Mirjana Matošić, direktorica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj: Važnost održivosti će jačati

Održivo korporativno poslovanje je, poput zelene energetske tranzicije ili dekarbonizacije industrije, već neko vrijeme visoko na popisu prioriteta Europske unije (EU), s ambicijom da i taj segment doprinese globalnoj konkurentnosti europskog gospodarstva.

Štoviše, u tom segmentu EU se želi vidjeti kao jedan od predvodnika u svijetu, a u posljednje vrijeme Bruxelles je usmjerio napore na pojednostavnjivanje upravnih zahtjeva prema tvrtkama u izvješćivanju o održivom poslovanju, navodeći namjeru da im se ostavi što više resursa i prostora za kvalitetnu primjenu europskih standarda.

O tome kako se pitanje održivosti u korporativnom poslovanju vidi i doživljava u Hrvatskoj, razgovarali smo s Mirjanom Matešić, direktoricom Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR).

HR PSOR je neovisna udruga poslovnog sektora s ciljem poticanja održivog razvoja u gospodarstvu i zastupanja gospodarstva u održivom razvoju. Udruga ima osamdesetak članova.

Kako ocjenjujete trenutačno stanje, odnosno stupanj zrelosti hrvatskog gospodarskog okružja, kad je riječ o održivom korporativnom poslovanju? Kako najbolje opisati razinu svijesti o prednostima i koristima održivog poslovanja koja postoji u hrvatskim tvrtkama?

Moj odgovor na to pitanje, nažalost, nije afirmativan. Naime, ja bih ocijenila zrelost našeg korporativnog razumijevanja održivosti iznimno niskom. Mi se u Hrvatskoj već desetljećima borimo kako bismo gospodarstvo educirali o jednostavnoj činjenici da održivost ili odgovorno poslovanje nije ulaganje u zajednicu, već upravljanje vlastitim proizvodnim i poslovnim procesima, odnosno negativnim utjecajima koji pritom nastaju.

Mnoge tvrtke koriste pojam održivosti u komunikaciji, ali je broj onih koje održivost provode konkretnim djelovanjem i dalje razmjerno malen. Moja slobodna procjena je da je riječ o najviše tri stotine poduzeća. Kad pogledate čime se oni bave u svojim održivim aktivnostima, uvidite da je i dalje u velikom broju slučajeva riječ o ulaganju u zajednicu, volontiranju, doniranju i slično. Svojim vlastitim utjecajima većina se tvrtki bavi površno i ograničeno. Onih koji doista razumiju svoju ulogu u održivom razvoju i imaju smislenu strategiju korporativne održivosti je vrlo, vrlo malo. To znači da naši poduzetnici još nisu dovoljno educirani kako bi razumjeli i prepoznali koristi koje upravljanje temama održivosti ima na poslovanje i buduću konkurentnost njihovih organizacija.

Čime se konkretno bavi HR PSOR i kakva je struktura članstva? Koliko je uopće tvrtki okupljeno u udruzi?

Mi smo poslovno udruženje koje je dio globalne mreže Svjetskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (WBCSD). U Hrvatskoj okupljamo osamdesetak tvrtki koje uz nas promišljaju i unapređuju svoje strategije održivosti. To znači da uz nas uče, umrežavaju se, saznaju o novim trendovima i regulativi, te raspravljaju o izazovima. Imamo vrlo aktivan i dobro umrežen krug stručnjaka za održivost ili ESG (okolišno, društveno i korporativno upravljanje) iz tvrtki raznih djelatnosti koje se međusobno osnažuju i pomažu u tom vrlo izazovnom i usamljeničkom poslu, pa mogu reći da je riječ o svojevrsnom think-tanku za korporativnu održivost.

Osim toga, mi smo nosioci Hrvatskog indeksa održivosti, metodologije koja vrlo temeljito evaluira stupanj primjene strategije korporativne održivosti u poduzećima. Sudjelovanje u evaluaciji je dobrovoljno, najuspješnije nagrađujemo, a moguće je zatražiti i dobiti HRIO certifikat, dokaz o stupnju integracije održivosti u poslovno upravljanje.

Zbog čega je zapravo važna predanost održivom razvoju i poslovanju? Koje su to dobrobiti koje se osjete?

One su mnogobrojne. Naime, zbog degradacije okoliša koja se događa pod utjecajem čovjeka na cijelom planetu Zemlji, mijenjaju se okolnosti i uvjeti poslovanja, rastu cijene i dostupnost pojedinih resursa, što može biti vrlo skupo i pogubno za tvrtke koje ovise o tim resursima.

Razumijevanje vlastitih utjecaja na okoliš i prepoznavanje ovisnosti o rizičnim dobavljačkim lancima ili materijalima omogućuje tvrtki da razvija alternativne lance dobave ili da inovacijom razvija proizvode koji ne ovise o štetnim ili rijetkim resursima, ili pak lancima dobave koji na bilo koji način štete okolišu ili radnicima. Drugim riječima, osim što razumijevanjem svojih negativnih utjecaja tvrtka njih može smanjivati, što je dobro za okoliš i ljude, istodobno može jačati svoju opstojnost i otpornost na promjene u poslovanju koje su posljedica utjecaja na okoliš.

Postoji li u Hrvatskoj razlika između velikih te srednjih i malih tvrtki kad je riječ o svijesti i potrebi vođenja računa u tom dijelu poslovanja? Ako da, na koji način i što zapravo treba dalje činiti da bi se povećala stopa sudjelovanja domaćih tvrtki?

Razlika postoji, što je razumljivo, jer veliki imaju više resursa i više znanja te bolje razumiju i upravljaju svojim utjecajima, ili bar imaju tu mogućnost. Osim toga, najčešće se regulativa iz područja održivosti i odnosi na isključivo velike tvrtke, pa su one prisiljene promišljati i upravljati tim utjecajima.

Mala poduzeća nemaju znanja, ali ni vremena niti novca da ulažu u razvoj tog znanja, adekvatno protumače propise, ili zaposle stručnu osobu koja će to za njih raditi. Jedan od ključnih problema je naše potpuno neodgovarajuće obrazovanje menadžera i poslodavaca koji ne dobiju niti osnovno znanje o tim danas nezaobilaznim međuodnosima okoliša i poslovanja. Zbog toga im je iznimno teško razumjeti razloge zašto se takva regulativa uvodi, koje su za njih koristi i onda, naravno, nastaje otpor od primjene. Stoga je važno integrirati održivost u kurikulume svih područja obrazovanja, od ekonomije i tehničkih znanosti do svih ostalih, jer je to tema koja značajno utječe na gospodarstvo, sigurnost i mnoga druga područja — kao što su zdravlje i kvaliteta života.

Kako biste usporedili stanje šire na razini Europske unije u ovom području i stanje u Hrvatskoj? Koje su sličnosti i razlike?

Sama činjenica da je došlo do ublažavanja regulatornih zahtjeva usvajanjem Omnibusa, i da su neki novoizabrani članovi Europskog parlamenta izgradili prepoznatljivost, usudila bih se reći i karijeru, na zagovaranju ukidanja regulative o održivosti, govori u prilog tome da i u drugim zemljama EU-a postoji slična razina nerazumijevanja te paušalnog i površnog gledanja na održivost kao nepotreban trošak i luksuz koji si ne bismo sada trebali priuštiti zbog uvijek nekih važnih razloga. Kad bi postojala znanja o važnosti održivosti za opstanak i konkurentnost gospodarstva, onda takvih rasprava ne bi bilo.

Evo, samo prije nekoliko dana je zabilježen istup poljskog zamjenika ministra za klimu i okoliš Krzysztofa Boleste koji je, govoreći na Energetsko-klimatskom forumu u organizaciji časopisa Politico, zagovarao ublažavanje sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova i produljenje roka za izdavanje besplatnih emisijskih jedinica uz obrazloženje “da nam se drugi smiju i da ćemo sami uništiti svoje gospodarstvo”.

Možda on misli da je ovisnost o fosilnim gorivima i dobroj volji Donalda Trumpa hoće li ili neće otvoriti Hormuški tjesnac za gospodarstvo bolja i sigurnija opcija. Budući da EU nema zalihe fosilnih goriva, bilo bi strateški važno razvijati izvore energije koji nas čine neovisnima, čak i kad ne bismo bili izloženi klimatskim promjenama. S druge strane, jasno je da postoji vrlo snažna i moćna industrija koja stalno uspijeva relativizirati svoju ulogu u destrukciji klime, i našu sposobnost da izgradimo industriju neovisnu o fosilnim gorivima. U tom kontekstu istaknula bih da je mediteranski bazen jedno od područja koja se najbrže zagrijavaju, što znači da će upravo Hrvatska biti među zemljama koje će osjetiti najteže posljedice promjene klime.

U posljednje vrijeme Bruxelles nastoji pojednostavniti metodologiju izvješćivanja o održivosti, pa je sada manji broj tvrtki to obvezno. Kako ocjenjujete te promjene na razini EU-a?

Smatram to porazom Europske komisije i velikom izgubljenom prilikom da spasimo planet za našu djecu. Znanstvenici su vrlo jasni kada nam izlažu svoje vrlo zabrinjavajuće projekcije. Meni je osobno nejasno kako si opravdavamo odustajanje od ulaganja u održivost, neovisno o troškovima, ako je druga opcija kolaps ravnoteže sustavâ koji podržavaju život na Zemlji. Odgovor je naravno u činjenici da političari uopće ne čitaju izvještaje znanstvenika, i u velikom se broju ne brinu za rizike koji se neće dogoditi u njihovim mandatima. Kad to povežemo s lobiranjem onih kojima dodatnih nekoliko godina statusa quo donosi milijarde u zaradama, jasno je zašto se to događa.

No ja nisam pesimist, a ni Europska komisija se ne predaje lako. Tako da, usprkos činjenici da je paket za održivo financiranje koji je uveo obvezu izvješćivanja u međuvremenu ukinut za oko 90 posto tvrtki koje su inicijalno trebale izvješćivati, Europska komisija nastavlja razvijati regulativu koja bi razvoj gospodarstva trebala usmjeriti prema održivosti. Tako je, primjerice, ove godine predstavljen Zakon o ubrzanju industrije koji donosi ključne zahtjeve za industrijske subjekte u velikoj mjeri usmjerene na ubrzanje dekarbonizacije, jačanje ekonomske sigurnosti i osiguranje strateške autonomije EU-a.

Također, dokument definira strože kriterije za javnu nabavu i državne potpore, dajući prednost proizvodima niske razine emisija ugljika i onima koji su proizvedeni u EU. Poseban naglasak stavljen je na smanjenje ovisnosti o trećim zemljama poput Kine, te na uvođenje uvjeta za strana izravna ulaganja u strateškim sektorima. Kroz usklađivanje pravila na razini cijelog jedinstvenog tržišta nastoji se osigurati globalna konkurentnost europske industrije u razdoblju zelene i digitalne tranzicije. Jasno je da Europska komisija vidi konkurentnost naše industrije u dekarbonizaciji i smanjenju ovisnosti o trećim zemljama, uključujući ovisnost o fosilnim gorivima.

Drugi zakon koji se očekuje ove godine jest Zakon o kružnom gospodarstvu koji promiče racionalnu uporabu resursa i njihovo ponovno korištenje, dijeljenje i općenito zadržavanje u ekonomskom ciklusu koliko je god to moguće. Ta dva zakona zajedno promiču održivost europskog gospodarstva, ali je narativ sada usmjeren na samodostatnost, opstojnost, otpornost i dugoročnu konkurentnost — naglasak više nije na zaštiti klime i okoliša.

Kako ocjenjujete dobrovoljni standard izvješćivanja o održivosti (VSME), i koliko će, prema vašem mišljenju, on biti prihvaćen i proširen među domaćim tvrtkama? O čemu to najviše ovisi?

Nemam velika očekivanja od primjene VSME-a. Razlog je taj što je namjera zakonodavca bila stvoriti obvezu analize utjecaja i preuzimanja odgovornosti velikih tvrtki za svoje dobavljačke lance. Cijela je zamisao regulative bila razotkriti utjecaje duž čitavih lanaca vrijednosti. VSME treba poslužiti malom i srednjem poduzetništvu da lakše konsolidira informacije koje će od njih zahtijevati veliki obveznici izvješćivanja. U onome što je sada na snazi nisam sigurna da će nam puno značiti izolirani pojedinačni izvještaji koji neće biti dio izvještaja što obuhvaća cijeli dobavljački lanac.

Za većinu europskih poduzeća više od 80 posto negativnih utjecaja nalazi se u dobavljačkim lancima koji se većim dijelom nalaze izvan našeg kontinenta. Ukidanjem obveze izvješćivanja o tome što se događa u počecima naših lanaca vrijednosti, najvažniji negativni utjecaji ostat će izvan okvira izvješćivanja. To znači da ćemo ostati zakinuti za važne informacije i stvarno razumijevanje što, primjerice, znači kupiti automobil, mobitel ili vreću hrane za kućne ljubimce kad govorimo o okolišu ili ljudima koji rade u tim specifičnim lancima vrijednosti. S druge strane, to znači da će parcijalno otkrivanje utjecaja za poduzeća značiti veću mogućnost prigodnog izvješćivanja, odnosno izbjegavanja loših informacija. Drugim riječima — mogućnost “greenwashinga”.

Što mislite da su najveći problemi s kojima se tvrtke suočavaju kad je riječ o radu na izvješćivanju o održivosti?

Dijelom sam već govorila o nerazumijevanju. Jednostavno ne postoji dovoljno znanja o tome što je bitno. Budući da se veliki dio sadržaja izvještaja temelji na procjeni značajnosti koju provode timovi u tvrtkama, gubi se puno važnih informacija. Drugi problem je netransparentnost koja se nekako podrazumijeva. Tvrtke jako teško pristaju svojevoljno objaviti informacije koje o njima samima ne govore u pozitivnom svjetlu. Zbog toga je ograničena revizija izvještaja imala smisla, jer je trebala doskočiti tom preskakanju informacija koje nisu povoljne. I na kraju, to je potkapacitiranost timova za veliki administrativni pritisak koji je ta regulativa donijela.

Za mnoge tvrtke to je značilo angažirati vanjske stručnjake, što predstavlja dodatni trošak koji bi imao smisla kad bi ta suradnja predstavljala postupak učenja i razumijevanja vlastitih negativnih utjecaja. Jer, nemojmo zaboraviti da je konačni cilj bio da se, kad se negativni utjecaji prepoznaju, na njih djeluje. Ako tvrtka nije razumjela što piše u njezinom izvješću, teško da će pokrenuti postupke poboljšanja ili razvoja rješenja s manjim negativnim utjecajem. U cijeloj je priči ključni problem ispao birokratiziran jezik Europske komisije. U pokušaju da što iscrpnije razviju smjernice izvješćivanja s ciljem olakšavanja postupka, razvijen je toliko složen standard koji je i stručnjacima bio izazov.

Naravno da su se oni koji su se našli na početku tog postupka prepali. I tako je pokrenut otpor koji nije bilo moguće zaustaviti. Paradoks je što su standardi predstavljali kompleksan okvir, ali iz kojeg je tvrtka trebala upotrijebiti samo ono što je za nju bilo značajno. To znači da je u konačnici tvrtka mogla koristiti samo deset posto standarda.

Koji su gospodarski sektori u Hrvatskoj najprijemčiviji za prihvaćanje standarda izvješćivanja o održivosti? Na koji način se tvrtke informiraju o tome što zapravo znači održivo korporativno poslovanje?

Mislim da je za prihvaćanje standarda izvješćivanja o održivosti važniji čimbenik veličina poduzeća, a ne nužno sektor industrije. Isto tako, činjenica jest da su industrije koje imaju značajniji utjecaj na okoliš, kao što su resursno intenzivne industrije, prije počele izvješćivati o utjecajima na okoliš jer su ranije — što zbog regulative, što zbog razumijevanja rizika koji su s tim povezani — počele pratiti i mjeriti pojedine utjecaje. No mjeriti i izvješćivati o utjecajima na okoliš ili pak na ljudska prava u lancu vrijednosti samo je prvi korak u procesu.

Razumijevanje utjecaja nužno je da bi se tim utjecajima počelo upravljati, a to je ključan cilj tih napora. Upravljanje negativnim utjecajima na način da se oni smanjuju ili posve isključuju pronalaženjem alternativnih načina proizvodnje, drugih materijala i slično, znači održivo korporativno upravljanje i poslovanje. Bojim se da osim samih standarda za izvješćivanje o održivosti (ESRS), tvrtke i nemaju načina da se informiraju, budući da te teme, kao što sam već napomenula, ne postoje u formalnom obrazovanju. U vrijeme kad je regulativa stupila na snagu, bilo je puno seminara i tematskih edukacija na tu temu, no ukidanjem regulative palo je zanimanje, pa su se i te edukacije uglavnom ugasile.

Ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih stručnjaka u tom području? Kakva je kvaliteta izobrazbe, odnosno dinamika stvaranja stručnjaka? Koliko se domaće tvrtke moraju oslanjati na izvanjske konzultantske usluge i pomoć kako bi kvalitetno primijenile načela održivog poslovanja?

Formalno obrazovanje gotovo da i ne postoji. Većina poslovnih škola, fakulteta i poslijediplomskih studija ne sadrži te teme, ili ih ne sadrži na odgovarajući način, tako da je znanje mladih ljudi koji dolaze na tržište rada o tim temama gotovo nepostojeće.

No, poduzetnički sektor je, kako sama riječ kaže — poduzetan. Uvođenjem obveze izvješćivanja velik broj tvrtki je zaposlio stručnjake ili educirao vlastite. Mnoge su konzultantske i druge organizacije vidjele priliku, pa su kreirani obrazovni programi koji su podučili velik broj stručnjaka iz gospodarstva da razumiju takve teme. HR PSOR je, primjerice, u nešto manje od tri godine kroz svoju edukaciju o korporativnoj održivosti obrazovao gotovo dvije stotine stručnjaka iz gospodarstva, koji su sada osposobljeni da uspostave i provode postupak izvješćivanja o održivosti.

Konzultantske kuće su osposobile vlastite stručnjake, a mnoge su se samostalne konzultantice i konzultanti osposobili za davanje savjetodavnih usluga iz tog područja, jer je potražnja porasla. Svi ti ljudi su se educirali i uložili u razvoj poslovanja temeljem potražnje za izvješćivanjem. Svi ti ljudi su sada gotovo pa ostali bez posla.

Kako vidite razvoj stanja u Hrvatskoj na tom području u vrijeme koje je pred nama, odnosno u idućih nekoliko godina?

Stanje u Hrvatskoj pratit će razvoj stanja u EU-u, a prije svega će ovisiti o razvoju europske regulative. Budući da se klima ubrzano mijenja, s promjenom klime dolazi do sve izraženijih rizika za ljude i za naše gospodarske aktivnosti, tako da sam potpuno sigurna da će, nažalost pod utjecajem vanjskih čimbenika, važnost održivosti u razdoblju koje slijedi jačati. Iako smo u posljednje vrijeme svjedočili ublažavanju pristupa i orijentaciji na neke druge teme, to je samo privremeno. Održivi razvoj će, na našu žalost, u vremenu koje je pred nama imati sve važniju ulogu u našim životima.

Dakle, zaključno se može reći da je održivost nedvojbeno dobra za poslovanje?

Da, to možda nije dovoljno naglašeno, ali je održivost dobra za poslovanje. Tvrtke se ustručavaju ulagati u strategije održivosti, jer one inicijalno predstavljaju trošak, ali ovdje je riječ i o investicijama u održivost poslovanja. Problem je što tvrtke ne znaju izračunati koristi koje te investicije donose. No, kad uđu u takva ulaganja, onda shvate o kakvim se koristima radi. Da je održivost doista dobra za profitabilnost tvrtki, pokazuje istraživanje KPMG-a, u kojem je većina poduzeća, odnosno čak 92 posto, potvrdila brzi komercijalni povrat ulaganja u inicijative održivosti, u razdoblju između jedne i tri godine. 

Istraživanje EY-a u 2025. godini pokazuje kako predsjednici uprava poduzeća s potpuno integriranim strategijama održivosti izvješćuju o većem poslovnom povjerenju: 94 posto očekuje profitabilan rast, u usporedbi sa 71 posto ostalih; 92 posto predviđa privlačenje vrhunskih talenata, naspram 68 posto u slučaju ostalih tvrtki; a 87 posto predviđa jače brendove i angažman kupaca, u usporedbi s 36 posto ostalih.

Da je to put, pokazuje nam i činjenica da je čak 91 posto tvrtki izvijestilo da osjećaju pritisak investitora za unapređenje svoje prakse održivosti, a nedavne studije o ulaganjima u smanjenje utjecaja i prilagodbu klimatskim promjenama, koje su radile mnoge organizacije, pokazuju da svaki euro uložen u održivost kreira od 2 do 43 eura prihoda. Rezultati se razlikuju ovisno o organizaciji koja je radila istraživanje.