Europa ima zajedničko tržište samo na papiru: Koliko je košta nedovršena integracija?

Europska unija ima više od 440 milijuna potrošača, zajedničku valutu u velikom dijelu članica i tržište koje bi europskim kompanijama trebalo omogućiti poslovanje gotovo jednako jednostavno kao unutar vlastitih država. Ipak, kada poduzeće iz Hrvatske želi pružati usluge u Njemačkoj, prikupiti kapital u Francuskoj ili širiti poslovanje u Italiji, često nailazi na različita pravila, administrativne prepreke i regulatorne zahtjeve. Granice su formalno uklonjene, ali u poslovanju i dalje postoje.

Taj problem nije samo birokratska neugodnost. On ima konkretnu ekonomsku cijenu: kompanije sporije rastu, investicije ostaju unutar nacionalnih granica, europska štednja odlazi na druga tržišta, a inovativna poduzeća teže dolaze do kapitala potrebnog za globalnu konkurenciju.

Na to je početkom studenoga upozorio i potpredsjednik Europske središnje banke (ESB) Boris Vujčić, ističući paradoks europske integracije: zemlje europodručja financijski se brže povezuju sa Sjedinjenim Američkim Državama nego međusobno.

U svijetu sve izraženijih geopolitičkih i trgovinskih rizika takva fragmentacija ne predstavlja samo prepreku gospodarskom rastu nego i problem otpornosti europskog gospodarstva.

Koliko Europa zapravo gubi zbog nedovršene integracije? Jedan od odgovora pruža istraživanje ESB-a, prema kojem razlike u nacionalnim pravilima, standardima i procedurama djeluju poput unutarnjih carina. Procijenjeni ekvivalent tih prepreka iznosi oko 67 posto za robu i čak 95 posto za usluge.

To ne znači da kompanije doslovno plaćaju takve carine, nego da regulatorne razlike i administrativni troškovi mogu imati usporediv učinak na prekogranično poslovanje. ESB pritom naglašava da je riječ o gornjoj granici procjena, ali i da je poruka jasna: poslovanje unutar jedinstvenog tržišta i dalje je skupo.

Problem je posebno izražen u uslužnom sektoru, koji čini približno 75 posto gospodarstva Europske unije. Iako je riječ o najvećem dijelu europskog BDP-a i zaposlenosti, trgovina uslugama unutar EU-a iznosi tek oko 7,6 posto BDP-a Unije. Prema procjenama iznesenima u raspravi o dovršetku jedinstvenog tržišta, velik dio prepreka u prekograničnom pružanju usluga ostao je nepromijenjen desetljećima.

To znači da konzultantska tvrtka, računovodstveni ured, odvjetničko društvo ili tehnološka kompanija često ne mogu jednostavno proširiti poslovanje na susjedno tržište. Moraju se prilagođavati različitim pravilima, licencama, poreznim procedurama i administrativnim zahtjevima. Za velike kompanije to je trošak koji mogu lakše podnijeti, dok manjim poduzećima može biti dovoljan razlog da odustanu od širenja.

Europska štednja financira američki rast

Još veći problem vidi se na tržištu kapitala. Europa raspolaže velikom količinom štednje, ali njezin financijski sustav i dalje je podijeljen po nacionalnim granicama. Kapital ne cirkulira dovoljno slobodno prema kompanijama i projektima koji bi ga mogli najproduktivnije iskoristiti.

Vujčić je upozorio da su prepreke prekograničnom ulaganju u dionice između europodručja i SAD-a od 2014. smanjene za oko 25 posto, dok je smanjenje prepreka unutar samog europodručja iznosilo oko 12 postotnih bodova. Drugim riječima, financijska integracija Europe sa SAD-om napreduje približno dvostruko brže nego integracija među europskim državama.

Posljedica je da sve veći dio europske štednje završava na američkim tržištima. To samo po sebi nije negativno jer međunarodna diversifikacija ulaganja može biti korisna, ali postaje problem kada europske kompanije zbog nedostatka domaćeg kapitala ne mogu financirati vlastiti rast.

Razlika je posebno vidljiva kod rizičnog kapitala. Prema podacima koje je iznio Vujčić, američki fondovi rizičnog kapitala ulažu oko šest puta više od fondova sa sjedištem u EU-u. Europske startup kompanije zato se često okreću stranim investitorima, a uspješne kompanije nerijetko premještaju sjedišta ili intelektualno vlasništvo izvan Europe ili se odlučuju za uvrštenje na burzama izvan EU-a.

Europa tako ne gubi samo investicije nego i dio buduće gospodarske vrijednosti. Kompanije koje se razviju zahvaljujući europskom znanju i talentu mogu najveći dio poslovanja, poreznih prihoda i tržišne vrijednosti stvarati drugdje.

Fragmentacija se vidi i kada nastupi kriza

Problem nedovršenog tržišta nije ograničen na propuštene investicije u razdobljima gospodarskog rasta. On postaje još vidljiviji kada nastupi kriza.

Prema istraživanjima na koja se pozvao Vujčić, kompanije s pretežno domaćim dioničarima tijekom pandemijskog šoka smanjile su investicije oko 20 posto više od kompanija koje su imale međunarodnu bazu ulagača. Šira baza investitora omogućuje poduzećima da lakše podijele rizik i zadrže pristup kapitalu kada se domaće gospodarstvo suoči s problemima.

Sličan obrazac vidi se i kod energetskih šokova. Europske kompanije sklonije su smanjivanju investicija kada rastu cijene nafte, dok je takva reakcija kod američkih kompanija slabije izražena. U fragmentiranom financijskom sustavu investicije postaju prva stavka koju poduzeća smanjuju kada se pojave problemi.

To je posebno važno u trenutku kada Europa istodobno pokušava financirati energetsku tranziciju, digitalizaciju, obrambenu industriju i razvoj umjetne inteligencije. Za sve te ciljeve potreban je kapital koji ne bi smio ostati zarobljen unutar nacionalnih financijskih sustava.

Energija, kapital i usluge tri su ključna testa

Dovršetak jedinstvenog tržišta zato se ne može svesti samo na uklanjanje administrativnih prepreka trgovini robom. Potrebna je integracija nekoliko ključnih područja.

Prvo je energetsko tržište. Europa i dalje ovisi o uvozu velikog dijela energije, a slaba povezanost nacionalnih sustava i razlike u pravilima mogu dodatno povećati troškove. Povezanija elektroenergetska mreža, zajedničko tržište i veći kapaciteti za prijenos energije mogli bi ublažiti razlike u cijenama i smanjiti ranjivost na vanjske šokove.

Drugo je tržište kapitala. Europska unija pokušava razviti Uniju štednje i ulaganja, koja bi trebala olakšati prekogranično ulaganje, povećati likvidnost tržišta i usmjeriti europsku štednju prema produktivnim projektima. No, bez usklađivanja poreznih pravila, stečajnih postupaka i regulatornih standarda teško će se stvoriti tržište na kojem će kapital doista slobodno prelaziti granice.

Treće su usluge, čija je važnost za gospodarstvo mnogo veća od njihove trenutačne prekogranične razmjene. Bez jednostavnijeg pružanja usluga u drugim članicama, europske kompanije teško mogu iskoristiti punu veličinu zajedničkog tržišta.

ESB procjenjuje da bi smanjenje unutarnjih prepreka trgovini robom i uslugama za samo dva posto dugoročno moglo neutralizirati procijenjeni negativni učinak viših američkih carina na BDP europodručja, koji se za razdoblje od 2025. do 2027. procjenjuje na oko 0,7 postotnih bodova.

Hrvatska također ima što dobiti od dovršetka tržišta

Za Hrvatsku je pitanje integracije posebno važno jer je riječ o relativno malom gospodarstvu čije kompanije za značajniji rast moraju izlaziti na inozemna tržišta. Članstvo u EU-u i europodručju uklonilo je dio valutnih i trgovinskih prepreka, ali nije automatski riješilo probleme pristupa kapitalu, regulatornih razlika i širenja poslovanja.

Dovršetak jedinstvenog tržišta mogao bi domaćim poduzećima olakšati pristup većem broju kupaca, dobavljača i investitora. Posebno bi koristile manje tehnološke i uslužne kompanije koje nemaju dovoljno resursa za prilagodbu različitim nacionalnim pravilima.

Istodobno, veća konkurencija mogla bi stvoriti pritisak na domaće kompanije da povećaju produktivnost i kvalitetu usluga. To nije automatski dobitak za svakoga: poduzeća koja nisu spremna na konkurenciju većih europskih igrača mogla bi se suočiti s dodatnim izazovima. No, zatvaranje tržišta nije dugoročno rješenje za taj problem.

Europa je već izgradila zajedničko tržište koje je tijekom desetljeća znatno povećalo trgovinu i gospodarsku povezanost. No, u svijetu u kojem se SAD i Kina natječu za kapital, tehnologiju i industrijsku dominaciju, formalno uklanjanje granica više nije dovoljno.

Najveći europski problem možda nije nedostatak štednje, kompanija ili inovacija, nego činjenica da ih ne uspijeva dovoljno učinkovito povezati. Dok američke kompanije lakše prikupljaju kapital na velikom i jedinstvenom tržištu, europske tvrtke i dalje moraju savladavati niz nacionalnih prepreka. Ako Europa želi zadržati vlastite kompanije, ulaganja i tehnološki razvoj, morat će dovršiti integraciju koju je započela prije više desetljeća.