Zagrebu nisu problem samo oluje, nego zgrade koje nitko godinama ne održava

Olujno nevrijeme koje je nedavno pogodilo Zagreb ponovno je otvorilo pitanje koje se u mirnim danima najradije gura pod tepih – koliko su zapravo sigurne zgrade pokraj kojih svakodnevno prolazimo?

Kada vjetar podigne crijepove, i komadi fasade završe na pločniku, kada se skele počnu rušiti po automobilima i javnim površinama, postaje jasno da derutna građevina nije samo privatni problem njezina vlasnika. Ona je ujedno i rizik za prolaznike, susjedne zgrade, promet, javni prostor i grad u cjelini.

Upravo se u takvim situacijama vidi koliko je tanko povučena granica između privatnog vlasništva i javne sigurnosti. Netko može godinama ne ulagati u krov, pročelje, instalacije ili statiku objekta, ali posljedice tog neulaganja ne ostaju iza njegovih vrata. One padaju na ulicu. Doslovno.

Prema pojašnjenju nadležnog ministarstva, odgovornost je jasna: vlasnik građevine mora održavati objekt tako da ne ugrožava sigurnost ljudi, okoliša ili drugih građevina. Ako nastane oštećenje koje predstavlja opasnost, vlasnik je dužan odmah poduzeti hitne mjere kako bi se rizik uklonio ili barem smanjio. Dužan je i označiti građevinu opasnom dok se ne sanira.

Zakon o gradnji propisuje da se građevina mora održavati tijekom cijelog njezina trajanja. To ne znači samo povremeno zakrpati ono što se baš vidi s ulice, nego očuvati temeljne zahtjeve: stabilnost, sigurnost, funkcionalnost, energetsku učinkovitost i uporabljivost objekta. Ako vlasnik te obveze zanemari, čini prekršaj i može biti kažnjen.

No kazna je samo jedan dio priče. Puno je važnije pitanje što se događa kada zapuštena zgrada nekome nanese štetu ili, još gore, ugrozi život. Tada problem više nije samo komunalni ili građevinski, nego i ozbiljno pitanje odgovornosti.

Lokalna samouprava pritom nije potpuno nemoćna. Prema Zakonu o građevinskoj inspekciji, komunalni redar može narediti uklanjanje ruševine. Ruševinom se smatra građevina koja je zbog oštećenja izgubila uporabna svojstva i ne koristi se najmanje pet godina. Ako vlasnik ne postupi po rješenju, uklanjanje ili sanacija mogu se provesti prisilno, preko treće osobe, a trošak i dalje snosi vlasnik.

To je važan mehanizam, ali pitanje je koliko se često koristi na vrijeme, prije nego što se dogodi šteta. Jer Zagreb, kao i brojni drugi hrvatski gradovi, već godinama ima vidljive znakove građevinskog umora: napukla pročelja, klimave balkone, zapuštene krovove, stare instalacije, prazne kuće, poluruševne objekte i zgrade čije se održavanje odgađa dok god se može.

Nažalost, problem nisu samo stare zgrade koje nitko ne sanira nego i nove zgrade koje već nakon nekoliko godina izgledaju umorno, flekavo, jeftino ili loše izvedeno. Problem je odnos prema prostoru u kojem je kvadrat postao važniji od kvalitete života, a brza prodaja važnija od dugoročne trajnosti.

Na to upozorava i Danijela Koren, izvršna direktorica tvrtke DI plan, koja kaže da su takozvane “kutije od šibica” samo simptom dubljeg problema. Suvremena gradnja nastaje pod snažnim pritiskom ekonomije, regulative i brzine investicije. Arhitekt mora istodobno zadovoljiti urbanističke uvjete, energetsku učinkovitost, protupožarne propise, parkirališne norme i financijsku računicu investitora.

Kreativnost, kaže Koren, nije nestala, ali joj je prostor znatno sužen. Arhitekt često radi između želje da stvori kvalitetan prostor i investitorskog zahtjeva da se parcela maksimalno iskoristi uz što niži trošak po kvadratu. Kada svaki dodatni detalj, kvalitetniji materijal ili razvedenija fasada povećavaju cijenu, rezultat su racionalizirani volumeni koji nerijetko izgledaju jednostavno, monotono i bez identiteta.

Sama jednostavnost pritom nije problem. Neke od najboljih zgrada na svijetu vrlo su jednostavne. Razlika je u proporciji, materijalu, svjetlu, detalju i odnosu prema prostoru. Problem počinje kada se jednostavnost pretvori u jeftinoću bez ideje.

A upravo se tu vidi zašto mnoge nove zgrade stare lošije nego što bi smjele. Kada se reže na fasadi, zajedničkim prostorima, zelenilu, akustici, detaljima i kontroli izvedbe, zgrada možda izgleda dovoljno dobro na dan prodaje, ali nakon nekoliko godina počinje pokazivati slabosti. Fasade se prljaju i pucaju, zajednički prostori djeluju istrošeno, zelenila nema, a stanari ostaju živjeti u prostoru koji je projektiran više za tržišnu brošuru nego za svakodnevni život.

Kod starih zgrada problem je drukčiji, ali jednako ozbiljan. Mnoge su građene kvalitetnije, masivnije i s boljim materijalima, ali ni najbolja zgrada ne može trajati bez održavanja. Austrougarske fasade, stariji blokovi i kvalitetna moderna iz 60-ih mogu biti arhitektonski vrijedni, no ako ih se desetljećima ne obnavlja, oni postaju opasnost.

Zato je pogrešno problem svoditi samo na pitanje estetike. Ružna zgrada može narušiti vizuru grada, ali neodržavana zgrada može nekoga ozlijediti. Loše planirana novogradnja može smanjiti kvalitetu života, ali derutni krov ili fasada mogu u oluji postati izravna prijetnja.

U oba slučaja zajednički nazivnik je isti: prostor se predugo tretira kao privatni trošak ili investicijska roba, a premalo kao javna odgovornost.

Kada se zgrade podižu bez šire vizije, kada infrastruktura ne prati gradnju, kada se svaki slobodni metar pretvara u beton, a zelenilo gubi bitku s parkirnim mjestima, posljedice nisu samo urbanističke. One su socijalne, zdravstvene i sigurnosne.