Gnojivo, plin i jedan ključni proizvođač – zašto je Petrokemija opet strateška tema za Hrvatsku?

Kad se govori o mineralnim gnojivima u Hrvatskoj, lako je steći dojam da je riječ o još jednoj uskoj industrijskoj niši, važnoj uglavnom proizvođačima i poljoprivrednicima. No podaci pokazuju da je stvar mnogo ozbiljnija. Ovo nije priča samo o kemijskoj industriji, nego o energiji, inflaciji, prehrambenoj sigurnosti i otpornosti domaće proizvodnje.

Podaci bonitetne kuće CompanyWall pritom vrlo jasno pokazuju jednu stvar: hrvatska proizvodnja gnojiva nije široko razgranat sektor s više podjednako snažnih igrača, nego izrazito koncentrirana industrija u kojoj se gotovo cijela ozbiljna priča svodi na Petrokemiju iz Kutine.

Dok se među ostalim proizvođačima pojavljuju kompanije s prihodima u rasponu od nekoliko stotina tisuća do nekoliko milijuna eura, Petrokemija i dalje stoji daleko iznad ostatka sektora. U 2024. ostvarila je oko 134,2 milijuna eura prihoda i zapošljavala 1.108 ljudi, nakon 92,6 milijuna eura prihoda u 2023. i čak 251,9 milijuna eura u 2022. To nije samo najveća firma u djelatnosti. To je firma bez koje domaća priča o gnojivu praktično nema ozbiljnu industrijsku težinu.

Upravo zato pitanje gnojiva u Hrvatskoj više nije samo pitanje tržišta, nego pitanje strateške izloženosti. Jer kad se na globalnom tržištu zatresu plin, amonijak, logistika i cijene inputa, Hrvatska nema luksuz oslanjati se na široku domaću bazu proizvođača.

Jedan proizvođač, sve veća odgovornost

To potvrđuje i sama kompanija. Iz Ureda uprave Petrokemije otvoreno kažu da je cijena plina i dalje ključna točka cijele ekonomike proizvodnje.

„Utjecaj cijene plina na ekonomiku proizvodnje je presudan. Prirodni plin čini oko 70 posto sirovinske komponente u proizvodnji, a dodatno se koristi i kao energent, pa njegovo poskupljenje ima izravan i snažan efekt na ukupne troškove. Od početka godine cijena plina porasla je s približno 30 eura po megavatsatu na trenutno oko 43 eura po megavatsatu, uz razdoblja još izraženije volatilnosti. Posljedično su značajno porasli i troškovi proizvodnje te cijene mineralnih gnojiva“, poručuju iz kompanije.

To je ujedno i najkraće objašnjenje zašto priča o gnojivima tako brzo izlazi iz okvira industrije i prelazi u širu ekonomiju. Bez plina nema amonijaka, bez amonijaka nema dušičnih gnojiva, a bez gnojiva nema ni stabilne poljoprivredne proizvodnje. Svaki rast plina zato gotovo automatski znači i novi pritisak na poljoprivredu, a posredno i na cijene hrane.

U takvom kontekstu dodatnu težinu dobivaju i geopolitički poremećaji. No zanimljivo je da Petrokemija tu povlači jasnu crtu između energetskog i logističkog rizika.

„Poremećaji, prvenstveno na energetskom tržištu, značajno otežavaju poslovanje kroz povećanu volatilnost i neizvjesnost. Iako logistika trenutačno ne predstavlja značajniji operativni problem i prodaja se odvija stabilno, ukupno poslovno okruženje postalo je složenije i izloženije rizicima nego ranije. Važno je naglasiti da tvrtka ne ovisi o potencijalnim blokadama Hormuškog tjesnaca, budući da za proizvodnju gnojiva ne koristimo sirovine koje dolaze s Bliskog istoka, već nam je ključni energent prirodni plin. Zato kontinuirano pratimo tržište i prilagođavamo strategiju“, navode iz Petrokemije.

Ta je poruka važna jer pokazuje da aktualna kriza za hrvatskog proizvođača nije prijetnja u smislu neposredne fizičke blokade sirovina, nego prije svega prijetnja kroz cijenu energije i volatilnost tržišta. Drugim riječima, problem nije nužno u tome hoće li sirovina doći, nego po kojoj će cijeni proizvodnja uopće ostati održiva.

A upravo tu podaci daju dodatni okvir. Kad se pogleda šira tablica djelatnosti, jasno je da iza Petrokemije ne stoji niz velikih proizvođača koji bi mogli amortizirati tržišni šok. Među većim imenima vide se još tvrtke poput Agrimatco Dunava i Quantuma, ali na višestruko nižoj razini prihoda. To znači da je priča o hrvatskim mineralnim gnojivima prije svega priča o jednom sustavno važnom proizvođaču i nizu znatno manjih tvrtki koje ne mogu nositi istu opskrbnu, proizvodnu ni tržišnu funkciju.

Kontinuitet proizvodnje pod pritiskom

Od iznimne je važnosti i ono što kompanija kaže o trenutačnom stanju proizvodnje i potražnje. Za razliku od slike sektora koja bi se mogla čitati samo kroz nestabilne godišnje bilance, iz Kutine sada šalju poruku kontinuiteta.

„Proizvodnja je stabilna i odvija se gotovo punim kapacitetom, uz kontinuirani rad od srpnja 2025., što je omogućilo i značajan rast proizvodnje, dvostruko veći nego 2024., te povratak izvoznih kupaca“, navode iz Petrokemije.

Samim time to predstavlja važan signal ne samo za tržište nego i za domaću poljoprivredu. Još je važnije ono što kažu o samoj potražnji i ulozi na domaćem tržištu.

„Potražnja je snažna – primjerice, urea se prodaje odmah po proizvodnji. Petrokemija prioritetno opskrbljuje domaće tržište, gdje drži oko 55 posto tržišnog udjela, čime osigurava stabilnu opskrbu hrvatskih poljoprivrednika, osobito u ključnim sezonama. Višak proizvodnje izvozi se na tržišta 16 europskih zemalja,“ rekli su.

Podaci pokazuju da je Petrokemija i dalje daleko najveći subjekt u djelatnosti, ali i da su joj rezultati posljednjih nekoliko godina snažno oscilirali. To samo potvrđuje koliko je sektor osjetljiv na energiju, tržišne cikluse i globalne poremećaje. U takvoj industriji nije dovoljno gledati samo tko je imao dobit, a tko gubitak u jednoj godini. Puno je važnije razumjeti da je riječ o proizvodnji koja stoji na sjecištu poljoprivrede, energetike i nacionalne sigurnosti opskrbe.

Najpošteniji zaključak zato glasi: Hrvatska nema veliku i razgranatu industriju mineralnih gnojiva. Ima jednog dominantnog proizvođača koji nosi najveći dio domaće opskrbe i čiji troškovi ovise prije svega o plinu. Kad cijena plina raste, raste i pritisak na proizvodnju. Kad raste pritisak na proizvodnju, raste i rizik za poljoprivredu. A kad je sektor toliko koncentriran, onda pitanje Petrokemije više nije samo pitanje jedne kompanije iz Kutine, nego i pitanje koliko je hrvatska prehrambena i inflacijska stabilnost oslonjena na jedan industrijski stup.