Hrvatski izvoz raste brže od uvoza, ali iza povoljnijeg ukupnog rezultata krije se pitanje koje je važnije od samog trgovinskog salda: što Hrvatska zapravo kupuje u inozemstvu i zašto dio tih proizvoda ne može ili ne uspijeva proizvesti kod kuće?
U prvih osam mjeseci 2026. Hrvatska je uvezla robu u vrijednosti od 31,15 milijardi eura, dok je izvoz dosegnuo 17,85 milijardi eura. Razlika je 13,3 milijarde eura. Izvoz je na godišnjoj razini porastao 9,5 posto, a uvoz 3,9 posto, pa se pokrivenost uvoza izvozom popravila s 54,4 na 57,3 posto.
No, iza tih ukupnih brojki nalazi se struktura koja otkriva koliko domaće gospodarstvo ovisi o stranim dobavljačima. Posebno se ističu hrana, energenti, kemijski proizvodi, strojevi i industrijski materijali.
Detaljna struktura uvoza koju je DZS objavio za razdoblje od siječnja do srpnja pokazuje da je Hrvatska samo u tih sedam mjeseci uvezla 3,19 milijardi eura hrane i živih životinja, gotovo 4,94 milijarde eura mineralnih goriva i maziva te 6,88 milijardi eura strojeva i prijevoznih sredstava.
To nisu sve kategorije u kojima bi Hrvatska mogla jednostavno zamijeniti uvoz domaćom proizvodnjom. Ali jesu pokazatelj gdje se nalaze veliki računi prema inozemstvu i gdje vrijedi tražiti prostor za jačanje domaćih proizvođača.
Hrana: više od tri milijarde eura uvoza
Jedan od najvažnijih pokazatelja domaće proizvodne ovisnosti nalazi se u kategoriji hrane i živih životinja. Hrvatska je od siječnja do srpnja uvezla 3,19 milijardi eura takvih proizvoda, dok je izvoz iznosio 1,76 milijardi eura. Razlika između uvoza i izvoza u toj kategoriji premašila je 1,43 milijarde eura.
Drugim riječima, Hrvatska u ovoj skupini proizvoda znatno više kupuje nego što prodaje inozemstvu. To ne znači da se svaki uvezeni proizvod može proizvesti u Hrvatskoj niti da domaća proizvodnja može pokriti sve potrebe stanovništva i prehrambene industrije. No, razlika pokazuje koliko je velik prostor za povećanje domaće ponude u segmentima u kojima postoje odgovarajući uvjeti.
Problem nije samo u količini proizvedene hrane. Važni su i prerada, skladištenje, hladnjače, logistika, kontinuitet isporuke i mogućnost da domaći proizvođači opskrbljuju velike trgovačke lance i prehrambenu industriju tijekom cijele godine.
Ako domaći proizvođač ne može osigurati potrebne količine, standardiziranu kvalitetu i redovitu isporuku, kupac će robu nabaviti na tržištu na kojem to može dobiti. Tako se uvoz nastavlja čak i kada Hrvatska ima poljoprivredne resurse i proizvođače koji bi mogli sudjelovati u opskrbi.
Energija: gotovo pet milijardi eura za goriva i maziva
Još veća uvozna stavka su mineralna goriva i maziva. U prvih sedam mjeseci 2026. njihov je uvoz dosegnuo gotovo 4,94 milijarde eura, uz rast od 34,7 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Izvoz u toj kategoriji iznosio je 2,86 milijardi eura.
Energetski uvoz nije moguće promatrati jednako kao uvoz prehrambenih proizvoda ili gotovih industrijskih artikala. Hrvatska nema vlastite zalihe i proizvodne kapacitete kojima bi mogla u potpunosti zamijeniti uvoz energenata, a cijene na međunarodnim tržištima snažno utječu na vrijednost uvoza.
Ipak, ova kategorija pokazuje koliko gospodarstvo ostaje izloženo kretanju cijena na svjetskom tržištu. Veća domaća proizvodnja energije iz obnovljivih izvora, ulaganja u infrastrukturu i učinkovitije korištenje energije ne bi uklonili potrebu za uvozom, ali bi mogli smanjiti dio te izloženosti.
Strojevi i industrijska oprema: najveći uvozni račun
Najveća pojedinačna skupina uvoza među prikazanim sektorima odnosi se na strojeve i prijevozna sredstva. Hrvatska je u prvih sedam mjeseci uvezla robe iz te kategorije u vrijednosti od 6,88 milijardi eura. Izvoz je iznosio 3,76 milijardi eura.
Ovdje je, međutim, potrebno biti oprezan s tumačenjem. Uvoz strojeva nije nužno znak slabosti gospodarstva. Tvornice, građevinske kompanije, logistički sustavi i drugi sektori trebaju opremu koju često nije moguće proizvesti na domaćem tržištu. Uvoz strojeva može biti i preduvjet za rast produktivnosti i budućeg izvoza.
Pravo je pitanje koliko se vrijednosti nakon uvoza opreme stvara u Hrvatskoj. Domaće kompanije mogu sudjelovati u proizvodnji dijelova, održavanju, automatizaciji, razvoju softvera, integraciji sustava i drugim uslugama koje prate industrijsku opremu. Ako se takvi poslovi razvijaju u Hrvatskoj, dio vrijednosti ostaje u domaćem gospodarstvu čak i kada je sam stroj proizveden u inozemstvu.
S druge strane, ako domaća industrija uglavnom kupuje gotove proizvode i nema dovoljno dobavljača, znanja i kapaciteta za razvoj vlastitih komponenti, propušta dio prilike za stvaranje veće dodane vrijednosti.
Kemijska industrija i materijali: ovisnost koja se ne vidi na policama
Uvoz kemijskih proizvoda od siječnja do srpnja dosegnuo je 3,75 milijardi eura, dok je izvoz iznosio 2,05 milijardi. Proizvoda svrstanih prema materijalu uvezeno je za 4,16 milijardi eura, a izvezeno za 2,29 milijardi.
Te kategorije obuhvaćaju širok raspon proizvoda koji se koriste u drugim industrijama – od kemikalija i sirovina do različitih prerađenih materijala. Njihov uvoz zato se ne odnosi samo na robu koja završava na policama trgovina, nego i na inpute potrebne domaćim tvornicama.
Upravo se tu otvara prostor za razvoj domaćih dobavljača. Veća proizvodnja određenih kemijskih proizvoda, materijala i komponenti mogla bi smanjiti ovisnost o pojedinim inozemnim dobavljačima, ali i pomoći domaćim proizvođačima da budu konkurentniji na izvoznim tržištima.
To, naravno, zahtijeva kapital, tehnologiju, stručnu radnu snagu i dovoljno veliko tržište. Nije realno očekivati da Hrvatska proizvodi sve što uvozi. Cilj bi trebao biti prepoznati proizvode za koje postoje resursi, znanje i potražnja, a zatim razvijati proizvodnju u kojoj domaće kompanije mogu biti konkurentne.
Nije cilj zamijeniti svaki uvoz, nego zadržati veći dio vrijednosti
Podaci o robnoj razmjeni pokazuju da Hrvatska i dalje ima velik vanjskotrgovinski deficit, ali i da se odnos izvoza i uvoza poboljšava. U prvih osam mjeseci deficit je iznosio 13,3 milijarde eura, oko 360 milijuna eura manje nego u istom razdoblju prošle godine.
Ipak, sama činjenica da izvoz raste brže od uvoza ne govori dovoljno o kvaliteti domaće proizvodnje. Važno je i što Hrvatska izvozi, koliko je u tim proizvodima domaće dodane vrijednosti te koliko se proizvodnja oslanja na uvezene sirovine, energiju i komponente.
Jednako tako, nije svaki euro uvoza izgubljena prilika. Uvoz opreme i sirovina može omogućiti proizvodnju i izvoz, dok je za neke proizvode domaća proizvodnja preskupa ili jednostavno nema ekonomskog smisla.
Pročitajte još:
No, uvoz hrane, industrijskih materijala, kemijskih proizvoda i opreme otvara pitanje koje bi trebalo biti važnije od samog uspoređivanja stopa rasta izvoza i uvoza: gdje Hrvatska ima uvjete za proizvodnju, ali nema dovoljno kapaciteta, ulaganja ili organiziran lanac dobavljača?
Jer nije realno očekivati da Hrvatska prestane kupovati u inozemstvu. Ali jest legitimno pitati zašto dio proizvoda koje bi domaće kompanije mogle proizvoditi i dalje dolazi iz drugih zemalja – i koliko bi se dodatne vrijednosti, radnih mjesta i prihoda moglo stvoriti kada bi veći dio tog lanca ostao u Hrvatskoj.
