Javni i privatni vrtići – socijalna usluga ili nova linija podjele među gradovima

U Hrvatskoj se o vrtićima još uvijek najčešće govori kao o socijalnoj usluzi i dijelu obrazovnog sustava. No stvarnost ih sve više pretvara i u ekonomsku kategoriju.

Pitanje vrtića danas više nije samo pitanje djece, nego i rada roditelja, lokalnih proračuna, cijene života i nejednakosti među gradovima. Jer ondje gdje javni sustav ne može primiti svu djecu, vrtić prestaje biti samo javna usluga i postaje i pitanje tržišta, fiskalne snage i lokalne organizacije sustava.

Na papiru, predškolski odgoj u Hrvatskoj dio je javne infrastrukture. U stvarnosti, međutim, ne postoji jedno hrvatsko iskustvo vrtića.

Postoje gradovi i općine u kojima sustav relativno dobro funkcionira, ali i oni u kojima roditelji brzo otkrivaju da pravo na vrtić ne znači i jednaku dostupnost mjesta, jednake troškove ni jednak standard skrbi. U tom smislu vrtići sve više postaju ogledalo šire lokalne nejednakosti.

Isti naziv, vrlo različite financijske realnosti

Najčešće se ta rasprava vodi kroz pitanje javnih i privatnih vrtića, odnosno kroz dilemu treba li privatni sektor promatrati kao nadopunu ili kao nužnu zamjenu za manjak kapaciteta. Ali postoji još jedan važan sloj priče koji se puno rjeđe spominje: među samim vrtićima postoje goleme razlike u financijskoj snazi.

Podaci bonitetne kuće CompanyWall, u koje je Financije.hr imao uvid, pokazuju da se iza jedinstvenog naziva “dječji vrtić” krije vrlo neujednačen sektor. Deset vrtića s najvećom dobiti u 2024. godini zajedno je ostvarilo nešto više od 19 milijuna eura prihoda i oko 2,6 milijuna eura dobiti.

Sam vrh te ljestvice predvodi splitski Čarobni pianino s gotovo 4,9 milijuna eura prihoda i oko 1,17 milijuna eura dobiti. To pokazuje da dio vrtićkog sustava više ne posluje samo kao skromna lokalna ustanova, nego kao vrlo ozbiljan organizacijski i financijski sustav.

No možda je još zanimljivije to što se dobit ne raspoređuje ravnomjerno. Već prvih deset ustanova s vrha ostvaruje oko 44 posto ukupne dobiti iz tablice za 2024., a prvih 20 više od polovice. To znači da je financijska snaga vrtićkog sektora koncentrirana u relativno malom broju ustanova, dok ostatak sustava posluje s mnogo manjim viškovima ili daleko skromnijim rezultatima.

Drugim riječima, vrtići nisu samo nejednako dostupni roditeljima, nego su i međusobno vrlo nejednaki po poslovnoj snazi.

To je važno jer mijenja ton rasprave. Problem više nije samo u tome ima li dijete mjesto u vrtiću, nego i u tome kakva je ustanova koja to mjesto nudi, koliki su joj kapaciteti, koliko je financijski stabilna i u kakvom lokalnom okruženju posluje. Negdje je riječ o velikim sustavima s ozbiljnim prihodima, zaposlenima i dobiti. Drugdje je riječ o daleko skromnijim ustanovama koje ne raspolažu ni približno istom snagom.

Upravo zato vrtići danas sve više nalikuju na novu liniju podjele među gradovima. U bogatijim i organiziranijim sredinama lakše je financirati širenje kapaciteta, podizati standard i subvencionirati razliku koju roditelji plaćaju. U slabijim sredinama manjak fiskalne snage lokalne vlasti i manja poslovna snaga samih ustanova često znače i manje prostora za kvalitetu, dostupnost i stabilnost.

To onda više nije samo pedagoško pitanje. To je pitanje tržišta rada. Ako dijete ne može u vrtić, ako je cijena previsoka ili ako je ponuda u mjestu stanovanja nedovoljna, netko u kućanstvu mora odgoditi povratak na posao, smanjiti rad ili se osloniti na obiteljsku pomoć. U hrvatskoj praksi to je najčešće i dalje žena. Zato vrtić nije samo socijalna usluga, nego infrastruktura bez koje dio tržišta rada jednostavno ne funkcionira.

Država ulaže, ali pristup ostaje neujednačen

Iz Ureda Pravobranitelja za Djecu rekli su kako prateći ostvarivanje obrazovnih prava djece u okviru sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja primjećuju da su pitanje dostupnosti dječjih vrtića i priuštivost programa među ključnim izazovima sustava.

Nadodali su i kako je unutar sustava predškolskog odgoja i obrazovanja, prema podacima o ostvarivanju ciljeva Nacionalnog akcijskog plana za provedbu preporuke Vijeća Europske unije o uspostavi Europskog jamstva za djecu, ostvareno povećanje kapaciteta za 458 skupina te su osigurane pretpostavke za postupno povećanje obuhvata djece u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, što predstavlja pozitivan iskorak.

Također, objasnili su i kako je Vlada Republike Hrvatske donijela 2023. Uredbu o kriterijima i mjerilima za utvrđivanje iznosa sredstava za fiskalnu održivost dječjih vrtića kojom se utvrđuju kriteriji i mjerila te način izračuna iznosa sredstava za fiskalnu održivost dječjih vrtića na način da se općinama, gradovima i županijama koji su osnivači dječjih vrtića osiguravaju financijska sredstva za dodatna ulaganja u: gradnju vrtića, povećanje plaća, zapošljavanje dodatnih djelatnika, a konačno i smanjenje roditeljske participacije u cijeni dječjeg vrtića.

“S obzirom da iz primjera pojedinih JLPRS-ova uočavamo da postojeće korištenje dodijeljenih sredstava ne
dovodi do ispunjenja svih ciljeva Uredbe, smatramo da je potrebno analizirati i pratiti načine i učinke dodjeljivanja tih sredstava kao dodatnog izvora financiranja ranog i predškolskog sustava odgoja i obrazovanja.

Unatoč izgradnji novih dječjih vrtića i proširenja kapaciteta postojećih, rani i predškolski odgoj i obrazovanje nisu jednako dostupni svakom djetetu u Hrvatskoj. Ostvarivanje obrazovnih prava djece odnosno pristup ovom sustavu ovisi o fiskalnim i drugim kapacitetima lokalne samouprave, uslijed čega dolazi do regionalne nejednakosti u dostupnosti, priuštivosti i kvaliteti programa,” rekli su iz Ureda.

Nadodali su i kako smatraju da bi sami osnivači dječjih vrtića snažnije i sustavnije trebali pratiti i predviđati demografska i urbanistička kretanja na području njihovih općina i gradova kako bi pravovremeno mogli osigurati podršku roditeljima u organizaciji skrbi za djecu, a na razini države potrebno je ujednačiti subvencioniranje i kriterije za upis u dječje vrtiće.

Vrtići pokazuju koliko su gradovi nejednaki

Kako kažu, pravo djeteta rane i predškolske dobi na upis u vrtiću ne bi trebalo ovisiti o mjestu stanovanja,
stoga je potrebno razviti okvir koji će osigurati stabilne, predvidive i održive financijske uvjete za provedbu programa ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a roditeljima i djeci jamčiti ostvarivanje prava i jednak pristup uslugama u svim krajevima Hrvatske.

“Kada je riječ o kompenzacijskim mjerama koje se financiraju i provode uslijed nedostupnosti javnog ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Ured pravobranitelja za djecu smatra da je svaka mjera koja osigurava adekvatnu skrb, odgoj i obrazovanje djeteta dobrodošla, međutim, ona ne smije biti prepreka u osnaživanju kapaciteta javnog sustava odnosno zamjena za isti,” zaključili su.

Najveća iluzija domaće rasprave o vrtićima možda je upravo to što se i dalje ponašamo kao da se radi o jednoj te istoj usluzi za sve. Nije. Jedno dijete u Hrvatskoj ne odrasta u istom vrtićkom sustavu kao drugo, čak i kad oba formalno imaju isto pravo na predškolski odgoj.

O tome sve više odlučuju grad, proračun, kapacitet, subvencija i financijska snaga same ustanove.

Zato javni i privatni vrtići jesu važna tema, ali nisu jedina podjela koju bi trebalo gledati. Jednako je važno vidjeti i koliko je sustav iznutra neujednačen. Jer ispod iste riječi “vrtić” danas sve više stoje vrlo različite institucije: neke velike, stabilne i financijski snažne, druge puno slabije i lokalno ograničenije.

A kad pristup vrtiću toliko ovisi o adresi, fiskalnoj snazi grada i kapacitetu pojedine ustanove, onda vrtić prestaje biti samo socijalna usluga i postaje još jedno mjesto na kojem se vidi koliko su hrvatski gradovi međusobno različiti.