i tehničkim okvirima. Ipak, smatram da je upravo razmjena iskustava i razvoj usporedivih modela važan preduvjet za buduću suradnju.

Očito je da postoje različiti modeli razvoja energetskih zajednica. Koji su nekako najprimjenjiviji u Hrvatskoj i kako pristupate radu na razvoju rješenja u tom smislu?

Ne postoji jedan model razvoja energetskih zajednica koji bi bio jednako primjenjiv u svim sredinama. Njegov odabir ovisi o lokalnim potrebama, broju i vrsti potencijalnih članova, raspoloživim prostorima za proizvodnju energije, energetskim potrebama i mogućnostima financiranja.

U Hrvatskoj vidim značajan potencijal u modelima koji povezuju jedinice lokalne samouprave, javne ustanove, građane i lokalne poduzetnike. Primjerice, grad ili općina mogu pokrenuti inicijativu koja povezuje više javnih objekata, poput škola, vrtića i sportskih objekata, uz mogućnost uključivanja građana. Zanimljivi su i modeli zajedničkog ulaganja građana u sunčane elektrane te zadružni modeli, osobito u otočnim sredinama. Važno je pritom da članovi imaju jasno definirana prava, obveze i koristi od zajedničke proizvodnje i korištenja energije. U pristupu razvoju takvih rješenja najprije sagledavamo lokalni kontekst, postojeću potrošnju i energetske potrebe, potencijal za korištenje obnovljivih izvora energije, raspoložive lokacije, mogućnosti priključenja na mrežu te prostorna, infrastrukturna i zakonodavna ograničenja. Na temelju toga razmatramo moguće modele organizacije, upravljanja i financiranja te procjenjujemo njihovu tehničku i ekonomsku održivost.

Smatram da je posebno važno uključiti lokalne dionike već u početnoj fazi i jasno definirati svrhu i koristi energetske zajednice. Ona ne bi trebala nastati samo zato što postoji mogućnost financiranja projekta, nego zato što postoji stvarna lokalna potreba i interes za zajedničkim upravljanjem energijom. Cilj je razviti rješenje koje je prilagođeno konkretnom području i koje može dugoročno funkcionirati.

Jedno od ključnih pitanja kod energetskih zajednica je dijeljenje energije. Koliko je to dobro riješeno i što se eventualno može poboljšati na tom planu?

Dijeljenje energije jedan je od najvažnijih elemenata funkcioniranja energetskih zajednica jer omogućuje da se koristi od lokalne proizvodnje ne zadržavaju samo kod vlasnika elektrane, nego raspodjeljuju među članovima zajednice.

U Hrvatskoj je to područje dugo predstavljalo jedan od većih praktičnih izazova. Iako je zakonodavni okvir prepoznavao mogućnost dijeljenja energije, praktična provedba bila je ograničena složenim postupcima, tehničkim preduvjetima i nedovoljno razrađenim pravilima obračuna. Upravo izmjenama Zakona o tržištu električne energije napravljen je važan korak u jasnijem uređenju prava na dijeljenje energije i uloge organizatora koji sudionicima može pružati podršku u ugovaranju, obračunu i tehničkom upravljanju takvim modelima. Ipak, zakonsko uređenje samo je jedan dio procesa; potrebno je osigurati i odgovarajuće operativne uvjete za njegovu provedbu.

Sljedeći korak je osigurati da sustav bude jednostavan, transparentan i razumljiv svim sudionicima. Za to su važni pametna brojila, kvalitetna razmjena podataka, jasna metodologija obračuna, razumljive naknade za korištenje mreže i pravedna raspodjela proizvedene energije. Također je važno omogućiti da u takvim modelima sudjeluju i kućanstva koja nemaju vlastite nekretnine ili financijske mogućnosti za ulaganje u elektranu. Energetske zajednice trebale bi omogućiti širu dostupnost koristi od obnovljivih izvora energije, a ne samo onima koji već imaju mogućnost samostalnog ulaganja.

Pixabay
Solarna elektrana,
Izvor: Pixabay

U zadnje vrijeme se nerijetko govori o agrosolarima. Koliko je Hrvatska uznapredovala u korištenju obnovljivih izvora energije u poljoprivredi i što su glavni izazovi u tom smislu?

Poljoprivreda ima značajan potencijal za korištenje obnovljivih izvora energije, posebno s obzirom na potrebe za električnom energijom u hlađenju, skladištenju, preradi i drugim proizvodnim procesima. U Hrvatskoj su već prisutna ulaganja u fotonaponske sustave na krovovima poljoprivrednih i prerađivačkih objekata, prvenstveno radi pokrivanja vlastite potrošnje i smanjenja troškova poslovanja.

Dodatni poticaj takvim ulaganjima predstavlja i poziv Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije iz Modernizacijskog fonda, ukupne vrijednosti 30 milijuna eura, namijenjen korištenju obnovljivih izvora energije u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji i preradi poljoprivrednih proizvoda. Potpora obuhvaća izgradnju i dogradnju fotonaponskih elektrana za vlastite potrebe te ugradnju baterijskih sustava za skladištenje električne energije. To je važan korak jer se uz poticanje proizvodnje energije potiče i njezino učinkovitije korištenje u poljoprivrednoj proizvodnji.

Agrosolari, odnosno agrosunčane elektrane, predstavljaju dodatnu mogućnost jer omogućuju istodobno korištenje zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju i proizvodnju električne energije. Njihov potencijal posebno vidim u trajnim nasadima, primjerice vinogradima, voćnjacima i drugim kulturama kod kojih se odgovarajućim postavljanjem fotonaponskih konstrukcija može osigurati nastavak poljoprivredne djelatnosti, a u određenim slučajevima i dodatna zaštita usjeva od nepovoljnih vremenskih uvjeta. O potencijalu takvih rješenja bavili smo se i kroz izradu “Studije utjecaja klimatskih promjena na ratarstvo i povrćarstvo sjeverne Hrvatske” koja je obuhvatila četiri županije: Varaždinsku, Koprivničko-križevačku, Krapinsko-zagorsku i Zagrebačku. U studiji su, uz analizu utjecaja klimatskih promjena na poljoprivredne kulture, predložene i konkretne mjere prilagodbe, među kojima je i primjena agrosolarnih elektrana. Prepoznali smo ih ne samo kao mogućnost proizvodnje obnovljive energije, nego i kao potencijalno rješenje za povećanje otpornosti poljoprivredne proizvodnje na ekstremne vremenske uvjete, uz uvjet da su sustavi odgovarajuće prilagođeni kulturama i lokalnim uvjetima.

Hrvatska je napravila regulatorne pomake i novim Zakonom o prostornom uređenju definirala mogućnosti gradnje agrosunčanih elektrana na određenim poljoprivrednim površinama uz zadržavanje poljoprivredne namjene i ispunjavanje propisanih kriterija. Pritom postoje važna ograničenja, među ostalim u pogledu osobito vrijednog obradivog i vrijednog obradivog zemljišta te područja zaštićenih propisima o zaštiti prirode. Sama mogućnost gradnje ne znači da će se takvi projekti automatski razvijati. Potrebno je dokazati da proizvodnja energije neće biti na štetu poljoprivredne proizvodnje, odabrati odgovarajuću tehnologiju i konstrukciju te procijeniti utjecaj na usjeve, tlo, vodu i krajobraz.

Izazovi su i dalje povezani s investicijskim troškovima, priključenjem na mrežu, prostornim i okolišnim ograničenjima te nedostatkom iskustva i konkretnih primjera u praksi. Važno je da agrosolari ne postanu način zaobilaženja pravila o zaštiti poljoprivrednog zemljišta, nego stvarni model dvostrukog korištenja prostora u kojem poljoprivreda ostaje važna i aktivna djelatnost.

Radili ste nedavno analizu potencijala korištenja obnovljivih izvora energije na hrvatskim otocima. Koji su temeljni zaključci, koliko se daleko otišlo u korištenju tih potencijala?

U okviru projekta APOLLO izradili smo “Analizu potencijala i optimalnog korištenja obnovljivih izvora energije s pametnim rješenjima na hrvatskim otocima”. Analiza je obuhvatila naseljene otoke u šest jadranskih županija, a njezin je cilj bio prepoznati otočna područja s najpovoljnijim preduvjetima za razvoj obnovljivih izvora energije i primjenu pametnih energetskih rješenja. Na temelju provedene analize izdvojena su tri naseljena otoka u Zadarskoj županiji, Dugi otok, Pašman i Molat, kao područja s potencijalom za daljnji razvoj u smjeru veće energetske neovisnosti i samodostatnosti. Pritom smo razmatrali ne samo prirodne i tehničke potencijale, nego i zakonski i prostorno-planski okvir, mogućnosti razvoja te primjere dobre prakse s europskih otoka.

Jedan od temeljnih zaključaka jest da hrvatski otoci imaju značajan potencijal za korištenje obnovljivih izvora energije, osobito sunčeve energije, ali da se mogućnosti njihova razvoja ne mogu promatrati samo kroz raspoloživost prirodnih resursa i tehnički potencijal proizvodnje. Kod otočnih područja posebno je važno uzeti u obzir sezonske promjene potrošnje, potrebe stanovništva i gospodarstva, mogućnosti priključenja na elektroenergetsku mrežu, prostorno-planske uvjete te zahtjeve zaštite prirode i krajobraza.

Smatram da je za otoke posebno zanimljiv razvoj pametnih energetskih rješenja koja povezuju lokalnu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, njezino učinkovito korištenje i, gdje je to opravdano, skladištenje. Poseban potencijal vidim i u energetskim zajednicama koje omogućuju povezivanje jedinica lokalne samouprave, javnih ustanova, građana i lokalnog gospodarstva. Na taj način koristi od proizvodnje energije mogu ostati unutar lokalne zajednice, uz povećanje energetske sigurnosti i smanjenje troškova.

Što se tiče dosadašnjeg napretka, u Hrvatskoj postoje pojedinačni primjeri ulaganja u obnovljive izvore energije na otocima, ali još uvijek postoji značajan prostor za sustavniji razvoj. Izazov nije samo u izgradnji sunčanih elektrana, nego u uspostavi cjelovitih energetskih rješenja koja odgovaraju specifičnostima svakog otoka. Zato smatram da je sljedeći korak razvoj konkretnih pilot-projekata koji bi pokazali kako se takvi modeli mogu primijeniti u praksi. Otoci imaju priliku postati primjeri dobre prakse energetske tranzicije, ali za to je potrebno povezati prostorno planiranje, energetiku, lokalnu zajednicu i dostupne mogućnosti financiranja.

Što sada vidite kao ključno za daljnji iskorak i iskorištavanje potencijala koji Hrvatska ima za zelenu tranziciju?

Mislim da je važno naglasiti kako zelenu tranziciju ne bismo trebali promatrati isključivo kroz broj izgrađenih solarnih elektrana, količinu proizvedene energije ili visinu ostvarenih ulaganja. Jednako je važno kako se projekti planiraju, kakav je njihov utjecaj na okoliš i prostor te koliko koristi od njih ima lokalna zajednica.

U praksi se često susrećemo s time da se pojedini ciljevi promatraju odvojeno iako su međusobno povezani. Razvoj obnovljivih izvora energije treba uskladiti s prostornim planiranjem, zaštitom prirode i okoliša, klimatskom otpornošću te stvarnim potrebama stanovništva i gospodarstva. Jednako tako, prilagodba klimatskim promjenama trebala bi biti sastavni dio planiranja infrastrukture, investicija i razvojnih projekata od samog početka, a ne razmatrati je tek u kasnijim fazama njihove pripreme i provedbe.

Smatram da Hrvatska ima znanje, stručnjake i prirodne potencijale za značajan iskorak u zelenoj tranziciji. Ono što nam je potrebno jest više kvalitetno pripremljenih projekata, bolja povezanost različitih sektora i institucija te veće uključivanje lokalnih zajednica u planiranje i provedbu rješenja. U konačnici, uspješnost zelene tranzicije ne bi se trebala mjeriti samo ostvarenim energetskim i financijskim pokazateljima, nego i time koliko su rješenja dugoročno održiva, koliko doprinose otpornosti zajednice i kakav trag ostavljaju na okoliš.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Popularno

Novi broj magazina „Financije.hr” donosi brojne ekskluzivne poslovne priče, intervjue i događaje iz regije i svijeta…

Komentari

Želite u Googleu vidjeti više aktualnih vijesti s portala financije.hr?

Dodajte financije.hr među svoje omiljene izvore u Googleu. Tako ćete naše aktualne vijesti češće viđati u Google pretrazi i Google Discoveru.

Brže nas pronađite u pretrazi
Više naših vijesti u Google Discoveru
Budite u tijeku s najnovijim informacijama