Poznati američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Paul Krugman osvrnuo se na dvije važne teme koje more Europu – pitanje priuštivog stanovanja te francusku zaduženost koja može prerasti u krizu za čitavu eurozonu.
Po njegovim riječima, suvremeni modeli stabilizacije cijena najma uz poticaje za izgradnju novih stambenih prostora mogu olakšati nemoguću situaciju. Istodobno upozorava da bi francuska dužnička kriza mogla biti katastrofalna.
Zadnjih tjedana svjedoci smo prosvjeda na europskim ulicama zbog toga što se građani, a posebice mladi, sve teže nose s rastućim životnim troškovima, a pitanje stanovanja se u tome javlja kao kruna u nesnošljivosti. Od Albanije preko Italije, Francuske, Belgije i Njemačke do Španjolske i Portugala motiv za prosvjede nije sasvim isti, no uvijek se provlači pitanje troškova stanovanja koji su u porastu zadnjih petnaestak godina.
U svemu tome pomalo ironično zvuči da je pravo na stanovanje ugrađeno u Opću povelju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i da je ključno za ekonomsku sigurnost svakog pojedinca.
Europska unija (EU) se nedavno trgnula i Europska komisija je iznijela određene zakonske ideje o tome kako taj problem rješavati. Naravno, to nije problem koji se javlja samo u Europi.
Krugman u razgovoru za Euronews govori da bi trebalo uvesti gornju granicu iznosa najma kao privremenu mjeru s trenutačnim učinkom na špekulacije.
Kako dodaje, s ekonomskog gledišta problem nije složen. Treba graditi više stambenih objekata i ukloniti prepreke koje otežavaju njihovu gradnju. Ističe da su cijene nekretnina, tamo gdje je izgradnja liberalizirana, osjetno pale.
Europska komisija i Europski parlament priznaju da ulaganje u stambene nekretnine od fondova koji to drže isključivo načinom generiranja profita doprinosi snažnom rastu cijena.
Osim toga, u nekim europskim zemljama potrebno je između tri i pet godina da bi se izgradili novi prostori za stanovanje.
Foto: Stockcake.com
Krugman iznosi primjer New Yorka koji stabilizira cijene najma. Naime, tamošnji gradonačelnik nudi poticaje za povećanje izgradnje. Taj program postavlja maksimalni postotak godišnjeg povećanja cijene najma i nudi osjetne porezne olakšice na razdoblje i do 40 godina privatnim developerima u zamjenu za značajan udio novih stambenih jedinica koje će biti predmet regulacije.
Berlinski model, koji je produljen do 2029. godine, ograničava cijene najma u novim ugovorima na najviše 10 posto iznad usporedivog prosjeka na lokalnoj razini. Za postojeće ne može se povećati cijena više od 15 posto u razdoblju od tri godine, a promjena se može odrediti samo jednom godišnje.
Krugman smatra da su takvi modeli nesavršeni, no da neće biti potrebni na dugo razdoblje ako se počne više graditi, možda najviše nekoliko godina.
Druga velika briga za EU je u što se može pretvoriti stanje s francuskim javnim dugom koji je sada na 119 posto bruto društvenog proizvoda (BDP). Krugman ni tu ne vidi stvari previše složenim s aspekta rješenja uz napomenu da je dob za odlazak u mirovinu u Francuskoj apsurdno niska.
No, upozorava da nemogućnost Francuske da plaća svoje obveze može dovesti do puno šire financijske nestabilnosti, a možda čak ugroziti i eurozonu. To je druga najveća europska ekonomija i prevelika da bi je drugi mogli spasiti. Naprosto, poručio je, nema resursa da bi se spašavala ekonomija na koju se odnosi oko 16 posto BDP-a eurozone.
Stoga kaže da Francuska, predoči li uvjerljiv plan prema fiskalnoj održivosti, i ne bi morala prolaziti kroz neke drastične mjere štednje na kratki rok.
Krugman je poznat kao zagovornik slobodnog tržišta i trgovine, no zanimljivo je da u slučaju EU-a zaziva privremeni protekcionizam.
Pročitajte još:
Primjer je automobilska industrija koja se, po njegovom mišljenju, može oporaviti no rizik je da do tog trenutka nestane čitav industrijski eko-sustav koji je okružuje.
Naime, poručuje, današnje geopolitičko okružje zahtijeva obrambenu igru i potrebni su određene privremene mjere zaštite.
