U Hrvatskoj gotovo da ne postoji sport koji nema barem nekoliko entuzijasta, klub, savez, turnir, reprezentaciju ili dijete koje sanja veliki rezultat. Na papiru, sustav sporta izgleda široko: od olimpijskih sportova do neolimpijskih disciplina, od gradskih klubova do nacionalnih saveza, od lokalnih dvorana do međunarodnih natjecanja.
No ispod te širine krije se neugodno pitanje: koliko je sportova u Hrvatskoj stvarno održivo, a koliko ih opstaje zahvaljujući roditeljima, volonterima, trenerima koji rade za simbolične iznose i sportašima koji uz trening moraju imati drugi posao?
To je pitanje posebno važno kod sportova koji nisu nogomet, rukomet, košarka, vaterpolo, tenis ili skijanje u trenucima velikih uspjeha. U javnosti ih često nazivamo “malim sportovima”, iako je to nepravedan izraz. Mali nisu po težini, disciplini, troškovima ili odricanju. Mali su uglavnom po tržištu, medijskoj vidljivosti i komercijalnom potencijalu.
Hrvatski sustav sporta formalno se oslanja na javni interes. Zakon o sportu propisuje da su sportske djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te da sport mora biti jednako dostupan svima. No između zakonske definicije i stvarnog života često stoji cijeli niz financijskih ograničenja: članarine, oprema, putovanja, kotizacije, smještaj, trenerski rad, najam prostora i troškovi međunarodnih natjecanja.
Zato se održivost sporta ne može mjeriti samo pitanjem postoji li klub ili savez. Pravo pitanje je može li taj sport sam stvoriti dovoljno prihoda da plati trenere, razvija djecu, šalje sportaše na natjecanja i omogući najboljima da treniraju profesionalno. Kod velikog dijela sportova odgovor je – teško.
Bez potpore Grada Zagreba mnogi sportovi ne bi mogli opstati
Kako je izjavio Zvonimir Morović, zamjenik glavne tajnice Sportskog saveza Grada Zagreba, amaterski sport gotovo u pravilu nije samoodrživ u čistom tržišnom smislu, što je i jedna od njegovih ključnih karakteristika. Upravo zato, kaže, jedinice lokalne samouprave imaju presudnu ulogu u njegovom financiranju i održavanju.
U slučaju SSGZ-a, Grad Zagreb osigurava osnovne preduvjete za funkcioniranje sportskog sustava – od osiguravanja korištenja termina u sportskim i školskim objektima, do sufinanciranja programa, opreme, stručnog rada i natjecanja. Bez takve potpore, objašnjava Morović, velik broj sportova, osobito onih manje komercijalno atraktivnih, ne bi mogao opstati u organiziranom obliku.
“Zajedničko obilježje gotovo svih amaterskih sportskih sustava jest strukturna neravnoteža prihoda i rashoda: prihodi od članarina, lokalnih sponzora i povremenih natjecateljskih kotizacija su ograničeni, nestabilni i često nedostatni, dok su troškovi stručnog rada, opreme i natjecanja kontinuirani i pretežno fiksni. Upravo tu javno financiranje preuzima stabilizacijsku i razvojnu ulogu,” rekao je.
Kao najveći izazov u raspodjeli sredstava Morović navodi postizanje same ravnoteže između tržišne vidljivosti sporta i njegove društvene vrijednosti. Kako kaže, popularni sportovi prirodno privlače veći interes sponzora, medija i publike te time ostvaruju dodatne, tržišno generirane prihode. S druge strane, manje komercijalni sportovi u velikoj mjeri ovise o javnim izvorima financiranja.
U takvom sustavu lokalna samouprava i/ili država mora osigurati ravnomjeran razvoj sporta u cjelini. Zato se pri raspodjeli sredstava koriste kriteriji koji uključuju razvijenost sporta, kvalitetu rada klubova i sportskih saveza, ostvarene rezultate kao i razvojni potencijal pojedinog sporta.
U praksi to znači da se ne financira isključivo uspjeh ili popularnost, nego i društvena funkcija sporta što između ostalog, uključuje rad s mladima, uključivost i dugoročnu održivost sustava.
Procjena javnog interesa temelji se, objasnio je Morović, na kombinaciji više mjerljivih i kvalitativnih kriterija; Ključni elementi su razvijenost sporta (broj uključenih sportaša, struktura po dobnim kategorijama, uključivanje žena i mladih), kvaliteta rada (broj kategoriziranih sportaša, ostvareni rezultati na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima) te razvojne mogućnosti. Razvojni potencijal uvelike se oslanja i na tradiciju sporta, ali tradicija sama po sebi nije dovoljna da bi opravdala javno financiranje. Ona ima vrijednost samo ako je praćena aktivnim radom, sustavnim razvojem i stvarnim doprinosom zajednici – kroz uključivanje građana, razvoj mladih sportaša i održavanje sportskog sustava u funkciji javnog dobra. Drugim riječima, javni interes nije statičan pojam, nego kombinacija tradicije, aktualne aktivnosti i budućeg potencijala.
Sportska infrastruktura postaje sve veći proračunski test za Grad Zagreb
Kada se govori o tome postaje li financiranje infrastrukturno zahtjevnih sportova sve veći proračunski izazov, Morović kaže kako to upravo i jest slučaj te da financiranje sportske infrastrukture postaje sve izraženiji proračunski izazov, ponajprije zbog dotrajalosti sportske infrastrukture, porasta troškova izgradnje i rekonstrukcije, troškova održavanja i upravljanja sportskim objektima.
Dodatno, moderni standardi sporta zahtijevaju sve složeniju i skuplju infrastrukturu. Zbog toga je ključno dugoročno strateško planiranje, racionalno upravljanje postojećim kapacitetima te razvoj višefunkcionalnih sportskih objekata koji mogu služiti većem broju sportova i korisnika. Takav pristup povećava učinkovitost javnih ulaganja i smanjuje pritisak na proračun.
U tom kontekstu Grad Zagreb već danas izdvaja značajna sredstva za obnovu i razvoj sportske infrastrukture – primjerice za rekonstrukciju stadiona Kranjčevićeva i Doma sportova, kao i za izgradnju novih objekata poput bazena u Španskom. Dugoročno, upravo će kvaliteta upravljanja infrastrukturom biti jedan od ključnih faktora održivosti sportskog sustava,” zaključio je.
Pročitajte još:
Zaključno, hrvatski sport ne može se svesti samo na tržišnu isplativost, broj prodanih ulaznica ili interes sponzora. Mnogi sportovi stvaraju vrijednost koju tržište ne zna izmjeriti: razvijaju djecu, čuvaju lokalnu tradiciju, donose međunarodnu vidljivost i grade zajednicu. No ako se od njih očekuju profesionalni rezultati, tada se više ne mogu oslanjati samo na entuzijazam, roditelje i povremene potpore.
Održivost sporta zato ne znači da svaki klub mora postati profitabilan, nego da sustav mora jasno odlučiti koje sportove smatra javnim dobrom, i osigurati im uvjete da to javno dobro ne počiva na izgaranju nekolicine ljudi.
