Prizori sa subotnjeg prosvjeda ‘Hodaj za Liku’ u organizaciji Udruge “Gospić je moj dom” obišli su svijet i ugrijali srca sudionika iz cijele Hrvatske koji su jednoglasno svojim klicanjima izrazili podršku građanima Like i Gospića koji se bore s problemom ilegalnog zbrinjavanja otrovnog otpada.
Program je trajao oko tri sata, od čega su se na pozornici usred Trga bana Jelačića dva sata izmjenjivali govornici, potaknuti emocijama što se njihov glas napokon čuje, i to pred nekoliko desetaka tisuća ljudi. Procjene se kreću od 30 do 100 tisuća.
Naglasak prosvjeda bio je na problemima Gospića i 33 tisuće tona otpada koji vrebaju poput ekološke bombe dok Vlada ne nađe rješenje za njihovo zbrinjavanje. Međutim, na istoj pozornici našlo se još desetak govornika iz raznih krajeva Hrvatske koji se već godinama, pa i desetljećima, bore za istu stvar – da država iz njihova dvorišta makne opasan otpad koji ugrožava tlo, zrak i zdravlje.
Mnogi od tih slučajeva, od Istre i Dalmacije do kontinentalne Hrvatske, već su bili u medijima, međutim s vremenom ljudi zaborave, a ekologija nam kao naciji nikad nije bila među prioritetima. Kako u gospodarskom, tako ni u osobnom pogledu. Nakon što je toliko tisuća ljudi odjednom čulo o kakvim se razmjerima bezobrazluka, kriminala i birokratske ignorancije radi, svijest se možda preokrene.
Udruga “Gospić je moj dom” na početku skupa prikazala je na ekranu kartu s ‘crnim točkama’ diljem Hrvatske na kojima postoji potreba za hitnom sanacijom otpada i dalo se primijetiti da gotovo nema dijela zemlje koji se ne crni.
Službena karta hrvatskih ‘crnih točaka’ iz državnog Plana gospodarenja otpadom iz 2015. imala je 13 tada utvrđenih lokacija. Fond za zaštitu okoliša danas kao aktualne crne točke i lokacije sanacije navodi Kosicu, Kaštelanski zaljev, Biljane Donje, Dugi Rat, Sovjak, Gospić, Poznanovec, Samobor, Pazin te Benkovac i Lovinac. No ni taj se popis ne poklapa s kartom problema prikazanom na prosvjedu, jer su na skupu govorili i predstavnici Vranjica, Siska, Kaštijuna i drugih mjesta.
Na istu su pozornicu stali ljudi iz Vranjica, Benkovca, Pazina, Rijeke, Siska, Medulina i Splita, a njihovi se problemi razlikuju po vrsti otpada, trajanju i odgovornima za nezbrinjavanje otpada. Ono što im je zajedničko jest da godinama upozoravaju, institucije reagiraju sporo ili tek kada problem postane prevelik da bi ga se moglo ignorirati, a konačni račun vrlo često plaća zajednica.
Mariana Grubić iz Vranjica govorila je o 63 tisuće kubičnih metara azbestnog otpada bivšeg Salonita. Ante Gusić iz Benkovca o više od 11 tisuća kubika mikroplastike i opasnog otpada zakopanog u kamenolomima oko kilometar od vrtića i škole. Željko Fućak iz Rijeke podsjetio je da je u jamu Sovjak tijekom 44 godine ubačeno oko 250 tisuća kubika kiselog mulja, katrana, ulja i ostataka naftnih derivata. Samo te tri lokacije predstavljaju više od 324 tisuće kubičnih metara otpada.
Drugi problemi računaju se u tonama. U Gospiću treba pronaći konačno rješenje za gotovo 33 tisuće tona zakopanog otpada. U bivšoj Istraplastici u Pazinu, prema riječima Irene Burbe iz Zelene Istre, još je oko 13 tisuća tona otpada dovezenog iz Italije 2020. godine. U Poznanovcu Fond planira ukloniti 13.200 tona nepropisno odloženog opasnog i neopasnog otpada, a u Dugom Ratu desetljećima traje spor oko sanacije troske bivše tvornice ferolegura, čija se količina procjenjuje na približno 200 do 260 tisuća tona.
Tone i kubični metri ne mogu se jednostavno zbrojiti, ali ni ne treba ih zbrajati da bi se vidio problem. Nekoliko govornika na jednoj pozornici predstavljalo je zajednice koje žive uz stotine tisuća tona i stotine tisuća kubika otpada. Pritom u taj pregled nisu ni ušli Jakuševec, Kaštijun i niz drugih lokacija.
Građani protiv sustava
Od samih količina bilo je frapantno čuti koliko dugo traju pojedine priče i borbe.
Salonit je prestao raditi 2006., a Vranjičani i danas govore o posljedicama izloženosti azbestu. Mariana Grubić iz Građanske inicijative „Vranjic – mjesto koje hoće živjeti“ rekla je da u Vranjicu živi 1.200 stanovnika, da je od bolesti povezanih s izloženošću azbestu umrlo oko 400 mještana, dok se još dvadesetak ljudi liječi od mezotelioma, teškog oblika karcinoma. „To nisu brojke, to su naši očevi, majke, sestre, braća, djeca, bake i djedovi“, poručila je.
Sovjak se počeo puniti prije više desetljeća, europski novac za sanaciju osiguran je još 2018., a projekt nije završen. Pazinski otpad dovezen je 2020. i šest godina poslije još čeka uklanjanje. U Dugom Ratu rokovi sanacije probijani su godinama. Zelena akcija na problem Jakuševca, podsjetila je na prosvjedu njezina predsjednica Dora Sivka, upozorava već tri desetljeća. Na zagrebačkoj Savici već 40 godina leže bačve mazuta koje nitko nije maknuo.
Irena Burba možda je najpreciznije sažela ono što povezuje toliko različitih mjesta: „Građani ne bi trebali godinama biti detektivi koji institucijama dokazuju da problem postoji.“
U uređenom sustavu trebalo bi biti suprotno. Građanin ne bi trebao znati tko ima dozvolu za koju vrstu otpada, pratiti kamione, fotografirati odlagališta, proučavati studije utjecaja na okoliš, prokazivati njihovo lažiranje i godinama pritiskati inspekcije kako bi država počela raditi posao za koji je već plaćena.
Profit privatnicima, problemi građanima
Gospodarska dimenzija cijelog problema možda se najjasnije čula u govoru Ante Gusića iz Benkovca. Govoreći o otpadu zakopanom u privatnim kamenolomima rekao je da su oni koji su se time bavili zaradili, dok je lokalnoj zajednici ostalo onečišćeno tlo.
Bez obzira na to o kojoj se lokaciji radi i tko će u konkretnim postupcima na kraju biti proglašen odgovornim, obrazac je vrijedan pažnje. Gospodarenje otpadom legitimna je gospodarska djelatnost i ozbiljan posao. Problem nastaje kada prihod ostaje privatnom subjektu, a ekološki i financijski rizik prebacuje se na društvo.
Gospić je danas najočitiji primjer. Za gotovo 33 tisuće tona zakopanog otpada još se traži model konačne sanacije, dok je za dodatnih 4.500 tona opasnog i 650 tona drugog otpada država već pokrenula zasebne postupke. Sanaciju financira javni sektor, dok se odgovornost osoba obuhvaćenih kaznenim postupkom tek treba pravomoćno utvrditi.
Drugim riječima, tržišni posao može završiti kao javni trošak, a onečišćivač najvjerojatnije neće imati dovoljno imovine da pokrije puni račun.
U tome je gospodarska važnost načela „onečišćivač plaća“. Ono nije ekološki slogan nego temelj normalnog tržišta. Tvrtka koja poštuje propise, plaća legalno zbrinjavanje otpada i ulaže u zaštitu okoliša ne može ravnopravno konkurirati onome tko taj trošak izbjegne. Ako je šansa da će prekršaj biti otkriven mala, postupak traje godinama, a sanaciju na kraju financira država, sustav zapravo nagrađuje lošijeg poduzetnika.
Crne točke nisu samo ekološki dug
Popis mjesta koja su se u subotu čula na Trgu nije samo karta hrvatskih ekoloških problema. To je i karta akumuliranog javnog duga koji se ne vidi u državnoj statistici zaduženosti – bilanca nefunkcioniranja sustava.
Za samo 4.500 tona rasutog opasnog otpada u Gospiću procijenjena vrijednost sanacije iznosi 4,72 milijuna eura bez PDV-a. Prva nabava propala je jer se nije javio nijedan ponuditelj, a nakon dodatnih analiza procijenjena vrijednost povećana je s 2,1 na 4,72 milijuna eura, među ostalim zbog skuplje termičke obrade u inozemstvu.
Na novom natječaju Tabak Grupa ponudila je 3,6 milijuna eura bez PDV-a, a konzorcij predvođen CE-ZA-R-om 8,775 milijuna – više nego dvostruko. Riječ je tek o dijelu otpada, dok za 33 tisuće zakopanih tona konačni model sanacije još nije odabran. Vlada je nakon prosvjeda najavila da će cjelovit plan predstaviti do 20. rujna, a Ličko-senjska županija u lipnju je navela da bi ukupna sanacija mogla stajati i do 50 milijuna eura.
Sovjak je već progutao desetke milijuna eura planiranih europskih i nacionalnih sredstava, a posao nije dovršen. Jakuševec će zahtijevati novac i godinama nakon zatvaranja. Svaka buduća lokacija na kojoj nadzor danas zakaže potencijalni je račun koji će netko morati platiti sutra.
Trošak pritom nije samo cijena kamiona, iskopa, prijevoza ili spaljivanja otpada. Tu su zemljišta koja godinama nemaju drugu funkciju, investicije koje se ne mogu realizirati, monitoring, sporovi, administracija i, najvažnije, rizici za zdravlje ljudi i okoliš koje nije moguće uredno svesti na jednu stavku državnog proračuna.
Dobro gospodarstvo treba upravo ono što traže ljudi koji su došli iz Gospića, Vranjica, Pazina, Benkovca, Rijeke i drugih sredina: jasna pravila, djelotvoran nadzor, jednaku primjenu zakona i sigurnost da će trošak štete snositi onaj tko ju je proizveo.
Kada toga nema, cijenu ne plaća samo okoliš već građani koji moraju izlaziti na ulicu da bi problem postao vidljiv. Plaćaju je odgovorni poduzetnici koji konkuriraju onima kojima je zaobilaženje propisa jeftinije od njihova poštovanja. Plaćaju je lokalne zajednice koje desetljećima nose teret tuđih poslovnih odluka. I naposljetku država kada sanaciju više nema tko drugi financirati.
Pročitajte još:
Država je očito dozvolila da privatni interes postane javni nacionalni problem i, koliko god su se organizatori i govornici trudili politiku staviti sa strane, prosvjednici su nakon svih primjera koje su čuli imali nagonsku potrebu nezadovoljstvo izraziti parolama koje nijedan političar ne želi čuti. Međutim, cijela dobrohotna i razgaljiva atmosfera nije dopustila da nepristojnost pređe granicu pa je glavna parola prosvjednog skupa bila: „Miči to!“
Prosvjednici su pozvani da s istom dobrom voljom dođu podržati i ostala spomenuta mjesta kada budu organizirala svoje borbe i inicijative. Ovakav ekološki prosvjed u Hrvatskoj se još nije dogodio i teško da će se ponoviti u istoj mjeri. Poznavajući mentalitet naroda koji inače ‘teških nogu’ izlazi na prosvjede, možda bi ljudi bili motiviraniji ako se sve to upakira u tzv. ‘prosvjedni turizam’ s organiziranim aranžmanima.
