Hrvatska od vlastitih ideja zarađuje 188 milijuna dolara, a za tuđa prava plaća tri puta više

Hrvatska je od naknada za korištenje intelektualnog vlasništva u inozemstvu prošle godine ostvarila 187,9 milijuna dolara prihoda, dok je za korištenje prava stranih nositelja platila 613,7 milijuna dolara.

Negativan saldo od gotovo 426 milijuna dolara otvara pitanje koliko domaće gospodarstvo uspijeva komercijalizirati vlastite tehnologije, patente, licence i brendove na međunarodnom tržištu.

Podaci Svjetske banke, temeljeni na statistici platne bilance Međunarodnog monetarnog fonda, pokazuju da Hrvatska na svaki dolar prihoda od intelektualnog vlasništva inozemstvu plaća približno 3,3 dolara. Riječ je o djelu međunarodne trgovine koji je znatno manje vidljiv od izvoza robe, premda njegova gospodarska važnost ubrzano raste.

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) procjenjuje da su globalna prekogranična plaćanja za korištenje intelektualnog vlasništva u 2025. dosegnula rekordnih 1.320 milijardi dolara, u usporedbi sa 728 milijardi dolara deset godina ranije. 

Rast od približno 81 posto pokazuje koliko su prava na tehnologije, industrijske postupke, softver i brendove postala važan izvor međunarodnih prihoda.

Slovenija zarađuje gotovo jednako kao Hrvatska

Usporedba sa srednjoeuropskim gospodarstvima otkriva zanimljive razlike. Slovenija je prošle godine od korištenja intelektualnog vlasništva u inozemstvu ostvarila 187,2 milijuna dolara, gotovo jednako kao Hrvatska, iako ima približno upola manje stanovnika.

Češka je istodobno ostvarila 1,04 milijarde dolara prihoda, približno pet i pol puta više od Hrvatske. Razlike odražavaju veličinu i strukturu gospodarstava, prisutnost međunarodnih kompanija te načine na koje poduzeća organiziraju vlasništvo nad tehnologijama i drugim pravima.

Naknade obuhvaćaju korištenje patenata, industrijskih postupaka, robnih marki, franšiza te određena prava na reprodukciju i distribuciju softvera i autorskih djela. Pritom nije riječ o ukupnom izvozu znanja. Programerske usluge, razvoj softvera za naručitelja i prodaja samog patenta statistički se evidentiraju odvojeno.

Zato poduzeće može biti uspješan izvoznik naprednih tehnoloških rješenja, a da pritom ostvaruje relativno male prihode od licenci. Vrijednost njegova znanja može biti ugrađena u cijenu proizvoda ili usluge, bez zasebne naknade za intelektualno vlasništvo.

Tko razvija tehnologiju, a tko naplaćuje prava?

Za Hrvatsku je posebno zanimljiv položaj domaćih poduzeća u međunarodnim proizvodnim lancima. Kompanija koja razvija i proizvodi složene komponente za globalnog naručitelja može ostvarivati značajne izvozne prihode, ali vlasništvo nad konačnim tehnološkim rješenjem i pravima na njegovu daljnju uporabu može pripadati naručitelju.

Nasuprot tome, poduzeće koje zadržava intelektualno vlasništvo može drugima ustupati pravo korištenja tehnologije i ostvarivati prihode bez proporcionalnog povećanja vlastitih proizvodnih kapaciteta. Takvi poslovni modeli sve su važniji u farmaceutskoj industriji, elektronici, automobilskoj industriji i razvoju umjetne inteligencije.

WIPO pritom upozorava da znatan dio međunarodnih licencnih naknada nastaje između povezanih društava multinacionalnih kompanija. Na statistiku utječu mjesto registracije prava, unutarkompanijska plaćanja i porezno planiranje. 

Plaćanje stranih licenci omogućuje domaćim kompanijama pristup razvijenim tehnologijama, međunarodnim brendovima i poslovnim modelima koji mogu povećavati njihovu produktivnost.

Ipak, razlika između prihoda i rashoda pokazuje koliko je važno pitanje vlasništva nad rezultatima domaćeg razvoja. Hrvatska ima izvoznike softvera, industrijskih rješenja i naprednih tehnologija, ali za dugoročnu konkurentnost sve je važnije koliko tih poduzeća zadržava prava koja mogu samostalno komercijalizirati na svjetskom tržištu.

U gospodarstvu u kojem se sve veći dio vrijednosti stvara izvan fizičke proizvodnje, uspješnost izvoza sve će više ovisiti i o tome tko posjeduje tehnologiju, a tko samo plaća pravo da je koristi.