U Hrvatskoj se često govori kao da je glavni problem domaćeg kapitalizma nedostatak novca. Čini se kao da građani premalo štede, da investitori nemaju što uložiti ili da poduzetnici ne rastu zato što kapital jednostavno ne postoji. No stvarnost je gotovo obrnuta.
Novac postoji ali kao problem se najčešće navodi činjenica da između te štednje i rasta kompanija ne postoji dovoljno snažno, duboko i likvidno tržište koje bi taj novac pretvaralo u kapital.
To se najbolje vidi na jednoj brojci. Hrvatska kućanstva su krajem prosinca 2025. u bankama držala 42,3 milijarde eura depozita, što je 2,6 milijardi eura više nego godinu prije. Dakle, domaća štednja ne samo da postoji nego i dalje raste. Teško je, uz takvu brojku, tvrditi da je temeljni problem hrvatskog gospodarstva naprosto manjak domaćeg novca.
Ta štednja ne postaje automatski vlasnički kapital za rast domaćih tvrtki, ne ulazi spontano u fondove rizičnog i privatnog kapitala i ne prelijeva se sama od sebe na burzu. To nije zato što su građani neracionalni, nego zato što sustav nije dovoljno razvijen da bi takvu transformaciju učinio prirodnom, jednostavnom i uvjerljivom.
Na prvi pogled moglo bi se reći da se stvari ipak pomiču. Zagrebačka burza imala je jaču 2025. godinu: ukupni promet dosegnuo je 865,84 milijuna eura, nasuprot 459,41 milijun eura godinu ranije, a promet dionicama porastao je na 765,33 milijuna eura. To jest napredak i bilo bi pogrešno ignorirati ga. Ali to i dalje nije znak dubokog tržišta kapitala, nego prije signal da se nešto pokrenulo na tržištu koje je još uvijek relativno plitko i osjetljivo.
Upravo zato je najveći problem hrvatskog privatnog kapitala manje prikupljanje novca, a više izlaz. Nije presudno mogu li fondovi pronaći kapital za ulaganje, nego mogu li za nekoliko godina kvalitetno izaći iz investicije; kroz IPO, prodaju strateškom kupcu ili dovoljno likvidno sekundarno tržište. Bez tog izlaza cijela priča ostaje kraća nego što bi trebala biti. Fond može ući u kompaniju, može joj pomoći da raste, ali ako nema dovoljno snažnog tržišta na kojem će jednog dana monetizirati uspjeh, kapital ostaje zatočen u uskom krugu.
Tu dolazimo do problema koji se često prešućuje: hrvatsko tržište privatnog kapitala i dalje se u velikoj mjeri oslanja na javnu ili polujavnu infrastrukturu. Europski investicijski fond kroz CROGIP II vodi program vrijedan 52 milijuna eura za ulaganja u brzorastuće hrvatske tvrtke, a u aktualnom procesu traže se financijski posrednici za pojedinačna ulaganja do 13 milijuna eura. To je korisno i važno, ali ujedno pokazuje da se tržište i dalje gradi uz snažan institucionalni oslonac, a ne samo na temelju privatne dubine i spontane tržišne dinamike.
Private equity više nije iznimka, nego dio razvoja tržišta kapitala
Ni HBOR to ne skriva. Na svojim stranicama otvoreno navodi da se tržište private equity fondova u Hrvatskoj razvija posljednjih petnaest godina kao alternativa klasičnim izvorima financiranja.
“Hrvatsko tržište privatnog i vlasničkog kapitala još je uvijek u fazi razvoja, no posljednjih nekoliko godina vidljiv je jasan pomak – tržište postaje sve dinamičnije, pojavljuju se novi fondovi, a interes investitora i poduzetnika postupno raste,” rekli su iz HBORa.
Nadodali su kako upravo zato razvoj tržišta kapitala predstavlja jedan od ključnih stupova strategije poslovanja HBOR-a, kroz koji aktivno rade na jačanju cijelog investicijskog ekosustava – od ulaganja u fondove, sudjelovanja u novoj ‘sandbox’ inicijativi – namijenjenoj pripremi poduzeća za izlazak na burzu, pa sve do planiranog pokretanja pre-IPO fonda i osnivanja društva kćeri HBOR-a koje će pružati podršku daljnjem razvoju tržišta kapitala.
“Kada govorimo o izazovima, oni postoje i na strani prikupljanja kapitala i na strani izlaza iz investicija, no trendovi su ohrabrujući. Sve je više kvalitetnih projekata i poduzetnika spremnih za rast, dok pozitivni primjeri, uključujući nekoliko uspješnih IPO-ova u posljednje vrijeme, pokazuju da se tržište kontinuirano razvija,” rekli su.
Objasnili su takodjer kako u toj fazi razvoja, sve dok tržište u potpunosti ne bude samostalno funkcioniralo, uloga institucija poput HBOR-a i EIF-a i dalje je ključna – prije svega u pokretanju i ubrzavanju tržišta.
“Kroz ulaganja od preko 130 milijuna eura u 11 fondova, koji, izuzmemo li ulaganja u fondove Inicijative 3 mora čija je ukupna veličina premašila milijardu eura, danas upravljaju kapitalom većim od pola milijarde eura i iza kojih stoji oko 250 investicija, uspjeli smo stvoriti temelje tržišta koje sve više dobiva vlastitu dinamiku. Upravo je to i cilj – potaknuti razvoj tržišta do razine na kojoj će ono samostalno generirati rast, privlačiti kapital i omogućavati poduzetnicima pristup različitim oblicima financiranja,” zaključili su.
Fali nam tržište koje bi novac pretvorilo u rast
Pogrešno je stoga raspravu voditi samo kroz pitanje zašto građani ne ulažu više. Naravno da bi dio štednje dugoročno mogao završavati u produktivnijim oblicima ulaganja. Ali to nije samo pitanje financijske pismenosti niti hrabrosti malih ulagača. To je pitanje tržišne arhitekture.
Građani neće masovno seliti novac iz depozita u rizičniju imovinu ako ne vide dovoljno povjerenja, likvidnosti, transparentnosti i realne mogućnosti izlaza. A fondovi neće ozbiljnije širiti operacije ako svaka veća investicija na kraju ovisi o tome postoji li netko izvana tko će kupiti ono što su oni izgradili.
U tom smislu Hrvatska danas pati od manjka tržišta, a ne od manjka štednje. Imamo novac koji traži sigurnost, fondove koji traže prilike i kompanije koje traže kapital, ali između njih nema dovoljno širokog mosta.
Taj most nije samo burzovni promet u jednoj dobroj godini. To je cijeli ekosustav: više kvalitetnih izlistanja, više institucionalnih investitora spremnih na rizik, više domaćih fondova s privatnim novcem, više kupaca za uspješne tvrtke i više povjerenja da kapital ovdje može i ući i izaći.
Pročitajte još:
Ako se išta ozbiljno želi promijeniti, onda fokus više ne bi smio biti na lamentiranju o “pasivnoj štednji građana”, nego na izgradnji tržišta koje tu štednju može pretvoriti u rast.
Bez toga će svaka nova rasprava o private equityju, venture capitalu i domaćim investicijama završiti isto: s puno novca u depozitima, malo stvarnog tržišta i još manje kapitala koji ostaje kod kuće.
