Balkanska rakija osvaja američke barove, a najviše srbijanske završava u Hrvatskoj

Rakija je desetljećima putovala od proizvođača do kupca u plastičnim bocama, često bez etikete, marketinga i računa. Sada je nova generacija balkanskih destilerija pokušava preseliti iz dvorišnih kotlova na police specijaliziranih trgovina i jelovnike američkih koktel-barova. Put prema velikom svjetskom tržištu tek je počeo, a pojedini su brendovi već prisutni u četrnaest američkih saveznih država.

Za hrvatsko tržište ta priča ima zanimljiv nastavak. Hrvatska je najveći kupac rakije proizvedene u Srbiji. Tijekom 2024. uvezla je 851 tonu voćnih rakija iz te zemlje, gotovo dvostruko više nego godinu prije, te još 326 tona rakije proizvedene od vina i grožđane komine, odnosno ostataka nakon prešanja grožđa.

Podatke srbijanskog zavoda za statistiku objavio je regionalni portal Connecting Region. Srbija je 2024. izvezla ukupno 3.942 tone jakih alkoholnih pića, u usporedbi s 3.071 tonom godinu prije. Vrijednost izvoza dosegnula je oko 2,5 milijardi srbijanskih dinara, odnosno približno 21 milijun eura.

Iza Hrvatske među najvećim su kupcima voćnih rakija bile Bosna i Hercegovina s 389 tona, Crna Gora s 348 tona te Njemačka sa 199 tona. Hrvatska je predvodila i uvoz rakije od vina i komine, ispred Crne Gore sa 228 tona i Bosne i Hercegovine sa 146 tona. Manje količine stigle su i do SAD-a, Australije, Kanade, Kine i Malte.

Amerikancima premium proizvod

Regionalni izvoz još se uvelike oslanja na susjedna tržišta, na kojima rakiju nije potrebno posebno predstavljati. Američko je tržište sasvim drugačiji izazov: potrošačima prvo treba objasniti što je rakija, po čemu se razlikuje od drugih jakih alkoholnih pića i zašto bi za nju trebali platiti cijenu premium proizvoda.

Američki stručni časopis Spirits & Distilling opisuje rakiju kao balkanski voćni destilat koji pokušava slijediti put mezcala, pisca i drugih pića snažno povezanih s podrijetlom i načinom proizvodnje.

Malo je vjerojatno da će se po prodaji približiti viskiju, votki ili tekili, ali prostor za manje, autentične kategorije postoji među kupcima koji traže lokalne sastojke i tradicionalne proizvodne postupke.

Rakija se proizvodi od različitog voća, ovisno o području iz kojeg dolazi. U Srbiji prevladava šljivovica, u Hercegovini je česta lozovača, a proizvode se i rakije od dunje, marelice, kruške, jabuke ili smokve. Upravo se sorta voća, podneblje i umijeće destilera sada pokušavaju pretvoriti u tržišnu prednost, slično načinu na koji se kod vina ističu sorta grožđa i terroir.

Yebiga i Faith No More

Jedan od brendova koji pokušava otvoriti američko tržište jest Yebiga Rakija, iza kojeg stoji Bill Gould, basist grupe Faith No More. S rakijom se prvi put susreo početkom devedesetih tijekom europske turneje, kada su članovima benda obožavatelji donosili domaće boce. Nakon godina obilazaka balkanskih proizvođača zaključio je da je riječ o piću koje konzumiraju milijuni ljudi, ali izvan regije gotovo nema prepoznatljiv tržišni identitet.

Prije odabira partnera Gould je kušao proizvode između 25 i 30 proizvođača. Na kraju je proizvodnju povjerio Veroljubu Uroševiću, koji rakiju destilira na planini Goč u središnjoj Srbiji. Za proizvodnju se upotrebljava sorta šljive čačanka, a destilerija godišnje može proizvesti oko 20.000 litara. Yebiga je sada dostupna u New Yorku, Kaliforniji, Illinoisu, Teksasu i još deset američkih saveznih država.

Drugačijim putem ide Legende Rakija, brend koji je u SAD-u osnovao Mario Coric, podrijetlom iz Mostara. Njegova se rakija proizvodi u Hercegovini od soka svježe ubranog grožđa sorti blatina i žilavka. Proizvod je već dostupan u Kaliforniji i Australiji, a tijekom 2026. trebao bi stići u New York te potom u Kanadu.

Emperus osvaja Afriku, Aziju i SAD

Na višem cjenovnom dijelu tržišta pozicionira se srbijanska destilerija Emperus, osnovana 1935. u Šumadiji. Ima godišnji kapacitet od približno 300.000 litara, a dio rakije odležava najmanje pet godina. Najstarija varijanta, Emperus Reserva Antica, u bačvama provodi 30 godina. Destilerija je već otvorila distribuciju u Africi, a planira širenje u jugoistočnu Aziju i SAD.

Predstavnik četvrte generacije obitelji Aleksandar Senić za Spirits & Distilling objasnio je da se rakija proizvodi bez dodavanja neutralnog alkohola, šećera i aroma. Kvaliteta zato neposredno ovisi o voću, fermentaciji i znanju destilera. Destilerije koje ciljaju premium tržište naglašavaju i odležavanje u bačvama od lokalnog hrasta, čija je uloga razviti složeniji okus bez potiskivanja voćnog karaktera destilata.

Prema Senićevim podacima, u Srbiji posluju 1.143 registrirane destilerije rakije. Za usporedbu, u francuskoj regiji Cognac registrirane su 243 destilerije. Sama brojnost proizvođača ipak nije dovoljna za stvaranje međunarodno prepoznatljive kategorije. Velik dio rakije u regiji i dalje se proizvodi i prodaje izvan registriranih tržišnih kanala, bez zajedničkih standarda i ulaganja u distribuciju.

Važnu ulogu u upoznavanju američkih kupaca s rakijom zato dobivaju barmeni. Na Balkanu se ona uglavnom pije čista, a u SAD-u je sve češće sastojak koktela. Proizvođači računaju da će upravo barovi učiniti ono što su već napravili za mezcal: nepoznato tradicionalno piće najprije predstaviti znatiželjnijim gostima, a zatim mu postupno otvoriti šire tržište.

Podaci o rastu srbijanskog izvoza pokazuju da potražnja postoji, ali i da je poslovni put rakije tek na početku. Najveće količine i dalje završavaju u Hrvatskoj i susjednim zemljama, gdje se rakija kupuje zahvaljujući poznatom okusu i tradiciji. U Americi joj tek treba izgraditi reputaciju, objasniti podrijetlo i opravdati višu cijenu. Drugim riječima, rakija se ondje više ne pokušava prodati kao piće iz plastične boce, nego kao balkanski odgovor na premium voćne destilate.