Vlada je usvojila Nacionalni plan za razvoj industrije od 2027. do 2034. godine, dokument kojim se želi potaknuti prelazak hrvatske proizvodnje prema većoj dodanoj vrijednosti, digitalizaciji, automatizaciji i izvozu. Ciljevi su ambiciozni: konkurentnija industrija, čišća proizvodnja i veća otpornost na poremećaje u opskrbnim lancima.
No, ključni izazov nije u tome kako napisati industrijsku strategiju, nego kako stvoriti uvjete u kojima će domaće kompanije zaista moći rasti, ulagati i konkurirati na međunarodnom tržištu.
Hrvatska već godinama govori o potrebi prelaska s proizvodnje jednostavnijih proizvoda na industriju koja se temelji na znanju, tehnologiji i inovacijama. Takva transformacija podrazumijeva više od kupnje novih strojeva ili uvođenja automatiziranih linija. Zahtijeva kompanije koje imaju dovoljno kapitala, stručnih ljudi i menadžerskih kapaciteta da razvijaju vlastite proizvode, ulažu u istraživanje i razvoj te izgrade stabilne izvozne kanale.
Upravo je tu jedan od najvećih problema domaće industrije. Prema analizi Europske komisije, produktivnost rada u Hrvatskoj doseže oko 69 posto prosjeka Europske unije, dok je u prerađivačkoj industriji na približno 40 posto europskog prosjeka. Komisija pritom ocjenjuje da je doprinos prerađivačke industrije ukupnom rastu produktivnosti bio relativno skroman i promjenjiv. Drugim riječima, Hrvatska je u proteklom desetljeću napredovala, ali taj se napredak nije dovoljno snažno oslonio na modernizaciju proizvodnje.
To je važno i zbog strukture domaćeg gospodarstva. Rast produktivnosti u Hrvatskoj u velikoj je mjeri dolazio iz trgovine, prometa, smještaja i ugostiteljstva, odnosno djelatnosti povezanih s turizmom. Takav rast ima svoju vrijednost, ali ne može sam po sebi stvoriti industrijsku bazu koja će gospodarstvu osigurati veću tehnološku samostalnost, stabilniji izvoz i otpornost na vanjske šokove.
Problem nije samo tehnologija, nego i veličina kompanija
Zašto domaće proizvodne kompanije teško prelaze iz male ili srednje proizvodnje u ozbiljnije izvozne sustave? Razlozi nisu samo u nedostatku strojeva. Za širenje na međunarodna tržišta potrebni su kapital za povećanje kapaciteta, ulaganja u razvoj proizvoda, certifikati i standardi, pouzdani dobavljači, logistika, prodajna mreža i ljudi koji mogu voditi kompleksnije poslovanje.
Manjim poduzećima takva ulaganja predstavljaju velik financijski i organizacijski rizik. Ona često mogu razviti kvalitetan proizvod i pronaći kupce, ali nemaju dovoljno resursa da istodobno povećavaju proizvodnju, financiraju razvoj, zapošljavaju stručnjake i grade prisutnost na više tržišta. Tako nastaje problem rasta: kompanija može biti uspješna u svojoj niši, ali teško dolazi do veličine koja bi joj omogućila značajniju međunarodnu konkurentnost.
Zato se industrijska politika ne bi smjela zaustaviti na poticanju novih proizvodnih pogona. Jednako je važno omogućiti postojećim poduzećima da rastu. To uključuje bolji pristup kapitalu, poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj, povezivanje s istraživačkim institucijama i uključivanje u međunarodne dobavljačke lance. Posebno je važno da se poticaji ne dodjeljuju samo za kupnju opreme, nego i za razvoj vlastitih proizvoda, procesa i tehnologija.
Tri milijarde eura neće same stvoriti industrijski iskorak
Nacionalni plan za razvoj industrije postavlja tri glavna cilja: konkurentnu i izvozno orijentiranu industriju, čistu industriju te otpornu i sigurnu industriju. Među konkretnim ambicijama je povećanje udjela bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u BDP-u s 10,6 na 12,5 posto, kao i povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj u toj industriji s 1,65 na 2,8 posto bruto dodane vrijednosti.
Procijenjeni trošak provedbe plana do 2034. iznosi gotovo tri milijarde eura, dok je za mjere u akcijskom planu do 2030. predviđeno 1,887 milijardi eura. Financiranje bi trebalo dolaziti iz državnog proračuna, fondova Europske unije i drugih dostupnih izvora.
Iznosi pokazuju da država industrijsku transformaciju namjerava poduprijeti značajnim javnim sredstvima. No, stvarni učinak neće se mjeriti iznosom dodijeljenih potpora, brojem kupljenih strojeva ili otvorenih pogona. Važnije će biti koliko će se povećati produktivnost, koliko će kompanija razviti proizvode veće dodane vrijednosti, koliko će ih ući na nova tržišta i hoće li se povećati privatna ulaganja u istraživanje i razvoj.
Tu je potrebno jasno razdvojiti ulogu države i tržišta. Država može financirati istraživačku infrastrukturu, obrazovanje i prekvalifikacije, razvoj digitalnih i zelenih vještina te projekte u kojima suradnja poduzeća i znanstvenih institucija donosi koristi širem gospodarstvu. Može pomoći i u smanjenju rizika ulaganja u nove tehnologije, osobito ondje gdje su početni troškovi visoki, a koristi se ne mogu ostvariti odmah.
Međutim, država ne bi trebala dugoročno održavati proizvodnju koja nema tržišnu perspektivu niti subvencionirati kompanije samo zato što posluju u industriji koju je prepoznala kao stratešku. Potpore bi trebale biti vezane uz mjerljive rezultate, dodatna privatna ulaganja i stvaranje novih kapaciteta. U suprotnom postoji rizik da se javnim novcem financira opstanak postojećih poslovnih modela, umjesto njihove transformacije.
Privatni kapital mora preuzeti veći dio rizika
Najveći test plana bit će hoće li uspjeti potaknuti kompanije da same ulažu više. Javna sredstva mogu biti važan početni poticaj, ali ne mogu zamijeniti privatni kapital, poduzetničku inicijativu i tržišnu provjeru proizvoda. Ako kompanije ne vide dovoljno razloga za ulaganje u nove tehnologije, istraživanje i razvoj, teško je očekivati da će se industrijska struktura promijeniti samo zahvaljujući državnim programima.
To je posebno važno u trenutku kada se europska industrija suočava s visokim troškovima energije, snažnom međunarodnom konkurencijom i potrebom za ubrzanom digitalnom i zelenom transformacijom. Hrvatska pritom ne može konkurirati najvećim europskim industrijskim gospodarstvima veličinom tržišta ili količinom kapitala. Može, međutim, razvijati specijalizirane proizvodne niše, tehnološki napredne dobavljače i kompanije koje se mogu uključiti u međunarodne lance vrijednosti.
Pročitajte još:
Za to je potrebno stvoriti uvjete u kojima poduzeća mogu prijeći iz faze male proizvodnje u fazu ozbiljnog industrijskog rasta. To znači lakši pristup financiranju, predvidljivije poslovno okruženje, kvalitetnije povezivanje obrazovanja i industrije te poticaje koji nagrađuju inovacije i rast, a ne samo početno ulaganje.
Hrvatska, dakle, ne treba samo novu industrijsku strategiju. Treba više kompanija koje mogu provesti njezine ciljeve. Nacionalni plan može postaviti smjer i osigurati dio financiranja, ali neće sam stvoriti produktivniju industriju. To će se dogoditi tek kada domaća poduzeća budu spremna i sposobna ulagati u tehnologiju, razvijati vlastite proizvode i širiti se izvan granica domaćeg tržišta.
