AI revolucija ima jednu slabu točku – novac više nije jeftin

Umjetna inteligencija trebala bi promijeniti gospodarstvo, tržište rada i način na koji kompanije posluju. U to se posljednjih godina slijevaju stotine milijardi dolara, tehnološki divovi utrkuju se u izgradnji podatkovnih centara, a investitori pokušavaju zauzeti pozicije u industriji za koju se očekuje da će obilježiti sljedeće desetljeće.

No, dok se raspravlja o tome koliko daleko umjetna inteligencija može otići, jedno se pitanje često zanemaruje: tko će platiti njezin razvoj i koliko će taj novac koštati?

Bez obzira na tehnološki napredak, postoji jedna ekonomska zakonitost koju ni umjetna inteligencija ne može zaobići. Kapital ima svoju cijenu koja je danas znatno viša nego u razdoblju koje je omogućilo nastanak i širenje najvećih tehnoloških kompanija.

Upravo bi rast kamatnih stopa mogao postati najveći test održivosti aktualnog AI procvata. Ne zato što će potražnja za umjetnom inteligencijom preko noći nestati, nego zato što će sve skuplje financiranje prisiliti kompanije i investitore da počnu razlikovati projekte koji mogu donijeti stvarne prihode od onih koji se zasad oslanjaju ponajprije na očekivanja.

Tehnološka revolucija ne znači i neograničen novac

Globalna zaduženost dosegnula je rekordne razine, a velik dio novog duga nalazi se na bilancama država. To je kratkoročno možda manje zabrinjavajuće nego kada se zadužuju privatne kompanije jer države u pravilu imaju više mogućnosti refinanciranja. No dugoročno stvara problem: vlade će imati manje prostora za nove poticaje i intervencije ako se financijski uvjeti dodatno pogoršaju.

Istodobno, tehnološke kompanije ulaze u fazu u kojoj im vlastiti novac više nije dovoljan za financiranje ambicioznih planova. Izgradnja podatkovnih centara, nabava naprednih čipova i osiguravanje golemih računalnih kapaciteta zahtijevaju kapital u razmjerima kakvi su dosad bili rezervirani za najveće infrastrukturne projekte.

Procjenjuje se da bi izdavanje duga povezanog s umjetnom inteligencijom u 2026. moglo premašiti 600 milijardi dolara, čak deset puta više nego 2024. godine. To znači da AI utrka sve više ovisi o tržištu kapitala, a ne samo o novčanim rezervama tehnoloških divova.

Problem je što se kompanije sada moraju natjecati za financiranje s državama koje također trebaju sve više novca. U takvom okruženju kapital ne može biti neograničeno dostupan svima, a investitori će prije ili kasnije početi postavljati neugodnija pitanja o povratu na ulaganja.

Povijest pokazuje da nijedan balon ne traje vječno

Današnji optimizam oko umjetne inteligencije neodoljivo podsjeća na argumente koji su se mogli čuti tijekom dot-com razdoblja krajem devedesetih. Tada se vjerovalo da je internet toliko revolucionarna tehnologija da tradicionalna ekonomska pravila više ne vrijede. Potražnja za internetskim uslugama trebala je biti toliko velika da su visoke kamatne stope i profitabilnost kompanija postali gotovo sporedni.

Slična se logika danas primjenjuje na umjetnu inteligenciju. Investitori vjeruju da će tehnološki napredak biti toliko velik da nekoliko postotnih bodova više na kamatnim stopama neće bitno utjecati na planove potrošnje kompanija. Uostalom, tvrdi se, tko si može dopustiti zaostajanje u utrci za dominaciju umjetnom inteligencijom?

No, povijest tržišta pokazuje da tehnološki potencijal ne poništava financijske rizike. Dot-com balon počeo se ispuhivati 2000. godine, ali entuzijazam nije nestao odmah. Investitori su još mjesecima ulagali u tehnološke kompanije, uvjereni da će se pad pokazati privremenim. Slično se dogodilo i prije financijske krize 2008., kada su se problemi najprije pojavili u jednom dijelu tržišta, a tek se poslije proširili na šire gospodarstvo.

Veliki tržišni slomovi rijetko počinju onda kada svi prepoznaju problem. Češće počinju u dijelovima tržišta koje većina investitora smatra dovoljno malima ili nevažnima da ne bi mogli ugroziti ostatak sustava.

Prvi problemi pojavljuju se u slabijim karikama AI industrije

Znakovi napetosti već su vidljivi u dijelovima kreditnog tržišta koji financiraju AI infrastrukturu. Posebno su izložene kompanije koje pružaju računalne kapacitete i usluge najma infrastrukture, a za širenje poslovanja oslanjaju se na veliko zaduživanje.

Kada kamate rastu, takve kompanije istodobno se suočavaju s višim troškovima financiranja i opreznijim kreditorima. Ako im prihodi ne rastu dovoljno brzo da pokriju nove obveze, investicijska priča može se vrlo brzo pretvoriti u problem likvidnosti.

To ne znači da će se nužno ponoviti dot-com kriza ili financijski slom iz 2008. godine. No, pokazuje zašto nije dovoljno promatrati samo rast vrijednosti najvećih tehnoloških kompanija. Važno je pogledati i tko financira infrastrukturu, koliko se zadužuje i koliko je njegov poslovni model osjetljiv na promjene kamatnih stopa.

Upravo je to jedna od razlika između tehnološke revolucije i investicijskog balona: prva može dugoročno promijeniti gospodarstvo, dok drugi nastaje kada cijena očekivanja odmakne predaleko od stvarnih mogućnosti ostvarivanja prihoda.

AI raste, ali ostatak gospodarstva ne prati taj tempo

Postoji još jedan problem koji se u optimističnim projekcijama često zanemaruje. Ulaganja u umjetnu inteligenciju zasad ne povlače za sobom jednako snažan investicijski ciklus u ostatku gospodarstva. Izvan AI sektora zaduživanje je slabo, a ulaganja se smanjuju.

To je važno jer tehnološke kompanije ne mogu dugoročno rasti same za sebe. Njihovi budući prihodi ovise o tome hoće li druge kompanije i potrošači biti spremni plaćati AI proizvode i usluge. Ako se ostatak gospodarstva suočava sa slabijom potražnjom, skupljim kreditima i manjim investicijama, prostor za monetizaciju umjetne inteligencije mogao bi biti uži od očekivanog.

Najoptimističniji scenarij predviđa da će AI toliko povećati produktivnost da će gospodarski rast ubrzati, javni dug postati lakše održiv, a kamatne stope se smanjiti. U tom bi slučaju današnja golema ulaganja bila opravdana budućim prihodima.

No, takav scenarij pretpostavlja da će se koristi umjetne inteligencije materijalizirati dovoljno brzo i dovoljno široko. A upravo je to neizvjesno. Tehnologija može biti revolucionarna, ali njezina komercijalna primjena, povrat na ulaganja i utjecaj na produktivnost ne moraju se odvijati istom brzinom.

Najveći test tek dolazi

Rast kamatnih stopa već mijenja ponašanje investitora. Sve su selektivniji u odabiru kompanija kojima su spremni posuditi novac, a za rizičnije dužnike traže veće prinose. Ako se trošak kapitala nastavi povećavati, pritisak bi se mogao proširiti s najslabijih kompanija na cijeli lanac AI ulaganja.

Posebno je važno što se tehnološke kompanije i američka država istodobno natječu za sve veće iznose kapitala. Rast javnog zaduživanja može dodatno ograničiti prostor za financiranje privatnih investicija, dok skuplji novac povećava rizik da će se dio planiranih projekata odgoditi ili pokazati financijski neisplativim.

Umjetna inteligencija možda će doista biti jedna od najvažnijih tehnoloških promjena u povijesti, ali to ne znači da će svaka kompanija koja se na nju poziva postati pobjednik niti da će se svaka milijarda uložena u podatkovne centre vratiti s dobiti. Tehnološka revolucija i financijski balon mogu postojati istodobno. A kada novac prestane biti jeftin, tržište obično počinje otkrivati razliku između njih.