Sve je manje zanata, a sve više velikih shopping centara, pa je tako brza moda postala naša svakodnevica. Nekada je bilo sasvim normalno otići kod postolara ili kod klobučara. No, danas ljudi kupuju šešire, kape i cipele u velikim dućanima i rijetko razmišljaju o onima koji im to mogu napraviti puno kvalitetnije.
Razgovarali smo s vlasnicom klobučarskog obrta Cahun i s vlasnikom Salona cipela Zlatko, koji se sada zove BB Shoes. Ispričali su nam kako se oni i njihovi zanati nose s modernizacijom.
Obitelj Josipe Cahun počela je izrađivati šešire 1935. godine u Zagrebu kada je sve to pokrenuo njen deda. Dok je bila dijete gledala je kako tata i deda izrađuju šešire i bilo joj je sasvim prirodno krenuti njihovim stopama.
“Upisala sam srednju tekstilnu jer onda nije bilo smjera za klobučara, ali to je bilo nešto najsličnije i vezano uz struku. Posla je bilo jako puno, imalo se što i za koga raditi. Bilo je mušterija i totalno su bile drugačije navike ljudi. Nije bilo shopping centara, ali sada se to sve promijenilo”, ispričala nam je.
“Onaj sloj ljudi od kojih smo živjeli, taj srednji sloj, njega je danas najmanje u Hrvatskoj. Umirovljenici su nam najvjerniji kupci jer si oni izdvoje novac za neki bolji šešir ili kapu. Imamo i mlađe kupce koji se razumiju u te stvari i znaju što je ručni rad, što je materijal. Ima i ljudi koji dođu i kažu da smo strašno skupi, a ne shvaćaju da kupuju šešir koji će nositi minimalno 10 godina. Ta investicija je jedan od najmanjih troškova kada gledate dugoročnije”, dodala je.
Od materijala za svoje šešire uglavnom koristi zečju dlaku koje ima u više vrsta, kao što su antilop ili velur, a kakva će biti ovisi od toga s koje strane zeca se dlaka uzima i od načina obrade. Materijali joj dolaze kao sirovina, a onda ih ona pari i nateže na kalupe.
Kaže da prate trendove i da na ženske šešire obično stave više ukrasa, a muški su klasični iako se znaju igrati s kombinacijama pa im dodaju dvobojne vrpce ili nešto slično. Nakon ukrasa, pegla ih i onda su spremni za prodaju.
Sve se radi rukama i drvenim kalupima, a uglavnom ih izrađuju ona i njena mama te još dvoje djelatnika koji rade po potrebi.
“Ova godina je za nas bila katastrofa. Predugo je bilo toplo, a ni sada nije neka posebna zima. Cijene svega su otišle u nebo. Znam da šešir sada spada u luksuznu robu i ne morate ga imati, a jaknu, cipele i hlače morate imati. Nadam se da će se ovaj mjesec malo pokrenuti, ali na kraju ispada da su nam ljeta bolja i jača nego zime. Mi smo nekada cijelo ljeto radili pripreme za zimu, a sad se sve prepolovilo”, rekla nam je Josipa.
Ni zadnjih par godina joj nije bilo bolje jer su zime sve toplije, pa ljudi ne kupuju toliko kape i šešire. No, tvrdi da se ona i drugi obrtnici nekako snađu pa pokriju sve troškove.
“Radimo za sebe i nije nam teško. Koliko imamo toliko se pokrijemo i znamo da od kukanja neće biti ni bolje, a ni gore. Ono što mene najviše ljuti je što u ovom sustavu koji je u Hrvatskoj mi kao mali obrtnici smo bankama nula. Da bismo dobili neki kredit moramo imati milijunsko poslovanje, a to ne možete očekivati od malog obrtnika. Uspoređuju nas s velikim obrtima i jačim poduzećima, a mi to nismo. Mi smo mali proizvođači i ne možemo imati podjednake uvjete. Nas to sve guši”, objasnila nam je.
Smatra da je ona u svojoj obitelji zadnja generacija koja će raditi ovaj posao jer njena djeca nisu zainteresirana za to, a ona ih ne želi tjerati da rade taj posao.
“Da biste pokrenuli ovaj posao treba vam jako puno novca kako biste kupili kalupe i sve što vam treba, a morate imati i ljude kojima ćete to prodati. Ako nemate mušterije, uzalud vam sve znanje, svi modeli i sva moda koju ćete pratiti. Mislim da se to u Zagrebu jako promijenilo, prije se znalo za što se nose šeširi i kad se nose”, kazala je vlasnica klobučarske radionice Cahun i dodala da ne zna kakva će biti sljedeća godina, ali se nada da će biti bolja.
Josipa čisti i pegla šešire pa joj ih kupci mogu donijeti kada se zaprljaju i znati da je njihov šešir u sigurnim rukama. Ima jako puno kupaca van Hrvatske, a tijekom godina je njena obitelj radila šešire za mnoge poznate osobe.
“Radili smo šešire za Krležu, film “Tko pjeva zlo ne misli”, predsjednika Tuđmana, a i Rade Šerbedžija kod nas kupuje šešire. Imali smo jako puno poznatih kupaca, teško je nabrojati sve”, rekla je.
Obrt Brune Budiselića će za 10 godina slaviti 100 godina postojanja. I za njega, kao i za Josipu, je bilo sasvim prirodno preuzeti posao od svog oca te nastaviti raditi cipele. Obiteljski posao je u njegovim rukama od 2002. godine, a sve je počelo 1933. kada je Zlatko Budiselić u centru Zagreba otvorio postolarsku i zanatsku radnju.
Ručno izrađuje muške cipele po mjeri od kvalitetne i prirodne kože, a kaže da je dug put od početka izrade jednog para cipela do njenog završetka.
“Sve započinje krojenjem dijelova gornjišta koji se potom sastavljaju lijepljenjem i prošivanjem. Gotovo gornjište se potom navlači na kalup, izrađuje se đon, a ovisno o vrsti kože od kojeg su cipele izrađene, one se mogu polirati, paliti, bojati i mnogo toga drugoga”, objasnio je Bruno.
Ima četiri zaposlenika koji mu pomažu, a tvrdi da ga ne ugrožavaju veliki proizvođači i modernizacija jer ljudi prepoznaju kvalitetu njegove obuće. Ova godina je za njega bila dobra i imao je dovoljno kupaca da pokrije sve svoje potrebe.
“Osim kvalitetom izrade ističemo se i kvalitetom materijala s kojima radimo. Kada je sama koža u pitanju, koristimo isključivo biljno štavljenu kožu prve klase”, otkrio nam je.
Pročitajte još:
Kaže da su se povećale nabavne cijene materijala, pa ga je to prisililo da podigne prodajne cijene svoje robe za oko 20 posto. No, osim cijena, brine ga i budućnost posla.
“Ono što nas sve postolare ugrožava je izumiranje ovog zanata i iz tog razloga nismo optimistični kada je budućnost u pitanju. Novih generacija nema i kroz nekoliko godina nas nažalost neće imati tko naslijediti, pa će se i ovo malo radionica koje su ostale vjerojatno morati zatvoriti”, rekao je Bruno.
