Zrakoplovne kompanije na dugim linijama mogle bi se suočiti s milijardama dolara dodatnih troškova zbog očekivanog manjka ugljičnih kredita, koji su im potrebni za kompenzaciju emisija stakleničkih plinova.
Prema istraživanju MSCI Carbon Marketsa, cijena ugljičnih kredita mogla bi do 2035. porasti gotovo osam puta, na 100 dolara po toni, jer bi potražnja zrakoplovnih kompanija mogla nadmašiti dostupnu ponudu.
Takav rast cijena mogao bi industriji stvoriti račun od čak 127 milijardi dolara tijekom trajanja međunarodnog programa za smanjenje emisija u zračnom prometu. Riječ je o programu Corsia, odnosno Carbon Offsetting and Reduction Scheme for International Aviation, koji obvezuje prijevoznike da kupuju ugljične kredite kako bi kompenzirali dio emisija na međunarodnim letovima.
Najveći trošak mogao bi imati Emirates, kojem MSCI procjenjuje potencijalni račun od osam milijardi dolara tijekom trajanja programa. To je oko petine operativnih prihoda kompanije iz 2025. godine.
Rizik rasta cijena ugljičnih kredita dolazi u trenutku kada se zrakoplovna industrija već suočava s neizvjesnošću oko cijena karata, troškova goriva i opskrbe. Rat između SAD-a i Irana povećao je volatilnost cijena mlaznog goriva, a zrakoplovni menadžeri već dugo upozoravaju da se viši okolišni troškovi na kraju mogu preliti na putnike.
Corsia je osmišljena kako bi zrakoplovnom sektoru pomogla postići ugljično neutralan rast. Program obvezuje zrakoplovne kompanije iz najmanje 130 zemalja, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, da kupuju ugljične kredite kada emisije na međunarodnim rutama prijeđu 85 posto razine iz 2019. godine.
Ugljični krediti obično su povezani s projektima koji smanjuju ili uklanjaju emisije stakleničkih plinova, primjerice zaštitom šuma, obnovom prirodnih područja ili drugim klimatskim projektima. No problem je u tome što nema dovoljno projekata koji zadovoljavaju uvjete programa, pa bi ograničena ponuda mogla snažno podići cijene.
“Povijesno su zrakoplovne kompanije pretpostavljale da su ti krediti kao bilo koji drugi input: likvidni, stabilnih cijena i dostupni kada vam trebaju”, rekao je Ben Rattenbury iz Sylvere. “Situacija s Corsijom je suprotna.”
Prema MSCI-ju, Qatar Airways bi u scenariju visoke potražnje i ograničene ponude mogao platiti šest milijardi dolara, a United Airlines pet milijardi dolara tijekom trajanja programa. To bi za Qatar predstavljalo 26 posto prihoda iz 2025., a za United osam posto.
Emirates ima najveću očekivanu potražnju za kreditima zbog poslovnog modela oslonjenog na duge međunarodne letove preko Dubaija. Među kompanijama s najvećom izloženošću su i Turkish Airlines, Singapore Airlines, British Airways, Korean Air, Cathay Pacific i American Airlines.
U blažem scenariju, u kojem ponuda kredita raste više od očekivanja, a potražnja slabi, Emirates bi do 2035. mogao imati trošak od oko dvije milijarde dolara, dok bi troškovi Qatara i Uniteda pali na oko milijardu dolara.
Zrakoplovne kompanije mogle bi se suočiti i s dodatnim ugljičnim troškovima ako Europska unija uvede nove naknade za letove koji polaze iz Unije.
IAG, vlasnik British Airwaysa i Iberije, naveo je da se MSCI-jeva procjena prema kojoj bi u prvoj fazi Corsije trebao kompenzirati 6,7 milijuna tona emisija ugljičnih plinova podudara s njegovim internim modelima. Prva faza programa pokriva emisije od 2024. do 2026., a kompanije imaju rok do 2028. za kupnju kredita za to razdoblje.
Primjena programa među američkim prijevoznicima ostaje neizvjesna zbog politike administracije Donalda Trumpa, koja je već zaustavila globalne napore za uvođenje poreza na emisije u brodarstvu. Ipak, neke kompanije, uključujući United, signalizirale su da će dobrovoljno poštovati pravila. Kina bi se programu trebala pridružiti iduće godine.
Zrakoplovne kompanije pokušavaju smanjiti buduće obveze i kroz kupnju održivog zrakoplovnog goriva, koje se može koristiti za smanjenje potreba za kompenzacijama. Singapore Airlines je, primjerice, već istaknuo kupnju takvog goriva kao dio svoje strategije.
Pročitajte još:
Za industriju je ključan problem to što dekarbonizacija zračnog prometa ostaje tehnološki i financijski teška. Dugolinijski letovi teško se mogu brzo elektrificirati, održivo zrakoplovno gorivo još je skupo i ograničeno dostupno, a ugljični krediti ovise o tržištu na kojem bi potražnja uskoro mogla snažno premašiti ponudu.
Ako se MSCI-jeve procjene ostvare, klimatski trošak letenja mogao bi postati jedan od važnijih faktora u formiranju cijena avionskih karata u idućem desetljeću.
