Izvještavanje o održivosti u Hrvatskoj u ubrzanoj je i neujednačenoj prijelaznoj fazi

Izvještavanje o održivosti je tema koja je već godinama prisutna u europskom korporativnom sektoru i na stolovima europske birokracije u Bruxellesu, a ova godina nipošto nije iznimka s obzirom na aktualne ciljeve Europske komisije da se tvrtkama smanji teret i pojednostavi izvještavanje te u isto vrijeme dodatno da impuls važnosti tog aspekta poslovanja.

Stoga smo o tome kakvo je stanje u Hrvatskoj porazgovarali s višim menadžerom u tvrtki Deloitte Zvonimirom Vlakom koji ima dugogodišnje iskustvo u reviziji i računovodstvenom savjetovanju.

Kako ocjenjujete trenutačnu situaciju, odnosno stupanj zrelosti hrvatskog gospodarskog okružja, kad je riječ o održivom korporativnom poslovanju? Kako najbolje opisati razinu svijesti koja postoji u hrvatskim tvrtkama o prednostima i koristima održivog poslovanja?

Nakon dvije godine revizije izvještaja o održivosti za klijente u različitim sektorima rekao bih da je Hrvatska u fazi ubrzane, ali još uvijek neujednačene tranzicije. Normativni okvir je stupio na snagu relativno brzo, a dio velikih poduzeća se vrlo ozbiljno pripremio i pokazao da može isporučiti izvještaje na razini usporedivoj s europskim kompanijama koje se smatraju mjerilom u području izvještavanja o održivosti. S druge strane, kod nešto manjeg broja poduzeća još uvijek dominira pristup ‘radimo jer moramo’, a izvještavanje o održivosti se smatra administrativnim opterećenjem uz vidljiv nedostatak resursa, sustava i iskustva.

Što se razine svijesti tiče, u praksi vidim dva paralelna sloja. Prvi čine velike kompanije na višoj razini zrelosti i financijske institucije kod kojih se održivost već danas razmatra na razini pojedinih internih odbora i poslovnih strategija. U navedenim kompanijama analiza dvostruke materijalnosti, analize scenarija klimatskih rizika i utjecaj na trošak financiranja već su integrirani u donošenje poslovnih odluka i samu strategiju. Drugi sloj čine poduzeća koja održivost još uvijek percipiraju uglavnom kao regulatorni zahtjev bez jasne veze s konkurentnošću, reputacijskim rizikom i odnosom s bankama i ključnim kupcima. Moj dojam je da se jaz između ta dva sloja smanjuje, ali još uvijek je vrlo vidljiv.

Zbog čega je zapravo važna predanost održivom razvoju i poslovanju? Koje su to beneficije koje se osjete?

Iz prakse revizije vidim da je ključna važnost u tri područja: otpornost, kapital i reputacija. Poduzeća koja ozbiljno pristupe održivosti obično bolje razumiju vlastite klimatske, energetske i regulatorne rizike te imaju jasniju sliku gdje su im ranjivosti u lancu dobave. Ta im znanja omogućuju da donose racionalnije investicijske odluke, od energetske učinkovitosti do prilagodbe poslovnog modela, umjesto da samo gase požare kad problem već izbije.

Drugi kanal benefita tiče se pristupa kapitalu. Sve češće svjedočim situacijama u kojima banke i investitori vrlo konkretno pitaju za ESG profil, taksonomiju i ključne pokazatelje Europskih standarda izvještavanja o održivosti (ESRS), a kvalitetno izvještavanje i jasna strategija održivosti pozitivno utječu na uvjete financiranja. Također, u posljednjih nekoliko godina vidljiv je i trend financiranja putem zelenih obveznica ili obveznica povezanih s održivošću koje najčešće imaju niži trošak od redovnih izvora financiranja. Treći je reputacijski aspekt. Kod klijenata koji su ozbiljno ušli u temu vidim da im transparentnost i jasno postavljeni ciljevi olakšavaju suradnju s međunarodnim partnerima, ali i privlačenje i zadržavanje zaposlenika, osobito mlađih generacija koje očekuju smislenije i odgovornije poslovanje.

Postoji li u Hrvatskoj razlika između velikih te srednjih i malih tvrtki kad je riječ o svijesti i potrebi vođenja računa o tom aspektu poslovanja? Ako da, na koji način i što zapravo treba dalje činiti da bi se povećala stopa participacije domaćih tvrtki?

Razlika je, iskreno, vrlo izražena. Kod velikih poduzeća s kojima sam radio najčešće postoji strukturirana financijska funkcija, iskustvo u reguliranom izvještavanju i reviziji te minimalna infrastruktura (kontroling, rizici, interna revizija). Zbog toga i ESRS ‘sjedne’ kao prirodni nastavak postojećeg sustava. U tim okruženjima naš se revizorski rad fokusira na kvalitetu metodologija, pretpostavki i kontrola, manje na elementarne stvari poput toga tko uopće prikuplja podatke.

Kod malih i srednjih tvrtki ova je situacija drukčija. S obzirom da nisu obveznici Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), najčešća je praksa da jedna osoba ‘radi sve’ – od financija, preko izvještavanja, do koordinacije ESG tema – bez dovoljno vremena i podrške. Podaci su raspršeni po odjelima, nema ujednačenih definicija pokazatelja, a sam koncept dvostruke materijalnosti i dalje je nešto što treba puno objašnjavati. Ako želimo veću participaciju, treba paralelno raditi na tri stvari: pojednostaviti zahtjeve i alate za takve tvrtke, snažno ulagati u praktičnu edukaciju, a ne samo teoriju, te vrlo jasno vezati ESG zrelost uz pristup povoljnijem financiranju i poticajima. Tek kad poduzetnik vidi da mu se trud konkretno isplati, priča postaje održiva.

Kako biste usporedili stanje šire na razini EU-a u ovom segmentu i situaciju u Hrvatskoj? Koje su sličnosti i razlike?

U formalnom smislu Hrvatska je usklađena s EU-om: ista direktiva, isti standardi i isti pragovi. U praksi usporedio bih nas s drugim državama srednje i istočne Europe. Nemamo ogromno kašnjenje, ali nismo ni među onima koji vuku prvi poteze. Kad s klijentima uspoređujemo svoje izvještaje sa sličnim kompanijama iz zapadne Europe, vidimo da su hrvatske kompanije s ozbiljnim pristupom potpuno ravnopravne po razini obrade tema, pokazatelja i narativa.

Razlika se najviše osjeti u širini baze poduzeća i kapacitetima. U nekim državama Europske unije ESG tematika je već dulje prisutna u poslovnoj kulturi što znači da veći broj poduzeća već priprema izvještaje o održivosti, iako ne nužno prema CSRD-u, i pokazuju viši stupanj zrelosti u ovom području. Kod nas je situacija više polarizirana. Imamo grupu vrlo naprednih poduzeća i široku bazu onih koji tek hvataju korak. To nije nužno loše, ali znači da će idućih nekoliko godina biti ključne za sustavno smanjivanje tog jaza.

U zadnje vrijeme Bruxelles nastoji pojednostaviti metodologiju izvještavanja o održivosti, pa je sada manji broj tvrtki obveznik. Kako ocjenjujete te promjene na razini EU-a?

Kroz konkretan rad na ESRS‑u vidio sam koliko je taj okvir zahtjevan i za resursno dobro opremljene klijente. U tom smislu nastojanja da se metodologija racionalizira, a obuhvat za najmanje subjekte definira na razumnijoj osnovi, doživljavam kao nužno fino podešavanje, odnosno nikako odustajanje od ambicije. Poanta nije da sve tvrtke izvještavaju o svemu nego da o materijalnim temama izvještavaju kvalitetno i usporedivo.

Naravno, kao revizor uvijek imam malu dozu opreza kad čujem riječ ‘pojednostavljenje’ jer postoji rizik pretjeranog razvodnjavanja. No, ako se zadrži jasnoća u pogledu materijalnosti i ključnih informacija za investitore i ostale korisnike, a administrativno opterećenje za male i srednje tvrtke učini razumnim, to dugoročno može čak povećati broj poduzeća koja ozbiljno ulaze u ovu priču. U suprotnom bismo riskirali da se standardi percipiraju kao nerealni i neprovedivi.

Kako ocjenjujete dobrovoljni standard izvještavanja o održivosti i koliko mislite da će on biti prihvaćen i proširen među domaćim tvrtkama? O čemu to najviše ovisi?

Dobrovoljni standard vidim kao vrlo važan alat baš za hrvatsko tržište, gdje je većina gospodarstva u tom segmentu. U reviziji često vidim male i srednje tvrtke koje nisu formalni obveznici, ali već osjećaju pritisak banaka i velikih kupaca da počnu davati ESG podatke. Za njih je dobrovoljni standard prilika da to rade strukturirano, a ne ad hoc kroz razne upitnike i tablice.

Koliko će se proširiti, po mom mišljenju, ovisit će o tri elementa. Prvo, o tome hoće li ga financijski sektor i veliki kupci nagraditi boljim uvjetima i preferencijama, zatim o tome koliko će biti praktična podrška  kroz vodiče, obrasce ili edukacije te, treće, o tome hoće li se standard doživjeti kao razumna razina zahtjevnosti. Ako se percepcija svede na ‘još jedan papir’, prihvaćanje će biti sporo. Ako poduzetnik vidi da mu strukturirano izvještavanje olakšava odnose s bankama, partnerima i državom, usvajanje će biti puno brže.

Što mislite da su najveći problemi s kojima se tvrtke suočavaju kad je riječ o radu na izvještavanju o održivosti?

Najveći problem koji stalno ispliva u reviziji su podaci – fragmentiranost, nedostatak standardiziranih metodologija i slaba dokumentiranost. Vrlo često je prvi zadatak u reviziji zapravo rekonstrukcija: tko je što mjerio, s kojim definicijama, ikako su nastale brojke koje završavaju u izvještaju. Bez jasnih procesa i vlasnika podataka, malo je prostora za dugoročno poboljšanje.

Drugi problem je razumijevanje samog koncepta dvostruke materijalnosti. Mnoge su tvrtke u prvoj godini taj proces shvatile kao jednu od točaka koje treba ispuniti umjesto kao ozbiljno strateško promišljanje utjecaja i rizika u cijelom lancu vrijednosti. Treći problem je integracija. Dok god je ESG samo projekt kojim se bavi mali tim jednom godišnje, potencijal ostaje nedovoljno iskorišten. Kompanije koje bolje napreduju upravo su one u kojima vidimo da su se financije, rizici, ljudski resursi, nabava i operativa uključili u proces, a ne samo održivost kao zasebna funkcija.

Koji gospodarski sektori u Hrvatskoj su najprijemčiviji za prihvaćanje standarda izvještavanja o održivosti? Na koji način se tvrtke informiraju o tome što zapravo održivo korporativno poslovanje znači?

Na temelju projekata na kojima sam radio najprijemčiviji su financijski sektor, energetika i komunalne djelatnosti, veća industrijska poduzeća te turizam i ugostiteljstvo. To su sektori koji su ili snažno regulirani ili duboko uključeni u međunarodne lance vrijednosti gdje se ESG kriteriji više ne mogu zaobići. U tim okruženjima primjećujem da su timovi često prošli više edukacija, da postoji jasno imenovana osoba ili odjel zadužen za održivost i da se o temi raspravlja na razini uprave.

Tvrtke se informiraju kombinacijom kanala – kroz službene smjernice državnih tijela i regulatora, stručne vodiče i radionice gospodarskih i strukovnih komora, te kroz edukacije i publikacije konzultantsko‑revizorskih kuća. Iz moje perspektive najkorisnije su one edukacije koje su sektorski i praktično usmjerene i gdje se ne priča samo o ESRS‑u u teoriji nego se prolaze konkretni primjeri, slučajevi i tipične pogreške koje kasnije vidimo i u revizijama.

Ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih stručnjaka u tom području? Kakva je kvaliteta izobrazbe, odnosno dinamika stvaranja stručnjaka? Koliko se domaće tvrtke moraju oslanjati na izvanjske konzultantske usluge i pomoć da bi kvalitetno implementirali načela održivog poslovanja?

Trenutno, po mom dojmu s terena, potražnja za stručnjacima koji razumiju i financije i regulativu i održivost veća je od ponude. Vidim da se broj edukacija, specijaliziranih programa i stručnih seminara ubrzano povećava i to je dobar trend. Isto tako, mnogi kolege iz financija i revizije intenzivno ulažu u dodatno obrazovanje upravo na području ESG‑a što dugoročno stvara čvršću bazu stručnjaka.

U praksi, međutim, većina poduzeća, a posebno u prvim godinama izvještavanja, u velikoj se mjeri oslanja na vanjske konzultante kako bi uopće postavila metodologiju, procjenu materijalnosti i procese prikupljanja podataka. I u mojim revizijskim angažmanima često vidim trojnu suradnju klijent–interni tim, vanjski konzultant i revizor. To je sasvim normalno u fazi uvođenja novog kompleksnog okvira. Dugoročno, ključno je da se znanje postupno prelije u interne timove, a da se vanjski stručnjaci koriste za specijalizirana pitanja i povremeno podizanje ljestvice.

Kako vidite razvoj situacije u Hrvatskoj na ovom području u dogledno vrijeme, odnosno u idućih nekoliko godina?

Na temelju onoga što vidim kod postojećih klijenata, očekujem da će se u idućih nekoliko godina izvještavanje o održivosti u Hrvatskoj normalizirati. Postat će standardni dio korporativnog upravljanja kao što su danas financijski izvještaji. Iako će se krug obveznika značajno smanjiti temeljem EU Omnibus paketa, smatram da će na kraju tvrtke zbog određenih razloga, primjerice zbog pritiska tržišta, dobrovoljno usvajati standarde, makar u pojednostavljenom obliku.

Ono što me ohrabruje jest promjena vrste pitanja koja uprave postavljaju. U prvoj godini naglasak je često bio na tome na koji način ispuniti sve što traže standardi. Već u drugoj godini društva su krenula razmišljati o utjecajima aspekata održivosti na otpornost poslovnih modela, odnosno na koji način ESG ciljeve ugraditi u ključne pokazatelje uspješnosti i sustav nagrađivanja, a izvještaji su postali čitljiviji i transparentniji za čitatelja. Kada navedeno razmišljanje postane pravilo, a ne iznimka, znat ćemo da se pomaknulo s razine formalne usklađenosti na razinu stvarne integracije održivosti u strategiju.

Kakvu ulogu i doprinos ima Deloitte u jačanju svijesti i prisutnosti održivog korporativnog poslovanja u Hrvatskoj?

Uloga Deloittea, gledano iz perspektive nekoga tko radi na reviziji izvještaja o održivosti, višeslojna je. Prvo, kroz revizorske usluge nad CSRD/ESRS izvještajima podiže se razina pouzdanosti i kvalitete podataka, a bez povjerenja u brojke nema ni smislenog dijaloga s investitorima, bankama i ostalim dionicima. Drugo, kroz savjetodavne projekte pomaže se klijentima proći kroz procjenu materijalnosti, definiranje ESG ciljeva, postavljanje procesa prikupljanja podataka i pripremu za nadolazeće regulatorne zahtjeve.

Treće i jednako važno je prenošenje znanja. Kroz analize, publikacije, radionice i sudjelovanje u javnim raspravama Deloitte pomaže prevesti kompleksne regulatorne tekstove i standarde na jezik koji je blizak menadžmentu i operativi. Iz mog iskustva najbolji rezultati postižu se upravo kada se ova tri elementa spoje i kada poduzeće kroz savjetovanje postavi smislen okvir, kroz edukaciju razumije širu sliku, a kroz reviziju osigura kvalitetu i vjerodostojnost izvještavanja.

Tko bi u idućoj razvojnoj fazi mogao imati ključnu ulogu?

Rekako bih da će u sljedećoj fazi ključnu ulogu imati financijski stručnjaci, to jest odjeli računovodstva, kontrolinga i upravljanja rizicima te revizori.. Oni su ti koji razumiju logiku podataka, sustave, kontrole i izvještavanje i upravo oni mogu premostiti jaz između ESG priče i stvarnog, integriranog upravljanja aspektima održivosti, odnosno prepoznatim utjecajima, rizicima i prilikama. U radu s klijentima često vidim da projekti najbolje napreduju kada se financijska funkcija aktivno uključi u održivost, umjesto da je doživljava kao nešto tuđe.

S druge strane, važno je zadržati prizeman pogled. Za velik broj poduzeća ova tranzicija je zahtjevna, resursno teška i ponekad frustrirajuća. Ako želimo da održivost postane stvarna praksa, a ne samo još jedna vježba usklađenosti, moramo nastaviti raditi na tome da zahtjevi budu razmjerni, da podrška i edukacija budu konkretni i da tržište jasno nagrađuje one koji ulažu u transparentnost i odgovorno poslovanje. Tu vidim prostor da svi akteri – regulatori, struka, konzultanti i poduzeća – odigraju svoju ulogu.