Hrvatska izdvaja sve više javnog novca za zdravstvo, ali dostupnost zdravstvene zaštite i dalje nije jednaka za sve. Pacijenti koji ne žele ili ne mogu mjesecima čekati specijalistički pregled, ultrazvuk ili magnetsku rezonanciju često se okreću privatnim poliklinikama.
Ondje termin mogu dobiti brže, ali ga plaćaju vlastitim novcem. Tako se uz javno financirani sustav razvija i drugi kanal zdravstvene zaštite – onaj u kojem brzina pristupa ovisi o platežnoj moći pacijenta.
Paradoks je u tome što Hrvatska, prema međunarodnim usporedbama, ima relativno nizak udio izravnih izdvajanja građana za zdravstvo.
Prema podacima OECD-a i Europske komisije za 2023., javni izvori i obvezni sustavi financirali su 84,9 posto ukupne zdravstvene potrošnje, dobrovoljno zdravstveno osiguranje 5,7 posto, a izravna plaćanja kućanstava 9,4 posto. U Europskoj uniji udio izravnih plaćanja bio je znatno viši, 15,5 posto.
No, taj podatak ne znači da problem privatnih troškova ne postoji. On obuhvaća ukupnu zdravstvenu potrošnju, a ne samo privatne specijalističke preglede. Osim toga, prosjek ne pokazuje koliko pojedino kućanstvo mora izdvojiti kada mu je potrebna usluga koju ne može dobiti na vrijeme u javnom sustavu.
Lijekovi i stomatologija najveći su izravni trošak građana
Struktura izravnih zdravstvenih izdataka pokazuje da građani ne plaćaju najviše nužno za privatne specijalističke preglede. Prema podacima za 2023., gotovo polovica izravnih izdvajanja kućanstava u Hrvatskoj odnosila se na lijekove i druge farmaceutske proizvode, odnosno 49 posto.
Stomatološke usluge činile su dodatnih 20 posto, dok je na izvanbolničku medicinsku skrb, uključujući preglede i druge ambulantne usluge, odlazilo devet posto izravnih plaćanja. Ostatak se odnosio na druge zdravstvene usluge i proizvode.
Usporedba s EU-om otkriva i razliku u strukturi troškova. Na razini Unije lijekovi su činili 26 posto izravnih zdravstvenih izdataka, a stomatološka skrb 12 posto. U Hrvatskoj je, dakle, udio tih dviju kategorija znatno veći.
To je važno jer se rasprava o privatnom zdravstvu često svodi na cijene pregleda u poliklinikama, dok velik dio novca građana odlazi na lijekove i stomatologiju. Za kućanstva s kroničnim bolesnicima, starijim članovima ili djecom takvi se troškovi mogu ponavljati tijekom cijele godine.
Javni sustav troši više, ali problem dostupnosti ostaje
Prema OECD-u, javna potrošnja za zdravstvo po stanovniku u Hrvatskoj realno je porasla 68 posto između 2015. i 2023. godine, nakon prilagodbe za inflaciju. U istom razdoblju prosječan rast u Europskoj uniji iznosio je 24 posto.
Povećanje izdvajanja, međutim, ne znači automatski i jednako povećanje dostupnosti usluga. OECD upozorava na regionalne razlike u pristupu zdravstvenoj zaštiti. Liječnici i zdravstvene ustanove koncentrirani su u urbanim područjima, dok ruralni krajevi i otoci imaju veći problem s nedostatkom zdravstvenog osoblja.
U 2024. godini 0,7 posto stanovnika Hrvatske navelo je udaljenost od pružatelja zdravstvene usluge kao razlog zbog kojeg nisu dobili potrebnu medicinsku skrb. To je sedam puta više od prosjeka EU-a. Istodobno je samo 0,2 posto stanovništva prijavilo da nije dobilo potrebnu skrb zbog financijskih razloga, što je manje od prosjeka EU-a i OECD-a.
Drugim riječima, hrvatski sustav u velikoj mjeri štiti građane od izravnog financijskog tereta liječenja, ali to ne rješava problem fizičke dostupnosti liječnika i termina.
Čekanje pacijente usmjerava prema privatnim poliklinikama
Liste čekanja jedan su od glavnih razloga zbog kojih pacijenti traže usluge izvan javnog sustava. Prema podacima koje je N1 objavio u svibnju 2026., građani su tijekom prethodne godine pučkoj pravobraniteljici uputili 525 pritužbi na javni zdravstveni sustav, a duge liste čekanja istaknute su kao jedan od ključnih problema.
Koliko čekanje može varirati, pokazuje i analiza dijagnostičkih postupaka u bolnicama koju je prenio N1. Primjerice, za ultrazvuk lokomotornog sustava u KB-u Dubrava čekalo se 444 dana, dok je u KBC-u Merkur termin bio dostupan za četiri dana. Za kontrolni kardiološki pregled u pulskoj bolnici čekalo se 416 dana, dok je u riječkom KBC-u termin bio dostupan za devet dana.
Takve razlike pokazuju da čekanje ne ovisi samo o vrsti pregleda nego i o ustanovi i njezinim kapacitetima. Pacijent koji ima mogućnost putovati u drugi grad ili prilagoditi se ranijem terminu može izbjeći dio čekanja. Onaj kojem je potrebna usluga u određenom gradu ili u kratkom roku ima manje mogućnosti.
Privatne poliklinike u takvim okolnostima postaju alternativa za one koji si mogu priuštiti pregled. Cijene pritom nisu zanemarive: prema podacima javno objavljenim početkom 2025., privatni specijalistički pregled u prosjeku je stajao između 60 i 100 eura, dok su se pojedine skuplje dijagnostičke pretrage poput MR-a i CT-a naplaćivale od 220 do 550 eura po regiji.
Privatni pregled ne mora uvijek značiti i privatno plaćanje
Ipak, odlazak u privatnu ustanovu ne znači automatski da pacijent mora platiti punu cijenu usluge. HZZO sklapa ugovore s privatnim zdravstvenim ustanovama za određene dijagnostičke i terapijske postupke, s ciljem smanjenja lista čekanja.
Prema informacijama objavljenima krajem 2025., ugovori su obuhvaćali 12 privatnih zdravstvenih ustanova i devet vrsta postupaka, među kojima su magnetska rezonancija, CT, ultrazvuk srca, štitnjače, abdomena i dojki te pojedine vaskularne pretrage. Takva mogućnost namijenjena je pacijentima koji na određene pretrage u bolnicama čekaju dulje od 90 dana.
To je važna razlika koju pacijenti često ne znaju: prije nego što pregled plate iz vlastitog džepa, vrijedi provjeriti postoji li mogućnost obavljanja iste pretrage preko HZZO-a u drugoj ugovornoj ustanovi. Problem je, međutim, što broj ugovorenih postupaka i dostupnih termina nije neograničen.
Najveći problem nije samo cijena, nego nejednak pristup
Hrvatski zdravstveni sustav i dalje se u velikoj mjeri financira javnim novcem, a izravna izdvajanja građana niža su nego u većini europskih zemalja. No to ne znači da svi građani imaju jednaku zdravstvenu zaštitu. Kada javni sustav ne može osigurati pregled u razumnom roku, privatno tržište nudi brži pristup – ali samo onima koji ga mogu platiti.
Tu nastaje razlika između formalnog i stvarnog pristupa zdravstvu. Pravo na zdravstvenu zaštitu imaju svi osiguranici, ali mogućnost da se do dijagnoze ili pregleda dođe brzo nije jednaka za sve. Građanin s višim primanjima može platiti privatni ultrazvuk, MR ili specijalistički pregled, dok će netko s nižim primanjima možda morati čekati termin u javnoj ustanovi.
Pročitajte još:
Zato pitanje nije samo koliko Hrvatska izdvaja za zdravstvo, nego što za taj novac građani dobivaju i koliko dugo moraju čekati. Ako se javna potrošnja povećava, a pacijenti i dalje plaćaju privatne preglede kako bi došli do potrebne dijagnostike, potrebno je analizirati gdje sustav gubi učinkovitost – u manjku liječnika, organizaciji rada, raspodjeli kapaciteta ili nedovoljnom korištenju postojećih mogućnosti.
U konačnici, privatno zdravstvo ne mora biti problem samo po sebi. Ono može dopunjavati javni sustav i povećavati ukupne kapacitete. Problem nastaje kada mogućnost pravodobnog liječenja sve više ovisi o tome koliko novca pacijent ima na raspolaganju.
