Jensen Huang posljednji je veliki tehnološki direktor koji se otvoreno približio Donaldu Trumpu. Šef Nvidije, najvrjednije kompanije i ključnog dobavljača čipova za razvoj umjetne inteligencije, više nije samo čest gost Bijele kuće. Postao je jedan od predsjednikovih najvažnijih sugovornika o tehnologiji, Kini i budućnosti američke industrije.
Koliko je njihov odnos postao neposredan, pokazao je nedavni događaj u Los Angelesu. Huang je tijekom nastupa na pozornici stavio Trumpa na zvučnik, a američki predsjednik poručio publici da roboti neće zavladati svijetom te da su strahovi povezani s umjetnom inteligencijom i podatkovnim centrima uglavnom „prijevara“. Bila je to politička poruka, ali i vrlo korisna reklama za Nvidijinu viziju svijeta.
Huang posljednjih mjeseci govori gotovo istim jezikom. Upozorenja o mogućem gubitku kontrole nad naprednim sustavima naziva neznanstvenima, a za sigurnosne probleme nudi „dobro staro inženjerstvo“.
Dok vodeći ljudi OpenAI-ja i Anthropica zagovaraju usporavanje razvoja najnaprednijih modela i dodatni regulatorni nadzor, Huang tvrdi da se rizici mogu rješavati postojećim zakonima, pravilima o odgovornosti za proizvode i boljim tehničkim rješenjima.
To slaganje nije slučajno. Trump voli pobjednike, a Huang mu trenutačno može ponuditi najveću poslovnu pobjedničku priču na svijetu. Nvidijini prihodi u nekoliko su godina porasli sa 17 na 215 milijardi dolara, a njezini procesori postali su osnovna infrastruktura novoga tehnološkog poretka.
Huang, s druge strane, treba predsjednika koji može uklanjati regulatorne prepreke, ubrzavati izgradnju podatkovnih centara i odlučivati kome Nvidia smije prodavati svoje čipove.
Njihovo savezništvo zato manje govori o ideologiji, a mnogo više o tome kako danas funkcionira AI industrija.
Silicijska dolina ponovno je otkrila Washington
Tehnološka industrija desetljećima je njegovala mit da se velike inovacije stvaraju u garažama, daleko od države i njezine birokracije. Umjetna inteligencija taj je mit definitivno srušila. Današnja AI utrka ne ovisi samo o dobrim programerima i pametnim algoritmima. Ona ovisi o električnoj energiji, zemljištu, građevinskim dozvolama, naprednim čipovima, izvoznim licencama, državnim ugovorima i stotinama milijardi dolara kapitala.
Sve se te ceste, prije ili poslije, spajaju u Washingtonu.
Bijela kuća može ubrzati priključivanje podatkovnih centara na energetsku mrežu, ublažiti ekološke i građevinske procedure, utjecati na pravila prema kojima banke i fondovi financiraju infrastrukturu te odrediti koji se čipovi mogu izvoziti u Kinu. Može AI proglasiti pitanjem nacionalne sigurnosti, ali i nacionalnog gospodarskog preporoda. Može industriji otvoriti vrata ili ih zatvoriti.
Zbog toga se Trumpu nije približio samo Huang. Mark Zuckerberg pokušava popraviti odnos s republikanskom administracijom jer Meta ulaže goleme iznose u vlastite modele, čipove i podatkovne centre. Jeff Bezos i Amazon ovise o širenju AWS-ove infrastrukture, državnim ugovorima i pristupu dovoljnim količinama energije. Larry Ellison i Oracle povezani su s velikim američkim infrastrukturnim projektima, dok Google i Microsoft moraju istodobno upravljati AI ambicijama, antimonopolskim postupcima, pravilima o izvozu tehnologije i odnosima s američkom administracijom.
Sam Altman zauzima nešto oprezniju javnu poziciju. Šef OpenAI-ja govori o sigurnosti i potrebi suradnje s državom, ali istodobno za ostvarenje svojih planova treba upravo ono čime država upravlja: elektrane, zemljište, dozvole, čipove i geopolitičku zaštitu. Slično vrijedi i za Elona Muska, koji upozorava na opasnosti umjetne inteligencije, ali za razvoj xAI-ja treba golemi računalni kapacitet, energiju i regulatorni prostor.
Razlike među njima postoje, ali računica je ista. Tko želi graditi AI carstvo, ne može si dopustiti neprijatelja u Bijeloj kući.
Jensen Huang prodaje lopate u digitalnoj zlatnoj groznici
Huang ipak ima poseban položaj. OpenAI, Anthropic, Google i xAI mogu se sporiti oko toga čiji je model najbolji i koliko brzo smiju napredovati, ali svi trebaju infrastrukturu na kojoj će ih razvijati. Nvidia zarađuje bez obzira na to tko pobijedi.
Upravo zato Huang ima najmanje razloga podržavati usporavanje AI utrke. Što se više modela razvija, što su oni veći i što se gradi više podatkovnih centara, to je veća potražnja za Nvidijinim procesorima. Njegov poslovni interes nije odabrati pobjednika, nego osigurati da svi nastave trčati.
U tome se savršeno nadopunjuje s Trumpom. Predsjednik umjetnu inteligenciju predstavlja kao industrijsku i geopolitičku utrku protiv Kine. U takvoj interpretaciji oprez postaje slabost, regulacija kočnica, a svaki zahtjev za usporavanjem gotovo pomoć konkurentu. Huang nudi tehnološku potvrdu te političke priče: Amerika mora graditi više, brže i s manje prepreka.
Istodobno, upravo Trump odlučuje o pitanju koje je za Nvidiju financijski presudno – pristupu kineskom tržištu. Američka ograničenja izvoza naprednih čipova mogu Nvidiji zatvoriti milijarde dolara prodaje. Huang zato tvrdi da potpuna zabrana ne bi oslabila Kinu, nego bi je potaknula da ubrzano razvije vlastite procesore.
Njegovo lobiranje već je pokazalo rezultate. Trumpova administracija dopustila je prodaju čipova H200 kineskim kupcima uz naknadu američkoj državi, unatoč protivljenju dijela republikanaca i demokrata. Kina je potom ograničila njihov uvoz, ali politička pouka ostaje važna: za kompaniju poput Nvidije dobar odnos s predsjednikom može biti jednako vrijedan kao nova generacija proizvoda.
Foto: Pixabay
Trump nudi ono što industriji najviše treba – brzinu
David Sacks, investitor i jedan od glavnih tvoraca Trumpove politike prema umjetnoj inteligenciji, poslužio je kao veza između Bijele kuće i dijela Silicijske doline koji regulaciju promatra ponajprije kao prijetnju američkoj konkurentnosti. Njegova je osnovna poruka jednostavna: SAD ne smije sputavati vlastite kompanije dok Kina ubrzano razvija tehnologiju.
Takav pristup odgovara najvećim igračima. Federalna pravila povoljnija su im od desetaka različitih zakona pojedinih saveznih država. Lakše je pregovarati s jednom administracijom nego s Kalifornijom, Teksasom, New Yorkom i lokalnim zajednicama od kojih svaka može postaviti drukčije zahtjeve.
Trump im pritom nudi politički narativ koji je vrlo lako prevesti u poslovni plan. Podatkovni centri nisu samo golemi potrošači električne energije i vode, nego tvornice novoga doba. Čipovi nisu obična komercijalna roba, nego strateško oružje. Umjetna inteligencija nije samo proizvod, nego dokaz američke tehnološke nadmoći.
Kada se AI predstavi na taj način, svako ograničenje može se proglasiti ugrožavanjem nacionalne sigurnosti, a svaka subvencija ili ubrzana dozvola ulaganjem u američku budućnost.
Račun za AI pokušava se skloniti izvan bilance
Iza političkog približavanja Trumpu nalazi se još jedan, mnogo prizemniji razlog: industriji ponestaje jednostavnih načina za financiranje vlastitih ambicija.
Prema analizi Financial Timesa, velike tehnološke kompanije u manje od godinu dana dale su do 300 milijardi dolara jamstava za dug povezan s AI čipovima i podatkovnim centrima. Morgan Stanley procjenjuje da sedam velikih tehnoloških i čipovskih kompanija ima više od 3,1 bilijun dolara različitih izvanbilančnih obveza i kreditne podrške.
Meta je za podatkovni centar Hyperion u Louisiani osigurala jamstvo od 28 milijardi dolara. Broadcom je preuzeo 29 milijardi dolara izloženosti kako bi se financirala prodaja čipova Anthropicu. Nvidia je ponudila jamstva vrijedna 105 milijardi dolara za golemi kompleks u Ohiju koji se gradi za OpenAI, uz uvjet da dvadeset godina koristi njezin hardver.
To pokazuje da AI bum više nije samo tehnološka oklada. Postao je financijski pothvat u kojem kompanije kreditima i jamstvima pokušavaju danas izgraditi infrastrukturu čija će se stvarna isplativost vidjeti tek za nekoliko godina.
Ako potražnja za umjetnom inteligencijom nastavi rasti, konstrukcija će izgledati genijalno. Ako korisnici ne budu spremni plaćati dovoljno, ako nastane višak računalnih kapaciteta ili današnji čipovi prebrzo zastare, dio skrivenog rizika vratit će se kompanijama koje su za projekte jamčile.
U takvim okolnostima naklonjena administracija postaje još važnija. Industriji trebaju jeftin kapital, povoljna regulatorna interpretacija, brza gradnja elektrana i podatkovnih centara te politička poruka da će država poduprijeti nastavak ulaganja. Trump im sve to barem načelno nudi.
Ni pozivi na regulaciju nisu potpuno nesebični
Pogrešno bi ipak bilo podijeliti industriju na neodgovorne Trumpove saveznike i odgovorne zagovornike regulacije. OpenAI i Anthropic imaju opravdane razloge upozoravati na sigurnosne rizike, ali regulacija može koristiti i njima.
Kompanije koje već raspolažu najnaprednijim modelima, golemim kapitalom i skupim timovima lakše će zadovoljiti zahtjevna pravila od novih konkurenata. Visoki sigurnosni standardi mogu zaštititi društvo, ali mogu postati i ulazna barijera koja učvršćuje položaj postojećih lidera.
Huang zato optužuje proizvođače modela da iza dramatičnih upozorenja imaju i vlastite interese. No ni njegova pozicija nije neutralna. Nvidia ostvaruje korist od svake nove utrke u računalnoj snazi. Kada prodajete lopate, posljednje što želite jest da netko zaustavi zlatnu groznicu zbog sumnje da u rudniku možda nema dovoljno zlata.
Rasprava o sigurnosti tako je istodobno i borba za tržišnu poziciju. Jedni žele pravila koja će ograničiti nove igrače, drugi žele što manje pravila kako bi se nastavilo graditi, a svi žele da država njihove poslovne interese predstavi kao američki nacionalni interes.
Novi savez nije pitanje ljubavi nego ovisnosti
Približavanje tehnoloških milijardera Trumpu često se tumači kao ideološki zaokret Silicijske doline udesno. Toga svakako ima, osobito među investitorima koji regulaciju, poreze i progresivnu politiku smatraju prijetnjom. No velik dio novog saveza mnogo je jednostavniji i hladniji.
AI industrija postala je prevelika da bi mogla živjeti izvan politike.
Kompanije više ne grade aplikacije koje mogu pokrenuti s nekoliko poslužitelja u unajmljenom uredu. Grade industrijske komplekse vrijedne desetke milijardi dolara, troše električnu energiju usporedivu s velikim gradovima, ovise o međunarodnim lancima opskrbe i pokušavaju prodavati proizvode na tržištima koja se nalaze u središtu američko-kineskog sukoba.
Zato su Huang, Zuckerberg, Bezos, Altman, Musk, Ellison i ostali sve bliže predsjedniku. Ne moraju podržavati svaku njegovu politiku. Dovoljno je da razumiju kako jedna odluka Bijele kuće može ubrzati ili usporiti njihove projekte, otvoriti im tržište ili ga zatvoriti te povećati ili srušiti vrijednost ulaganja.
Pročitajte još:
Jensen Huang trenutačno je najuspješniji u toj igri jer Trumpu nudi upravo ono što predsjednik najviše cijeni: pobjedničku kompaniju, jednostavnu priču o američkoj dominaciji i neprijatelja u obliku kineske konkurencije i „pretjerane regulacije“.
No iza njihova savezništva ostaje pitanje koje će postajati sve važnije. Ako tehnološke kompanije očekuju da im država osigura energiju, dozvole, tržišta, financiranje i geopolitičku zaštitu, mogu li istodobno tvrditi da država nema pravo ozbiljno nadzirati tehnologiju koju stvaraju?
Silicijska dolina dugo je tražila da je politika ostavi na miru. Danas od politike traži gotovo sve – osim prava da joj postavlja granice.
