Digitalna infrastruktura postaje jedan od važnijih preduvjeta gospodarskog razvoja. Kvaliteta internetske veze danas ne određuje samo koliko brzo kućanstva mogu pristupiti digitalnim sadržajima, nego i gdje se mogu razvijati poduzeća, otvarati radna mjesta, organizirati udaljeni timovi i privlačiti investicije.
U gospodarstvu koje se sve više oslanja na podatke, računalne kapacitete i automatizaciju, razlika između dobro i slabo povezanih područja može postati i razlika u produktivnosti.
Hrvatski Telekom objavio je da je u prvih devet mjeseci 2026. uložio 194,7 milijuna eura te povećao pokrivenost optičkom mrežom za 20 posto na godišnjoj razini. Ti podaci pokazuju da se infrastruktura nastavlja širiti, ali i otvaraju šire pitanje: razvija li se digitalna povezanost dovoljno ravnomjerno da bi od nje imalo koristi cijelo gospodarstvo?
Podaci Europske komisije pokazuju da Hrvatska napreduje u izgradnji digitalne infrastrukture, ali da razlike između urbanih i slabije naseljenih područja i dalje postoje. U 2025. godini mreže vrlo velikog kapaciteta pokrivale su oko 82,7 posto kućanstava u Hrvatskoj, dok je u rijetko naseljenim područjima pokrivenost iznosila približno 54,2 posto.
Kod optičkih mreža koje dolaze do samih prostora korisnika, nacionalna pokrivenost dosegnula je oko 77,9 posto, a u rijetko naseljenim područjima 53,8 posto.
Drugim riječima, nacionalni prosjek može izgledati prilično dobro, ali ne govori dovoljno o tome kakvu infrastrukturu imaju poduzetnici izvan većih gradova. Za kompaniju koja posluje u Zagrebu, Splitu ili Rijeci dostupnost brze mreže sve se više podrazumijeva. Za poduzeće u manjem gradu ili ruralnom području ona još može biti ograničavajući faktor.
Digitalni jaz postaje gospodarski problem
Digitalna infrastruktura utječe na to koje se djelatnosti mogu razvijati na određenoj lokaciji. Proizvodna kompanija koja želi povezati strojeve, nadzirati proizvodnju u stvarnom vremenu ili koristiti napredne sustave za upravljanje zalihama treba stabilnu i dovoljno brzu vezu. Isto vrijedi za logističke tvrtke, razvojne timove, podatkovne centre i poduzeća koja koriste računalne resurse u oblaku.
Kvalitetna povezanost pritom može promijeniti i geografiju zapošljavanja. Ako zaposlenici mogu raditi na daljinu bez tehničkih ograničenja, poduzeće ne mora sve funkcije smjestiti u najveće gradove. Manje sredine tako mogu postati privlačnije za stručnjake i poslodavce, ali samo ako uz internet imaju i druge potrebne uvjete: prometnu dostupnost, obrazovanu radnu snagu, odgovarajuće poslovne prostore i kvalitetu života.
U suprotnom digitalna infrastruktura može dodatno učvrstiti postojeću koncentraciju gospodarskih aktivnosti. Investitori će prirodno birati lokacije na kojima već imaju pristup potrebnim mrežama, stručnjacima i dobavljačima. Područja koja zaostaju tada imaju dvostruki problem: teže privlače nove investicije, a istodobno imaju manje mogućnosti za razvoj lokalnih poduzeća.
Europska komisija u izvješću o digitalnom desetljeću za Hrvatsku upozorava i na drugi dio problema: domaća mala i srednja poduzeća još ne koriste dovoljno napredne digitalne tehnologije. Udio poduzeća s barem osnovnom razinom digitalnog intenziteta i dalje je ispod europskog prosjeka, a zaostaje i primjena računalstva u oblaku i umjetne inteligencije. To znači da sama dostupnost infrastrukture ne jamči gospodarski napredak. Poduzeća moraju imati novac, znanje i ljude koji će tu infrastrukturu pretvoriti u konkretnu poslovnu prednost.
Optika je tek početak, a ne konačno rješenje
U raspravama o digitalnoj povezanosti često se naglasak stavlja na optičke mreže, no potrebe digitalnog gospodarstva mnogo su šire. Uz fiksnu infrastrukturu važni su kapaciteti mobilnih mreža, podatkovni centri, kibernetička sigurnost, pouzdano napajanje električnom energijom i dostupnost stručnjaka koji mogu upravljati složenim sustavima.
Rast cijena memorije, servera i druge opreme, na koji upozorava i Hrvatski Telekom, pokazuje koliko je izgradnja digitalne infrastrukture izložena globalnim tržišnim kretanjima. Potražnja za računalnim kapacitetima raste, a ulaganja u podatkovne centre i umjetnu inteligenciju povećavaju pritisak na dobavne lance i cijene ključnih komponenti. To znači da će širenje digitalne infrastrukture zahtijevati sve veći kapital, ali i pažljiv odabir prioriteta.
Posebno je važno izbjeći situaciju u kojoj se infrastruktura gradi bez jasne veze s potrebama lokalnog gospodarstva. Ulaganje u optiku ima najveći učinak kada ga prati digitalizacija poduzeća, razvoj lokalnih poslovnih zona, obrazovanje radnika i dostupnost financiranja za tehnološka ulaganja. U suprotnom postoji rizik da mreža postoji, ali da je lokalna poduzeća ne koriste dovoljno intenzivno.
Tržište neće samo povezati sva područja
Izgradnja infrastrukture u velikim gradovima i gusto naseljenim područjima poslovno je privlačnija jer se troškovi ulaganja mogu rasporediti na veći broj korisnika. U udaljenim i rijetko naseljenim područjima računica je drukčija. Trošak izgradnje po korisniku može biti znatno viši, dok je potencijal prihoda manji. Zato je teško očekivati da će tržište samo ukloniti sve razlike u dostupnosti.
Tu država ima važnu ulogu, ali ona ne bi trebala značiti preuzimanje izgradnje mreža od privatnih operatora. Javna sredstva mogu biti usmjerena na područja u kojima komercijalna ulaganja nisu dovoljna, uz jasne uvjete o dostupnosti, kvaliteti i rokovima izgradnje. Jednako je važno ubrzati izdavanje dozvola i ukloniti administrativne prepreke koje mogu usporavati projekte.
Europska komisija upravo širenje gigabitne povezanosti u ruralnim, otočnim i drugim komercijalno manje isplativim područjima navodi kao jedan od prioriteta za Hrvatsku. To je važno i zbog teritorijalne ravnoteže: digitalna povezanost može smanjiti dio geografskih ograničenja, ali samo ako se osigura da njezine koristi nisu koncentrirane u nekoliko najvećih urbanih središta.
Pročitajte još:
Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina napravila vidljiv napredak u razvoju optičkih i mobilnih mreža. No, sljedeća faza neće se mjeriti samo kilometrima položenih kabela ili brojem kućanstava koja imaju pristup brzoj vezi. Važnije će biti koliko poduzeća zahvaljujući toj infrastrukturi povećava produktivnost, koliko se novih investicija ostvaruje izvan najvećih gradova i mogu li manja mjesta postati konkurentna lokacija za digitalne i tehnološki napredne djelatnosti.
Digitalna infrastruktura zato više nije samo komunalna ili telekomunikacijska tema. Ona postaje dio gospodarske politike i jedan od preduvjeta ravnomjernijeg razvoja zemlje. Ako se razlike u povezanosti ne smanje, Hrvatska riskira da uz postojeće regionalne razlike dobije i novu podjelu – između područja koja mogu sudjelovati u digitalnom gospodarstvu i onih koja će u njemu ostati tek korisnici tuđih usluga.
