Gospodarstva zapadnog Balkana pokazala su se otpornijima nego što se očekivalo. Unatoč geopolitičkim napetostima, slabijem rastu važnih trgovinskih partnera i novim vanjskim šokovima, šest zemalja regije u 2026. trebalo bi ostvariti prosječan gospodarski rast od 3,1 posto, nakon 2,6 posto u prošloj godini.
No, iza relativno dobrih brojki krije se pitanje koje je za dugoročni razvoj mnogo važnije od jedne godišnje stope rasta: može li regija izgraditi gospodarstva koja neće ovisiti prvenstveno o domaćoj potrošnji, javnim ulaganjima i priljevu stranog kapitala?
Svjetska banka u jesenskom izvještaju o gospodarstvima Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije upozorava da će rast i dalje podupirati potrošnja i investicije. Za 2027. prognozira ubrzanje na 3,4 posto, a isti tempo očekuje i u 2028. godini. To je pozitivan signal, ali ne i jamstvo da se smanjuje razvojni jaz prema Europskoj uniji.
Gospodarstvo pak može rasti, a da pritom ne postaje produktivnije, tehnološki naprednije ili konkurentnije. Potrošnja podupire trgovinu i usluge, javni projekti stvaraju potražnju, a strane investicije otvaraju radna mjesta. Međutim, dugoročna održivost takvog modela ovisi o tome stvaraju li se pritom domaće kompanije koje mogu razvijati vlastite proizvode, tehnologiju i usluge te ih prodavati izvan granica regije.
Nije problem samo pristup tržištu, nego opstanak na njemu
Jedan od zanimljivijih zaključaka izvještaja Svjetske banke jest da zapadni Balkan nije izolirana regija koja tek treba otkriti međunarodnu trgovinu. Trgovina robom i uslugama dosegnula je 107 posto regionalnog BDP-a u 2025., što je više od prosjeka Europske unije, koji iznosi 90 posto. Izvoz usluga u posljednjih je 15 godina učetverostručen.
Ipak, visoka otvorenost gospodarstva ne znači automatski i snažnu izvoznu bazu. Prema procjeni Svjetske banke, samo oko trećine novih izvoznih pothvata kompanija iz regije preživi prvu godinu, dok tek između jedan i četiri posto dočeka petu godinu.
To je možda i najvažniji pokazatelj problema. Nije dovoljno da kompanija jednom pronađe kupca u inozemstvu ili isporuči jednu veću narudžbu. Za stvarnu konkurentnost potrebno je godinama održavati kvalitetu, cijene, rokove isporuke i sposobnost prilagodbe zahtjevima kupaca. Potrebni su kapital, produktivnost, stručni zaposlenici, pouzdani dobavljači i predvidljivo poslovno okruženje.
Izvoznici pritom imaju važnu ulogu i na domaćem tržištu rada. Svjetska banka navodi da kompanije koje sudjeluju u međunarodnoj trgovini zapošljavaju većinu radnika u prerađivačkoj industriji te su u pravilu veće i nude bolje plaće od poduzeća koja posluju pretežno na domaćem tržištu. Drugim riječima, izvoz nije samo način povećanja prihoda kompanija, nego i jedan od preduvjeta za stvaranje kvalitetnijih radnih mjesta.
Skriveni troškovi koji poskupljuju izvoz
Jedna od prepreka konkurentnosti nije nužno na granici. Svjetska banka upozorava na troškove koji nastaju zbog administrativnih postupaka, dozvola, ponovljenih inspekcija, certifikacije i različitih pravila za poslovanje u pojedinim zemljama.
Prosječne carine na uvoz robe u regiju iznose oko šest posto, no necarinske mjere stvaraju dodatni trošak od približno deset posto. U pojedinim poljoprivredno-prehrambenim sektorima taj trošak prelazi 20 posto, dok se ograničenja u prekograničnom pružanju usluga procjenjuju na čak 29 posto.
To je važno i za izvoznike. Kompanija koja mora plaćati skuplje uvozne komponente, prolaziti kroz ponovljene kontrole ili ispunjavati različite administrativne zahtjeve ima veće troškove proizvodnje. Time joj je teže ponuditi konkurentnu cijenu na stranom tržištu, čak i kada ima kvalitetan proizvod.
Svjetska banka procjenjuje da bi uklanjanje polovice preostalih prepreka uvozu, uključujući administrativne i regulatorne zahtjeve, moglo povećati BDP regije do 12,5 posto u srednjem roku. To nije prognoza automatskog rasta, nego rezultat simulacije mogućih učinaka reformi. No, jasno pokazuje koliko neefikasna pravila mogu ograničavati gospodarski potencijal.
Rješenje pritom nije jednostavno ukidanje regulacije. Potrebni su predvidljiviji postupci, digitalizacija, inspekcije utemeljene na procjeni rizika te priznavanje usklađenih standarda i kvalifikacija. Za kompanije koje posluju na više tržišta, razlika između različitih administrativnih procedura može biti jednako važna kao i razlika u poreznim stopama.
Jeftinija radna snaga nije dugoročna strategija
Zapadni Balkan godinama je bio privlačan investitorima zbog nižih troškova rada, geografskog položaja i blizine europskom tržištu. Takva prednost može biti korisna u početnoj fazi industrijskog razvoja, ali teško može biti temelj dugoročne konkurentnosti.
Foto: Pixabay.com
Kako plaće rastu, a stanovništvo stari i radnika je sve manje, model koji se oslanja na jeftinu radnu snagu postaje sve manje održiv. Ako kompanije ne povećavaju produktivnost, rast troškova rada postupno smanjuje njihovu cjenovnu prednost. U isto vrijeme, zemlje koje ulažu u tehnologiju, automatizaciju, istraživanje i razvoj mogu proizvoditi više uz manje resursa i natjecati se kvalitetom, a ne samo cijenom.
To ne znači da regija mora odustati od proizvodnje ili stranih ulaganja. Naprotiv, cilj bi trebao biti da se postojeća industrijska baza postupno pomiče prema složenijim proizvodima i uslugama. U automobilskoj industriji, primjerice, razlika je između pogona koji obavlja jednostavnu montažu i kompanije koja razvija komponente, softver ili inženjerska rješenja. U uslužnim djelatnostima razlika je između pružanja standardiziranih usluga i razvoja specijaliziranih digitalnih, financijskih ili poslovnih rješenja za međunarodne klijente.
Takav pomak ne događa se sam od sebe. Potrebna su ulaganja u obrazovanje i vještine, bolja suradnja sveučilišta i kompanija, dostupniji kapital za rast poduzeća te stabilnija pravila poslovanja. Strani investitor može otvoriti tvornicu, ali bez domaćih dobavljača, stručnjaka i poduzetnika koji mogu razvijati vlastite proizvode, učinak na ostatak gospodarstva ostaje ograničen.
Šest malih tržišta ne mora značiti šest malih prilika
Dodatni izazov je veličina pojedinačnih tržišta. Albanija, BiH, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija zasebno imaju ograničenu potražnju i relativno mali broj kompanija koje mogu same financirati veća ulaganja u razvoj i tehnologiju.
Zato je regionalna integracija više od političkog projekta. Usklađivanje pravila, priznavanje standarda i smanjivanje prepreka za poslovanje preko granica mogli bi kompanijama omogućiti da regiju promatraju kao šire tržište, a ne kao šest odvojenih administrativnih sustava. Veće tržište olakšava postizanje ekonomije razmjera, privlačenje kapitala i razvoj dobavljačkih lanaca.
Upravo bi to moglo pomoći da se dio kompanija iz pozicije lokalnih dobavljača pomakne prema ulozi regionalnih i međunarodnih izvoznika. No, za to je potrebno i da se države suzdrže od međusobnog natjecanja isključivo kroz subvencije i investicijske poticaje. Ako se konkurentnost svodi na to koja će zemlja ponuditi veću subvenciju za istu vrstu proizvodnje, regija može privući investiciju, ali ne mora izgraditi trajnu gospodarsku prednost.
Pročitajte još:
Zapadni Balkan, dakle, ne mora birati između stranih investicija i razvoja domaćih kompanija. Mora ih povezati. Strani kapital može donijeti tehnologiju, pristup tržištima i znanje, ali dugoročni učinak ovisit će o tome hoće li se oko tih ulaganja razviti domaći dobavljači, stručnjaci i poduzeća sposobna samostalno rasti.
Otpornost koju je regija pokazala tijekom 2026. dobra je polazna točka, ali sama po sebi nije razvojna strategija. Rast od tri ili četiri posto može kratkoročno poduprijeti potrošnju i investicije, no približavanje europskom standardu zahtijeva nešto zahtjevnije: više produktivnosti, snažnije izvoznike i kompanije koje mogu opstati na tržištu i kada početni investicijski poticaji, jeftiniji rad ili povoljna domaća potražnja više nisu dovoljni.
