Zadužnica je vrlo koristan alat osiguranja naplate koji bi se trebao češće koristiti

Zadužnica je jedan od najkorisnijih, a ujedno i najzanemarivanijih instrumenata osiguranja naplate potraživanja. Tako barem zaključuje u analizi tog instrumenta naplate direktor računovodstvene tvrtke Brojevi d.o.o. Bruno Cvitanović.

Ističe da mnogi poduzetnici posegnu za zadužnicom tek kada im kupac ne plati, a tada je prekasno da je zatraže. Stoga je treba zatražiti prije nego što se izda prvi račun novom kupcu.

“Zadužnica je vrsta isprave. Njome dužnik daje suglasnost da se radi naplate novčane tražbine zaplijene sva sredstva na svim njegovim računima kod banaka. Solemnizira je javni bilježnik čime dobiva snagu ovršne isprave. To znači da se na temelju zadužnice može pokrenuti ovrha bez sudskog postupka, odnosno izravno putem Financijske agencije (FINA). Postoji i bjanko zadužnica kod koje iznos duga nije unaprijed određen već ga vjerovnik upisuje naknadno, do ugovorenog maksimalnog iznosa”, navodi Cvitanović.

Kako bi se zadužnica mogla koristitit mora biti pravilno ispunjena i aktivirana. Naknadno prepravljanje jednom popunjene zadužnice nije dopušteno jer, inače, naplata neće moći biti provedena.

Naime, prema Pravilniku o registru zadužnica i bjanko zadužnica, zaprimi li FINA zadužnicu ili bjanko zadužnicu s podacima različitim od podataka upisanim u taj registar, ona će prije daljnjeg postupanja izvršiti dodatnu provjeru kod javnog bilježnika. Registar vodi Hrvatska javnobilježnička komora.

Ugovaranje zadužnice, ističe Cvitanović, ima više prednosti.

Prva prednost zadužnice je u tome što je pokretanje naplate tim putem jedan od načina da se spriječi zastara potraživanja. Međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine. Drugim riječima, ako se u tom razdoblju ne pokrene postupak naplate, potraživanje se otpisuje.

Također, zadužnica je daleko brži put do naplate od klasičnog sudskog postupka. Dok ovrha na temelju računa prolazi kroz sud i javnog bilježnika, naplata po zadužnici izravno zahvaća bankovne račune dužnika.

Konačno, zadužnica nije skup instrument osiguranja naplate. Potpisuje se kod javnog bilježnika. Trošak ovisi o iznosu posla, ali najčešće se kreće od nekoliko desetaka do nekoliko stotina eura. Ako je riječ o važnijem poslu, korist uvelike opravdava uloženo, smatra Cvitanović.

Po njegovoj ocjeni, najbolji trenutak za ugovaranje zadužnice je neposredno prije sklapanja ugovora u suradnji. Štoviše, zadužnicu kao instrument naplate može se ugraditi i u ponudu kupcu. Ona je posebno od koristi kad se isporučuje robe ili usluge značajnije vrijednosti, kad se prvi put posluje s određenim kupcem ili kada se odobravaju dulji rokovi plaćanja.

Ono što treba napomenuti je da ne postoji zakonska obveza izdavanja zadužnice. No, svakako je treba zatražiti dok je odnos s kupcem dobar. Ako se pogorša, vrlo ju je teško dobiti.

Cvitanović u svakom slučaju preporučuje da se uvede kao standard za sve poslove iznad određenog iznosa.

Zadužnica se aktivira tako da se predaje FINA-i popunjen zahtjev za naplatu, izvorna zadužnica i dokaz o uplaćenom predujmu naknade. FINA nakon toga daje nalog bankama dužnika za blokadu sredstava i prijenos novca na račun vjerovnika. Postupak je zapravo jednostavan i brži od bilo kojeg drugog oblika prisilne naplate.

Osim glavnice, FINA na ugovoreni iznos može obračunavati i kamate pri čemu se primjenjuje stopa navedena na zadužnici. Kod bjanko zadužnice kamatna stopa se upisuje prilikom podnošenja na naplatu.

Zadužnica se može koristiti i više puta ako nije naplaćen cjelokupni iznos dugovanja. Pritom se svaki dodatni zahtjev za izravnu naplatu po istoj zadužnici vodi kao zasebna tražbina s vlastitim redoslijedom u Očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje.

Ako na računu dužnika nema dovoljno novca, FINA izdaje nalog za blokadu računa. U slučaju da je dužnik već u blokadi, zadužnica se upisuje u Očevidnik i čeka naplatu prema redoslijedu zaprimanja. To znači da će vaša tražbina biti podmirena tek nakon što se isplate svi ranije evidentirani dugovi koji su već u sustavu.

“Dakle, posjedovanje zadužnice ne umanjuje važnost standardne provjere boniteta i praćenja blokada. Primjerice, ako je dužnik blokiran i nema sredstava, zadužnica ne može osigurati sredstva koja ne postoje. Ona samo sprječava dužnika da izbjegne plaćanje iako ima dovoljno sredstava za podmirivanje računa”, zaključuje Cvitanović.