Banka koja ne želi biti banka najavila širenje u Hrvatskoj

Revolut želi postati prva istinski globalna banka, imati 80 milijuna klijenata i vrijediti više od većine europskih financijskih institucija. Istodobno ne želi raditi ono na čemu su banke izgradile svoj posao – prikupljene depozite pretvarati u kredite i pritom preuzimati rizik da dio dužnika novac neće vratiti.

Osnivač i izvršni direktor Revoluta Nik Storonsky svoj budući model opisuje kao banku s „praktički nultim rizikom“. Zvuči pomalo kao pekarnica koja ne želi držati brašno ili zrakoplovna kompanija koja bi najradije poslovala bez aviona. Ali upravo bi taj paradoks mogao pokazati u kojem smjeru ide digitalno bankarstvo.

Revolut više nije tek praktična kartica za putovanja, povoljniju konverziju valuta i dijeljenje računa nakon večere. Postao je financijski supermarket koji na jednom zaslonu nudi plaćanja, štednju, ulaganje, trgovanje dionicama i kriptovalutama, osiguranje i sve širi raspon bankarskih proizvoda.

Njegov cilj nije samo uzeti dio posla tradicionalnim bankama. Cilj je promijeniti samu definiciju banke.

Osamdeset milijuna klijenata, ali vrlo malo kredita

Revolut je osnovan 2015. godine, a danas posluje na približno 40 tržišta i ima oko 80 milijuna klijenata. Prema podacima koje navodi Financial Times, njegova vrijednost dosegnula je 115 milijardi dolara, čime se približio najvećim europskim bankama koje raspolažu daleko većom imovinom, kreditnim portfeljima i fizičkom infrastrukturom.

Najzanimljivija brojka ipak nije vrednovanje kompanije, nego odnos kredita i depozita.

Kod tradicionalnih banaka taj je omjer često blizu 100 posto. Banka prikuplja novac građana i kompanija, a zatim ga u obliku stambenih, potrošačkih i poslovnih kredita vraća u gospodarstvo. Na razlici između kamata koje plaća štedišama i onih koje naplaćuje dužnicima nastao je klasični bankarski poslovni model.

Kod Revoluta je odnos kredita i depozita tek oko šest posto. To znači da se najveći dio prikupljenog novca ne pretvara u dugoročne kredite koje bi Revolut godinama držao u svojim knjigama.

Storonsky želi da kompanija i ubuduće zadrži vrlo nizak kreditni rizik. Revolut može odobriti kredit, ali ga zatim prodati drugoj financijskoj instituciji ili pretvoriti u vrijednosni papir koji će kupiti investitori. Kompanija bi zadržala odnos s klijentom, aplikaciju i dio prihoda, dok bi najveći dio rizika završio negdje drugdje.

To je digitalna banka zamišljena više kao distribucijska platforma nego kao klasična kreditna institucija.

Rizik nije nestao, samo je promijenio adresu

Ideja banke bez rizika privlačna je ulagačima. Kreditni gubici jedan su od najvećih razloga zbog kojih tradicionalne banke moraju držati mnogo kapitala, prolaziti stresne testove i pažljivo birati kome će posuditi novac. Kada gospodarstvo uđe u krizu, nenaplativi krediti vrlo brzo mogu pojesti dobit.

Ako se krediti prodaju ili sekuritiziraju, bilanca postaje lakša, povrat na kapital veći, a rast brži. Revolut prema pojedinim procjenama ostvaruje povrat na kapital od 40 do 50 posto, što je razina o kojoj većina tradicionalnih europskih banaka može samo sanjati.

Međutim, „nulti rizik“ ne znači da je rizik nestao. Samo je premješten s bilance digitalne banke na banke, fondove, osiguravatelje i druge investitore koji će te kredite kupovati.

To nije nužno loše. Financijska tržišta već desetljećima koriste sekuritizaciju kako bi se kapital oslobodio za novo kreditiranje. Problem nastaje kada se između onoga tko je kredit odobrio i onoga tko na kraju snosi gubitak stvori prevelika udaljenost.

Ako digitalna platforma zarađuje od izdavanja i distribucije kredita, a rizik ubrzo prebacuje drugome, pojavljuje se staro pitanje poticaja: koliko će pažljivo procjenjivati sposobnost klijenta da dug vrati?

Posljednja velika financijska kriza pokazala je da rizik ne prestaje postojati zato što je zapakiran, prodan i uklonjen iz neposrednog vidokruga. Ponekad ga je samo teže pronaći prije nego što postane problem.

Digitalne banke ne prodaju kredit nego svakodnevnu naviku

Najveća prednost Revoluta nije jeftinije vođenje računa niti metalna kartica. Njegova prava prednost je učestalost korištenja. Klijent u istoj aplikaciji plaća račun, mijenja valutu, odvaja novac u štednju, kupuje dionice, provjerava pretplate i šalje novac prijateljima. Svaka dodatna usluga smanjuje vjerojatnost da će otići drugom pružatelju.

Tradicionalne banke dugo su imale vrlo čvrst odnos s klijentima jer je promjena banke bila administrativno neugodna. Digitalne banke stvorile su drukčiju vrstu vezanosti – onu koja se temelji na korisničkom iskustvu, brzini i navici.

U tom modelu kredit više nije nužno glavni proizvod. On je samo još jedna usluga unutar aplikacije. Prihodi dolaze od kartičnih naknada, pretplata, trgovanja, konverzije valuta, upravljanja imovinom i distribucije financijskih proizvoda.

Revolut zato može imati desetke milijuna korisnika, a da ne postane veliki kreditor. Za njega je važnije kontrolirati zaslon na kojem klijent donosi financijske odluke nego držati njegov stambeni kredit sljedećih 25 godina.

Jesu li digitalne banke stvarna prijetnja hrvatskim bankama?

U Hrvatskoj se Revolut u početku koristio uglavnom kao dodatna kartica za putovanja i internetsku kupnju. No granica između dodatnog i glavnog financijskog računa postupno se briše.

Korisnici danas preko digitalnih aplikacija primaju uplate, plaćaju režije, drže štednju i ulažu. Mlađim klijentima često je važnije koliko je aplikacija pregledna i koliko brzo mogu obaviti transakciju nego gdje se nalazi najbliža poslovnica.

Iz Revoluta su za Financije.hr rekli da trenutačno imaju više od 750.000 korisnika u Hrvatskoj. Iako ne otkrivaju koliko ih Revolut koristi kao primarni račun ili za primanje plaće, domaća kartična plaćanja u posljednjih su 12 mjeseci porasla 59 posto, a međunarodna 43 posto, što pokazuje da se aplikacija sve više koristi za svakodnevne transakcije. Iznosi na štednji povećani su 60 posto na godišnjoj razini, a ukupna depozitna salda 29 posto. Iz kompanije nisu otkrili pojedinosti o budućim proizvodima, ali najavljuju daljnje širenje ponude u Hrvatskoj. 

Hrvatske banke tako još imaju prednosti koje nije lako kopirati. One isplaćuju većinu plaća i mirovina, financiraju kupnju stanova, kreditiraju poduzeća i održavaju fizičku infrastrukturu na koju se dio građana i dalje oslanja. Posjeduju i dugogodišnje podatke o prihodima i financijskom ponašanju svojih klijenata.

Zbog toga Revolut zasad češće osvaja pojedine dijelove financijskog života nego cijeli odnos. Jedna banka isplaćuje plaću i odobrava stambeni kredit, Revolut služi za putovanja, konverzije i ulaganje, a Aircash za određena plaćanja, prijenose ili rad s gotovinom.

Takav hibridni model za tradicionalne banke nije bezazlen. Ako im ostanu regulirani, kapitalno zahtjevni i operativno skupi poslovi, dok digitalni konkurenti uzmu svakodnevne transakcije i proizvode s višim maržama, banke mogu zadržati klijenta na papiru, ali izgubiti njegovu pažnju i velik dio prihoda.

Može li svaka banka izbjegavati kreditni rizik?

Revolutov model funkcionira dok postoje institucije spremne preuzimati kredite koje on ne želi držati. No kada bi sve banke pokušale poslovati na isti način, pojavilo bi se pitanje tko će na kraju financirati građane i gospodarstvo.

Banka nije samo aplikacija za prebacivanje novca. Njezina gospodarska uloga je procijeniti rizik, pretvoriti kratkoročne depozite u dugoročne kredite i usmjeravati kapital prema kućanstvima i poduzećima. Taj posao nije osobito atraktivan kada dužnici prestanu plaćati, ali bez njega nema stambenih kredita, ulaganja kompanija ni velikog dijela gospodarskog rasta.

Digitalne banke zato možda neće potpuno zamijeniti tradicionalne. Vjerojatnije je da će promijeniti podjelu rada. Jedni će kontrolirati odnos s korisnikom i prodavati proizvode, dok će drugi osiguravati kapital i nositi dugoročni rizik.

Pitanje je samo tko će u toj podjeli zaraditi više, a tko će ostati s poslovima koji su nužni, ali skupi i rizični.

Banka budućnosti možda će izgledati kao operativni sustav

Revolutova ambicija nije postati još jedna velika europska banka. Storonsky želi izgraditi globalnu financijsku platformu kojoj nacionalne granice znače manje nego tradicionalnim institucijama.

Za korisnika je takav model vrlo privlačan. Jedna aplikacija može zamijeniti nekoliko računa i financijskih posrednika. Za regulatore je situacija složenija jer se odgovornost dijeli između kompanije koja komunicira s klijentom, institucije koja drži depozit, investitora koji je kupio kredit i regulatora u državi u kojoj se nalazi licencija.

Zato uspjeh digitalnih banaka neće ovisiti samo o tehnologiji. Ovisit će o povjerenju, zaštiti depozita, odgovornosti za pogrešnu procjenu rizika i sposobnosti regulatora da prate kamo je rizik premješten.

Revolut možda zaista može izgraditi banku s gotovo nikakvim kreditnim rizikom na vlastitoj bilanci. No financijski sustav bez rizika ne postoji.

Dok klijenti vide jednostavnu aplikaciju i nekoliko dodira po zaslonu, netko u pozadini mora držati njihov novac, financirati njihove kredite i preuzeti gubitak ako stvari krenu loše. Revolutova najveća inovacija možda zato neće biti uklanjanje bankarskog rizika, nego sposobnost da taj rizik učini gotovo nevidljivim – barem svojim korisnicima i vlastitoj bilanci.