Svjetska potrošnja vina smanjila se za četvrtinu od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok su se količine konzumiranog piva i žestokih pića u istom razdoblju približno udvostručile. Vino je nekada činilo više od trećine globalne potrošnje alkohola, a danas njegov udio iznosi manje od jedne osmine.
Promjena traje desetljećima, ali svjetska vinska industrija još nije uspjela prilagoditi proizvodnju novim potrošačkim navikama.
Ekonomist Kym Anderson sa Sveučilišta Adelaide u istraživanju „Zašto je svjetska vinska industrija trenutačno u krizi?”, objavljenom u znanstvenom časopisu Journal of Wine Economics, upozorava da se industrija suočava s problemima čiji su uzroci znatno dublji od aktualnih gospodarskih poremećaja.
Za razliku od prijašnjih kriza, koje su uglavnom pogađale pojedine zemlje ili regije, današnji problemi istodobno zahvaćaju gotovo sve velike proizvođače vina.
Istraživanje se temelji na dugoročnim podacima o proizvodnji, potrošnji, trgovini i cijenama vina. Andersonov glavni zaključak jest da potražnja dugoročno slabi, posebno u jeftinijem segmentu, dok proizvođači presporo smanjuju kapacitete. Posljedica su nagomilane zalihe, pritisak na cijene grožđa i sve slabija profitabilnost dijela industrije.
Tržište se promijenilo, vinogradi nisu
Najveći raskorak između ponude i potražnje vidi se kod crnih vina. Iako se njihov udio u svjetskoj potrošnji smanjuje već dvadesetak godina, površine pod crnim vinskim sortama povećale su se s 2,22 milijuna hektara 2000. na 2,35 milijuna hektara 2023. godine.
Istodobno potrošači sve češće biraju bijela, rosé i pjenušava vina, a interes za vina s višim udjelom alkohola slabi. Anderson takve promjene povezuje sa zdravstvenim trendovima, promjenama životnog stila i drukčijim navikama mlađih generacija.
Među dodatnim čimbenicima navodi i lijekove za mršavljenje iz skupine GLP-1, koji kod dijela korisnika mogu smanjiti želju za alkoholom.
Vinograd predstavlja dugoročno ulaganje, a odluka o njegovu uklanjanju ili zamjeni drugom sortom podrazumijeva gubitak postojećeg proizvodnog kapaciteta i višegodišnje čekanje na puni prinos. Zbog toga se proizvodnja vina na promjene potražnje prilagođava znatno sporije nego mnoge druge industrije.
Razlike između tržišnih segmenata pritom postaju sve izraženije. Prema podacima IWSR-a koje Anderson navodi, vrijednost prodaje vina više cjenovne kategorije između 2013. i 2022. rasla je prosječno 3,1 posto godišnje, dok je vrijednost prodaje jeftinijih vina padala 2,2 posto godišnje. Dio potrošača kupuje manje vina, ali je spreman izdvojiti više za kvalitetniji proizvod.
Takvo kretanje pogoduje proizvođačima s prepoznatljivim podrijetlom i snažnim položajem na tržištu, dok su velike vinarije orijentirane na masovnu proizvodnju izloženije cjenovnoj konkurenciji.
Viškovi su toliki da se vino prodaje gotovo besplatno
Razmjere krize pokazuju primjeri iz Australije i SAD-a. U Australiji su zalihe vina iznad uobičajenih razina dosezale količinu veću od godišnje proizvodnje, a dio neprodanog vina bio je star tri ili više godina. Tijekom 2026. pojedini vlasnici zaliha pri izvozu vina u rinfuzi ostvarivali su manje od 60 američkih centi po litri.
Anderson navodi i slučaj kalifornijske vinarije koja je određene količine vina Pinot Noir ponudila besplatno kako bi oslobodila spremnike za novu berbu. U takvim okolnostima trošak skladištenja i oslobađanja kapaciteta može postati važniji od prihoda koji se može ostvariti prodajom.
Problemu je pridonijela i globalizacija trgovine. Dok se 1965. izvozilo približno deset posto svjetske proizvodnje vina, taj je udio 2025. dosegnuo 43 posto. Proizvođači iz Francuske, Italije i Španjolske danas se na međunarodnim tržištima natječu s vinima iz Australije, Čilea, Argentine, SAD-a i drugih zemalja.
Takva povezanost omogućila je širenje prodaje, ali je istodobno ubrzala prijenos tržišnih poremećaja. Viškovi nastali u jednoj zemlji mogu završiti na drugom tržištu po cijenama kojima lokalni proizvođači teško konkuriraju.
Poseban udarac industriji zadalo je kinesko tržište. Nakon snažnog povećanja uvoza tijekom 2010-ih, kineska potražnja počela je padati krajem desetljeća. Proizvođači koji su povećavali proizvodnju očekujući nastavak kineskog rasta ostali su bez dijela tržišta, osobito za crna vina.
Hrvatska uvozi sve više vina
Globalna neravnoteža ima posljedice i za Hrvatsku, iako se domaća vinska industrija suočava s drugačijom strukturom problema. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, Hrvatska je tijekom 2025. uvezla vina u vrijednosti od 65,2 milijuna eura, 13,9 posto više nego godinu ranije.
Vrijednost izvoza iznosila je 19 milijuna eura, pa je vanjskotrgovinski deficit dosegnuo 46,2 milijuna eura.
Količinski je uvoz porastao 8,6 posto, a izvoz se smanjio 1,4 posto. Više od tri četvrtine vrijednosti uvezenog vina dolazi iz Europske unije, pri čemu je Italija najveći pojedinačni dobavljač.
Na problem je upozorio i Tomislav Panenić, predsjednik Udruženja vinarstva Hrvatske gospodarske komore, ističući da veliki međunarodni proizvođači zbog viškova nude vina po cijenama s kojima se domaći proizvođači teško natječu.
Koliko promjene na svjetskom tržištu utječu na poslovne odluke domaćih proizvođača pokazuje primjer porečke Agrolagune. Kompanija je pokrenula trogodišnje ulaganje vrijedno gotovo pet milijuna eura u 120 hektara novih vinograda, pri čemu će 90 posto novih nasada činiti malvazija istarska, a deset posto teran. Tijekom 2026. zasađeno je prvih 40 hektara, uz uvođenje sustava navodnjavanja.
Agrolaguna pritom uklanja i dio postojećih nasada cabernet sauvignona, premda je riječ o zdravim i produktivnim vinogradima, a sve s ciljem povećati udio bijelih sorti na 70 posto ukupnih vinogradarskih površina, dok su ranije crne sorte zauzimale više od polovice nasada.
Odluka o zamjeni sorti odražava upravo one promjene potražnje koje opisuje Andersonovo istraživanje. Dok svjetska vinska industrija pokušava smanjiti viškove crnih vina, hrvatska vinarija mijenja strukturu proizvodnje i povećava ulaganja u sorte za kojima postoji potražnja, osobito među turistima koji traže vina lokalnog podrijetla.
Hrvatska pritom ima ograničene proizvodne kapacitete, visoke troškove u dijelu vinogradarskih područja i velik broj manjih proizvođača. Takva struktura otežava konkurenciju cijenom, ali otvara prostor za prodaju vina veće dodane vrijednosti, povezanih s autohtonim sortama, regionalnim identitetom i turizmom.
Oporavak može potrajati godinama
Svjetske površine vinograda namijenjenih proizvodnji vinskog grožđa smanjile su se s 5,4 milijuna hektara 1990. na 4,5 milijuna hektara 2023. godine. Za smanjenje od približno 17 posto trebale su 33 godine, a dio stručnjaka smatra da bi industriji mogla biti potrebna još jedna prilagodba sličnih razmjera.
Anderson zaključuje da uklanjanje postojećih zaliha neće biti dovoljno za trajni oporavak cijena ako proizvodni kapaciteti ostanu veći od očekivane potražnje. U međuvremenu se dio proizvođača odlučuje za neubiranje grožđa, privremeno prestajanje obrade vinograda ili trajno uklanjanje nasada.
Pročitajte još:
Dugoročne mogućnosti rasta postoje na tržištima Azije i Afrike, gdje povećanje stanovništva i raspoloživih prihoda može stvoriti novu potražnju. Međutim, Indija i Afrika zajedno zasad čine tek oko jedan posto svjetske potrošnje vina, što pokazuje koliko bi teško mogle brzo nadoknaditi pad na tradicionalnim tržištima.
Za vinsku industriju sve važnije postaje pitanje kako prilagoditi proizvodnju tržištu koje troši manje vina i sve jasnije razlikuje proizvode prema kvaliteti, podrijetlu i cijeni. Proizvođači koji nastave ulagati prema nekadašnjim obrascima potrošnje mogli bi se godinama suočavati s viškovima i niskim maržama, čak i uz oporavak svjetskog gospodarstva.
