Automobil je za mnoge hrvatske obitelji gotovo neizostavan dio svakodnevice. Njime se odlazi na posao, voze djeca u školu i na aktivnosti, obavljaju kupnja i druge obveze. No koliko zapravo košta ta praktičnost i koliko bi se moglo uštedjeti kada bi se automobil zamijenio javnim prijevozom?
Na prvi pogled računica je jednostavna: gorivo, registracija i osiguranje nasuprot mjesečnoj karti za autobus ili tramvaj. No vlasništvo nad automobilom podrazumijeva i niz manje vidljivih izdataka – redovite servise, gume, neplanirane popravke, parkiranje i, naposljetku, gubitak vrijednosti vozila. Kada se sve zbroji, automobil može biti jedan od većih godišnjih troškova kućanstva.
Razlika je pritom velika ovisno o tome gdje živimo. U Zagrebu, gdje postoji razgranata mreža tramvajskih i autobusnih linija, život bez automobila za dio građana može biti sasvim izvediv. U manjim gradovima i ruralnim sredinama javni prijevoz često ne nudi jednaku fleksibilnost, pa automobil nije samo pitanje komfora nego i mogućnosti dolaska na posao, do liječnika ili trgovine.
Automobil može stajati nekoliko tisuća eura godišnje
Uzmimo za primjer benzinski automobil srednje klase koji godišnje prelazi 15.000 kilometara, uz prosječnu potrošnju od 6,5 litara na 100 kilometara. Uz cijenu benzina od oko 1,65 eura po litri, koliko je iznosio prosjek najjeftinijih cijena na tržištu u studenome 2026., samo gorivo stoji približno 1.609 eura godišnje.
To je oko 134 eura mjesečno, ali tek početak troška. Registracija, tehnički pregled i pripadajuće naknade za prosječan automobil mogu dosegnuti približno 150 do 250 eura, dok obvezno osiguranje ovisi o snazi vozila, mjestu registracije i bonusu vozača. Za orijentaciju, u primjerima izračuna troškova za hrvatsko tržište obvezna polica iznosi oko 230 eura godišnje, iako stvarna cijena može biti osjetno niža ili viša.
Tu su i redovito održavanje, zamjena ulja i filtara, gume te povremeni veći servis. Kada se ti troškovi rasporede na cijelu godinu, lako mogu iznositi nekoliko stotina eura. Stariji automobil može biti jeftiniji za kupnju, ali i skuplji za održavanje zbog češćih kvarova. Hrvatski vozni park pritom je star: prosječna starost osobnih automobila iznosi oko 13,4 godine.
U jednom od recentnih primjera izračuna za osam godina star obiteljski automobil koji godišnje prelazi 15.000 kilometara, ukupni trošak goriva, registracije, osiguranja, servisa, guma i povremenog parkiranja procijenjen je na oko 4.000 eura godišnje. U taj iznos nije uključen gubitak vrijednosti automobila, što znači da stvarni ekonomski trošak može biti i veći.
Amortizacija je upravo stavka koju vlasnici često zanemaruju. Automobil ne gubi vrijednost samo kada se proda, nego svakim godinama korištenja i prijeđenim kilometrom. Kod novijih vozila taj pad može biti osobito izražen. Kod starijih automobila gubitak vrijednosti obično je sporiji, ali ga mogu nadoknaditi veći troškovi održavanja i popravaka.
Zagreb: javni prijevoz može donijeti veliku uštedu
U Zagrebu je računica za osobu koja živi i radi unutar grada znatno povoljnija ako se odluči za javni prijevoz. Opći mjesečni kupon ZET-a stoji 47,78 eura, odnosno 573,36 eura kada se kupuje svih 12 mjeseci. Godišnji kupon iznosi 461,88 eura.
Drugim riječima, osoba koja koristi godišnju kartu za ZET za prijevoz izdvaja manje od 500 eura godišnje. Usporedi li se to s automobilom koji godišnje stoji oko 4.000 eura, razlika je približno 3.500 eura. Čak i ako se u računicu uključe povremeni taksi, najam automobila ili pojedinačne vožnje kada javni prijevoz nije praktičan, potencijalna ušteda ostaje velika.
Naravno, usporedba nije jednaka za svakoga. Netko tko automobil koristi samo vikendom i godišnje prelazi nekoliko tisuća kilometara neće imati isti račun za gorivo kao osoba koja svakodnevno putuje na posao. S druge strane, obitelj s djecom, više radnih lokacija ili čestim obvezama izvan grada može teško funkcionirati bez vlastitog vozila.
Važna je i činjenica da javni prijevoz ne pokriva jednako dobro sve dijelove Zagreba. Vrijeme putovanja, presjedanja i udaljenost od stanice mogu biti presudni. Za neke građane tramvaj ili autobus predstavljaju praktičnu zamjenu za automobil, dok drugima putovanje na posao može trajati znatno dulje.
Manji gradovi: automobil nije uvijek stvar izbora
Izvan Zagreba usporedba je složenija. U gradovima poput Splita, Rijeke ili Osijeka postoji javni autobusni prijevoz, ali njegova dostupnost, učestalost i povezanost s okolnim naseljima razlikuju se. U manjim mjestima i ruralnim sredinama problem je još izraženiji: linije mogu biti rijetke, vozni redovi neprilagođeni radnom vremenu, a večernji i vikend-polazci ograničeni.
Zato se trošak automobila ne može promatrati samo kao izdatak koji bi se mogao izbjeći. Ako javni prijevoz ne omogućuje dolazak na posao ili obavljanje svakodnevnih obveza, automobil postaje nužan trošak. Čak i kada postoji autobusna linija, njezin raspored možda ne odgovara smjenama, a putovanje može zahtijevati dodatna presjedanja.
U takvim okolnostima građani često nemaju stvarnu mogućnost birati između automobila i javnog prijevoza. Pitanje nije samo koliko košta mjesečna karta, nego postoji li uopće alternativa koja omogućuje normalno funkcioniranje bez vlastitog vozila.
Je li jeftinije nemati automobil?
Za stanovnika Zagreba koji većinu putovanja može obaviti javnim prijevozom odgovor je često potvrdan. Godišnja karta od nekoliko stotina eura teško se može usporediti s ukupnim troškom automobila koji uključuje gorivo, registraciju, osiguranje, održavanje, gume, parkiranje i amortizaciju. Razlika može iznositi nekoliko tisuća eura, a taj se novac može usmjeriti na stanovanje, štednju ili druge životne troškove.
Pročitajte još:
Ipak, nije dovoljno usporediti cijenu ZET-ove karte s računom za gorivo. Treba uračunati i vrijeme putovanja, dostupnost linija, obiteljske obveze te potrebu za povremenim odlascima izvan grada. U nekim slučajevima kombinacija javnog prijevoza, bicikla i povremenog taksija može biti najpovoljnija. U drugima je automobil praktički neizbježan.
Automobil je, dakle, mnogo više od prijevoznog sredstva – on je i značajna stavka kućnog budžeta. No mogućnost da ga se odrekne nemaju svi građani jednako. Dok stanovnik dobro povezanog dijela Zagreba može godišnje uštedjeti nekoliko tisuća eura, stanovnik manjeg mjesta bez pouzdanih autobusnih linija često nema luksuz takvog izbora.
